Oleg Mandić: ”Strahote Auschwitza su mi pomogle da imam sretan život”

(Opaska uredništva: ponavljamo prošlotjedni intervju s Olegom Mandićem zbog velike pažnje koju je izazvao ovaj razgovor s posljednjim muškim zatočenikom nacističkog logora Auschwitz, te zbog toga što je gospodin Mandić predan odgoju mladih za mir što je potrebno naglasiti i staviti kao prioritet i u danima sjećanja na žrtve partizanske odmazde nakon završetka Drugog svjetskog rata).

Opatijac Oleg Mandić jedan je od mojih uzora. S majkom i bakom je iz političkih razloga, u znak odmazde zbog antifašističkog djelovanja njegova djeda i oca, završio na najstrašnijem mjestu na kugli zemaljskoj, u nacističkom logoru smrti Auschwitz. Oleg ne prestaje odgajati za mir, za zrelo građanstvo, za pravilno shvaćanje antifašizma. Mladi ga jako vole. Sramota je Hrvatske što taj čovjek nije postao poznatiji i traženiji. To govori o našoj tuposti, o našoj nesposobnosti da tražimo bolje i da učimo od najboljih. Ovim razgovorom, koji donosimo u povodu 70. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata u Europi, želimo da naši čitatelji i svi oni do kojih će stići priča Olega Mandića na trenutak zastanu i da se zapitaju što čine sa svojim životom i kako pridonose poboljšanju općih uvjeta života u našemu društvu. Oleg je, naime, bio u središtu pakla. I potpuno je slobodan čovjek.

Zašto ste posvetili veći dio vašega života promociji antifašizma?

Zato što sam rođen i prve godine života proveo u Opatiji koja je još od Rapalskog ugovora pripala Italiji, te sam se kao član hrvatske obitelji talijanskog državljanstva od malena susretao sa ”blagodatima” fašizma. Jer mi Istrani, Liburnijci i sl. imali smo tu privilegiju da upoznamo fašizam rođen u Italiji prije svih drugih.

Pa onda i ne čudi antifašistički svjetonazor koji sam doslovno stekao rođenjem. Majka mi je, naime, 1933. iz Voloskog pokraj Opatije gdje smo živjeli otišla roditi na Sušak, u Kraljevinu Jugoslaviju samo da me poštedi talijanskog imena, što je fašističkim zakonima bila obaveza za novorođenčad etničkih manjina. Vrativši se u Volosko već sam imao tatino ime Oleg, koje, što je vrlo važno, nije bilo mogućeitalijanizirati, pa sam i za talijanske anagrafske knjige bio i ostao OLEG!

Našli smo se u tovarnom vagonu sa sedamdesetak drugih nesretnika. Kompozicija vlaka brojila je tridesetak vagona, a na svakom je od njih nakon dva dana osvanula kredom ispisana riječ – Auschwitz. Fascinantno je da nam to tada nije ama baš ništa kazivalo…

Kako ste se uopće našli u Auschwitzu?

8. rujna 1943. kapitulirala je Italija. Nono Ante i tata Oleg su do tada bili članovi ilegalnog Pokreta otpora. Toga su dana ”ilegalci” preuzeli vlast u Opatiji. Osnovan je Narodnooslobodilački odbor kojemu je predsjedavao moj nono Ante. Zamislite: cijela je Europa porobljena, a u slobodnoj Opatiji caruje šačica političkih entuzijasta. Ili bolje reći – građanskih entuzijasta. Jer osnovna svrha preuzimanja vlasti sastojala se u tome da se spriječe kriminalne radnje često prisutne u sličnim situacijama.

Podredno je organizirana aktivnost koja se sastojala u tome da rasutoj talijanskoj vojsci koja se iz Dalmacije pješice kretala prema Trstu i dalje omogući da dobije hranu, svojevrsne lunch pakete u zamjenu za oružje. Trampa je cvjetala, a kamioni su jedva stizali oružje odvoziti ”u šumu”, partizanima.

Međutim nakon 10 dana su došli Nijemci. Na tenkovima su se spustili iz Matulja preko Preluke. Istovremeno su tata i nono preko Lipovice i Fortice otišli u partizane. Razumna predostrožnost, budući da su se već javno deklarirali.

Nijemci su ih često dolazili tražiti, osobito vikendima i praznicima. Mama, babuška i ja smo razumljivo tajili istinu. Govorili smo kako su otišli poslovno u Rim i prestali se javljati. Trebali smo i mi u partizane, ali nam se nije posrećilo. Koncem zime su nas uhapsili i sproveli najprije u riječki zatvor Via Roma, pa onda u tršćanski Coroneo. Tamo smo saznali i neposredni povod hapšenju.

Jednog je dana njemački oficir ispitivač ”otvorio karte”: ”Vaša priča o odlasku vaših u Rim itd. ne drži vodu. Pred nekoliko tjedana na Radio Londonu se vodila rasprava o tome da li su četnici Draže Mihajlovića ili Titovi partizani stvarni engleski saveznici u Jugoslaviji. U studio su pozvali uglednog londonskog novinara Wilsona, koji je doslovno izjavio kako za njega nema dileme. Poznato mu je da je sa Titom i dr. Ante Mandić, s kojim je prijateljevao u doba Jugoslavenskog odbora još za Prvog svjetskog rata. A dr. Mandić je toliko časna osoba da nipošto ne bi bio na krivoj strani.”

Desetak dana nakon tog razgovora našli smo se u tovarnom vagonu sa sedamdesetak drugih nesretnika. Kompozicija vlaka brojila je tridesetak vagona, a na svakom je od njih nakon dva dana osvanula kredom ispisana riječ – Auschwitz. Fascinantno je da nam to tada nije ama baš ništa kazivalo…

O strahotama koje ste doživjeli i kojima ste svjedočili te o kojima naša javnost nešto zna, nažalost, ne svi naši sugrađani i ne dovoljno, kažu neki, čak i svećenici, ne treba govoriti jer toga ”nije bilo u Hrvatskoj”. Što vi na tu temu govorite mladima s kojima se često susrećete u školama i na drugim mjestima?

Svjedočio sam i bio u središtu ZLA. A ZLO nema granica. Ono je isto i u Hrvatskoj i u Tunguziji. Prema tome, ne ulazeći u prijepor da li je toga bilo ili nije u Hrvatskoj, svaki dobronamjernik će iz iskustva drugih naći korist za sebe.

Mladima pak iznosim fakte kroz mnoge pričice i razgovore. Mladi, a i ja, najbolje komuniciramo pitanjima i odgovorima. Na koncu svake seanse sumiram iskustva i prezentiram logične zaključke korisne za život.

Vjerojatno mi preživjeti ne bi bilo moguće da se nakon prva dva mjeseca provedena u ženskom logoru s mamom i babuškom nije desilo sljedeće: netko je otkrio da sam već davno navršio 10 godina, pa da spadam u muški logor. Prilikom prebacivanja iz logora u logor morao sam proći ambulantni pregled!? Na pregledu sam imao preko 38°C temperature. Takvog me nisu htjeli poslati u muški logor, pa su me privremeno smjestili u odjel dr. Mengelea. Tamo je, naime, bilo blizanaca, dječaka starijih od 10 godina, na kojima je Mengele vršio eksperimente, pa je to bila poveznica sa mnom

Ove sam godine posjetio već 17 škola, od kojih po jedna i u Sloveniji i Italiji. A najupečatljiviji sam nastup imao prije desetak dana s prijateljem mi Brankom Lustigom na Festivalu tolerancije u Zagrebu. Tamo sam, u kinu Europa, govorio pred 700 učenika koji su me pratili u grobnoj tišini!!

Ismijava se i osnivanje Antifašističke lige RH jer da fašizma nema. Navodim nedavne riječi glavnog urednika Glasa Koncila Ivana Miklenića u jednoj televizijskoj emisiji u kojoj je rekao da ”antifašizam kao pojam danas u svijetu nigdje ne postoji” te da je on ”izmišljotina kriptokomunista i neprijatelja Hrvatske”. Da možete voditi dijalog ili polemiku na televiziji sa Miklenićem, kako biste reagirali?

Ne vidim se ni u dijalogu, a još manje u polemici s bilo kime. Previše sam emotivan, pa time čuvam vlastito zdravlje. A ljudska je glupost bezgranična. Zbog toga sam tolerantan i svakome dopuštam vlastito mišljenje, ali oštar sam i beskompromisan prema onima koji nameću drugima svoje stavove. A već je i to jedan vid fašizma.

Koliko ste dugo bili zatočenik Auschwitza i kako ste uopće preživjeli?

10 mjeseci sam bio ”stanovnik” Birkenaua, a preživio sam stjecajem sretnih okolnosti.

U siječnju 1942. nacistička je vrhuška u Wanseeu ”Konačno rješenje židovskog pitanja” postavila kao smjernicu službene politike nacističke Njemačke. Konačni cilj – ubiti 12 milijuna europskih Židova – nije zadavao glavobolje nacistima. Problem je predstavljalo kamo sa 12 milijuna trupala! I rješenje je nađeno u novim krematorijima koji su se ubrzano, njih četiri, sagradili u Birkenauu, neposredno kraj Auschwitza. Istovremeno je Auschwitz od Konzentrazionslagera ”unaprijeđen” u Vernichtungslager (logor za uništavanje ili logor smrti). Takvih je bilo ukupno osam.

Za njih osam je naučno u Berlinu osmišljen režim bivstvovanja koji garantira da će normalna osoba/uznik bez ikakve nasilne intervencije umirijeti u roku od najduže sedam mjeseci. Moja je sreća bila što sam u Auschwitzu pod njemačkim režimom bio upravo nešto manje od 7 mjeseci. To je jedan od elemenata mog preživljavanja.

Uspjelo mi je ostati kod Mengelea nekoliko mjeseci s pauzom od tri tjedna kad sam zbog ospica bio prebačen u zarazni odjel. I konačno, četvrti elemenat mog preživljavanja: pred Marš smrti odluka da se ne ide na Marš s većinom, nego da u logoru ostane svega 5000 do smrti iscrpljenih logoraša uz veliku vjerojatnost da ćemo svi biti ubijeni

Zadnjih mjeseci se mama uposlila kao noćna bolničarka, pa je i to pomoglo mom preživljavanju, jer imajući dozvolu kretanja noću, omogućeno joj je da povremeno meni i babuški donosi dodatnu hranu.

Ali vjerojatno mi ne bi bilo moguće preživjeti da se nakon prva dva mjeseca provedena u ženskom logoru s mamom i babuškom nije desilo sljedeće: netko je otkrio da sam već davno navršio 10 godina, pa da spadam u muški logor. Prilikom prebacivanja iz logora u logor morao sam proći ambulantni pregled!? Na pregledu sam imao preko 38°C temperature. Takvog me nisu htjeli poslati u muški logor, pa su me privremeno smjestili u odjel dr. Mengelea. Tamo je, naime, bilo blizanaca, dječaka starijih od 10 godina, na kojima je Mengele vršio eksperimente, pa je to bila poveznica samnom.

Moj novi odjel se nalazio u sklopu ženskog Reviera (bolnice), pa je bilo relativno dobro: nije trebalo raditi, kruh je bio bijeli i nitko me nije maltretirao. Jednostavno nikoga nisam interesirao.

I dok su blizanci povremeno odlazili, rijetko se vraćajući, ja sam ostajao. Shvativši da je ovdje bolje nego drugdje trudio sam se tu ostati hineći boljetice, a ponekad ih doista i imajući. Uspjelo mi je ostati kod Mengelea nekoliko mjeseci s pauzom od tri tjedna kad sam zbog ospica bio prebačen u zarazni odjel.

I konačno, četvrti elemenat mog preživljavanja: pred Marš smrti odluka da se ne ide na Marš s većinom, nego da u logoru ostane svega 5000 do smrti iscrpljenih logoraša uz veliku vjerojatnost da ćemo svi biti ubijeni.

Pamtite li dolazak ruskih vojnika u konc-logor u kojem ste dočekali oslobođenje? Kako je to bilo?

U svojoj knjizi ”Kronika obitelji Mandić”, taj sam događaj opisao ovako:

”Ležao sam na trećem, najvišem krevetu, i noću, kroz prozor pod krovom, gledao bljesak ‘kaćuša’ što mi se činilo najljepšim i najdražim vatrometom u životu do tada. Svijetli trag gromoglasnih ‘kaćuša’ parao je hladno tamno zimsko nebo. Osjetio sam: Sloboda nam dolazi sa topovima!

Bila je noć. Smjenjivali su se 26. i 27. januar 1945. Probudio me žagor logorašica u našem ‘bloku’. U sredini barake stajao je crvenoarmejac. Na središnjoj peći. U polumraku. Gori tek poneka svijeća. Žene ga okružile, grle ga, tapšu po ramenima, ljube i plaču.

Sišao sam sa kreveta. Htio sam ga i ja dodirnuti. Sliku njegova lica više nikada nisam uspio vratiti u sjećanje, ali mi je zato ostala usađena u sjećanje silueta vojnika koji nam je ponovno zapalio svijeću života. Tu gotovo nadnaravnu pojavu nisam nikada zaboravio.

Unatoč dolaska Rusa i spoznaje da smo definitivno slobodni, logorski život, međutim, gotovo da se i nije izmijenio…”.

Posljednji ste muškarac-zatočenik, premda ste tada bili na rubu puberteta ili već u pubertetu, koji je napustio taj najstrašniji nacistički logor. S tim u vezi postoji i neka priča o ruskom dokumentarcu iz tog vremena i što pamtite od toga izlaska na slobodu?

Istina je. Neposredno po oslobođenju u logor su počeli stizati kao posjetitelji novinari, predstavnici Crvenog križa, visoki oficiri, svećenici… Mama i ja smo se dogovorili da svakog od njih zaustavimo i zamolimo da javi u Jugoslaviju u Titov štab da je obitelj dr. Mandića oslobođena u Auschwitzu. Netko je to učinio: cijelog sam života tragao za istinom, ali nisam otkrio kome trebam zahvaliti za to da je poruku poslao.

Bila je noć. Smjenjivali su se 26. i 27. januar 1945. Probudio me žagor logorašica u našem ”bloku”. U sredini barake stajao je crvenoarmejac. Na središnjoj peći. U polumraku. Gori tek poneka svijeća. Žene ga okružile, grle ga, tapšu po ramenima, ljube i plaču

Mi smo znali da je nono Ante bio blizak ZAVNOH-u, ali u tom času on je bio, slijedom Sporazuma Tito-Subašić, šef države! Sa Sernecom i Budisavljevićem bio je član tročlanog Kraljevskog namjesništva (SHS) koje je upravljalo jugoslavenskom državom prelaznog razdoblja (od Kraljevine do vjerojatne Republike). Tim sporazumom Tito je imenovao Hrvata Mandića i Slovenca Serneca, a kralj Petar Srbina Budisavljevića. Uloga Kraljevskog namjesništva je bila da međunarodno predstavlja Jugoslaviju i da pripremi po okončanju rata referendum da li će budućnost Jugoslavije biti Kraljevina ili Republika. Nakon proglašenja Republike Narodna je skupština imenovala Tita za predsjednika, a uloga Kraljevskog namjesništva nakon godine i pol vladavine je prestala.

Ali vratimo se tim februarskim danima 1945. u Auschwitzu. Jednog se dana u pratnji kapetana, ruskog komandanta logora, pojavio komandant Krakowske vojne oblasti pukovnik Fedosenko. Između 4 tisuće preostalih logoraša tražili su jugoslavensku obitelj Mandić. Fedosenko je došao po zapovijedi tadašnjeg Staljinova zamjenika Bulganjina, čiji je kablogram nosio sa sobom. U njemu je pisalo: ”Pronaći u oslobođenom Oswiecimu (njemački: Auschwitz) jugoslavensku obitelj Mandić i dopremiti ju u Moskvu”.

Dolazak Fedosenka i pronalaženje obitelji Mandić bila je vijest, pa je u pratnji pukovnika pristigla i ekipa Ratnih filmskih novosti koja je o tome snimila jedno i pol minutni spot, koji se kasnije punih 60 godina svakog dana prikazivao u Muzeju Auschwitz-Birkenau u okviru dokumentarca za posjetitelje.

Ja sam ga, ne znajući za njegovo postojanje, prvi put vidio za mog posjeta Oswiecimu i Muzeju 1969. Skoro me kap trefila kad sam se vidio na platnu u filmskoj dvorani.

Po odlasku Fedosenka mama, babuška i ja smo se preselili iz ”bloka” u nastambu kapetana, ruskog komandanta Auschwitza. Bilo je izrazito ružno vrijeme, pa se čekala pogodna mogućnost da nas se otpremi u Moskvu. Istovremeno se postepeno praznio logor. Pokapali su se mrtvaci, a evakuirali oni živi. Na koncu smo u logoru ostali samo mi – mama, babuška, ja i ruski komandant. Bio je početak ožujka. Kapetan nas je posadio u auto, izveo na glavni ulaz/izlaz i spustio za nama rampu sa famoznim ”Arbeit macht frei“. Tim je činom nastao novi povijesni fakat.

Postao sam posljednji zarobljenik koji je živ napustio Auschwitz. Nikako ne nekom svojom posebnom zaslugom, već pukim stjecajem okolnosti. Još je tri mjeseca trebalo da preko Krakowa i Moskve stignemo u Beograd. U Moskvi sam upoznao i Tita. Ali to je već jedna druga priča.

Da li ste ponijeli u život neki posebni događaj iz vaše aušvicke sage?

Kad sam bio prebačen u infektivni odjel, u odjel priljepčivih bolesti, onda sam isto bio na gornjem katu kreveta, ali smo bili dvojica. Sa mnom je bio jedan mali Rus. Ja sam onda imao 11 godina, on 7, možda 8. Sprijateljili smo se, ja sam njemu pričao o moru, prostranstvima morskim, plavim. A on meni o prostranstvima onih neizmjernih polja, žitnih polja ukrajinskih. Ali on je bio bolestan, on je drhtao, temperaturu visoku imao. Po noći se znojio, ja sam mu pokušavao u granicama svojih mogućnosti pomagati, ali to se nastavilo iz dana u dan. Kadli jedne noći, prestao se nekako tresti, ujutro sam pomislio, vidiš, dobro mu je, mirno spava, ne trese se više. Tolja se zvao. Međutim kad sam bolje pogledao, on se nije imao prilike nikada više tresti. Tolja je završio u mom krevetu svoj život. To je bio jedan od najbolnijih doživljaja u mojih 8 mjeseci boravka u Auschwitzu.

Bavili ste se traumama prouzročenim zatočenjem u logorima smrti. Recite nam nešto o tome…    

Pokapali su se mrtvaci, a evakuirali oni živi. Na koncu smo smo u logoru ostali samo mi – mama, babuška, ja i ruski komandant. Bio je početak ožujka. Kapetan nas je posadio u auto, izveo na glavni ulaz/izlaz i spustio za nama rampu sa famoznim ”Arbeit macht frei”. Tim je činom nastao novi povijesni fakat. Postao sam posljednji zarobljenik koji je živ napustio Auschwitz

Probuditi se i osjetiti zadovoljstvo samom činjenicom da ste još na životu… Osjećaj je to koji manifestira stanje u kojem se osoba nalazi, stanje koje se ne uklapa u ono što smatramo “normalnim”, stanje koje svojom nakaradnošću nedvojbeno razara ljudsku psihu. A osoba, u našem slučaju, nije bolesnik u terminalnoj fazi smrtonosne bolesti, nego prosječni uznik logora smrti kojem je pošlo za rukom da pri dolasku, u prvom naletu, završi u nekoj logorskoj potleušici/baraci/bloku, a ne na žeravici krematorijske peći.

U Auschwitzu, a pretpostavljam i u drugim sličnim logorima smrti, nije to bila jedina manifestacija poremećenih mentalnih “lončića”. U mjestu gdje je do iskonske surovosti prevladavao nagon za samoodržanjem, koji je samo ponekad bivao ublažen posljedicom kolektivnog konzumiranja sedativa (brom?) koji su navodno servirani u onome što se hranom nazivalo (da li su od toga uznice gubile menstruaciju?) – na takvom mjestu nije bilo mjesta za etičke i moralne zasade civiliziranog društva.

Kišnog jesenjeg dana stajali smo satima na Apelu. Zbir prisutnih nije se podudarao. Jedna je uznica prespavala prozivku i bojala se prijaviti. Nakon sedam sati traženja našli su je: Capo i Blokove batinom su je usmrtili pred svima nama. U nama pak začudo nimalo samilosti za žrtvu čijom smo krivicom pola dana proveli u stavu mirno, pod kišom, na Apelplatzu. Gledano s današnjih pozicija takovo se ponašanje čini izopačenim i nestvarnim. Ali…?

A što reći o majci koja je danima držala umrlo dijete na njedrima kako bi i za dijete dobila dnevnu porciju hrane? Takvih je primjera bilo sijaset, a svi su imali zajednički nazivnik: poremećeni odnos društvenih vrijednosti izazvan ekstremnim životnim uvjetima kojima su uznici bili izloženi.

Životarenje u tim uvjetima i spoznaja da gotovo nitko nije u tim uvjetima do tada preživio dulje od šest mjeseci dovodilo je do toga da mnogi odustanu već u toj fazi, pa se prepuste lelujanju bezumlja. I začudo, njemačka ih principijelnost nije odmah “odstranila”, štaviše, za mog “logorovanja” u ženskom Revieru (bolničkom odjelu) postojao je i odjel mentalno poremećenih. Bilo ih je 19, a moja je pokojna majka bila njihovom noćnom bolničarkom!

Sa mnom je bio jedan mali Rus. Ja sam onda imao 11 godina, on 7, možda 8. Sprijateljili smo se, ja sam njemu pričao o moru, prostranstvima morskim, plavim. A on meni o prostranstvima onih neizmjernih polja, žitnih polja ukrajinskih. Ali on je bio bolestan, on je drhtao, temperaturu visoku imao. Po noći se znojio, ja sam mu pokušavao u granicama svojih mogućnosti pomagati, ali to se nastavilo iz dana u dan. Kadli jedne noći, prestao se nekako tresti, ujutro sam pomislio, vidiš, dobro mu je, mirno spava, ne trese se više. Tolja se zvao. Međutim kad sam bolje pogledao, on se nije imao prilike nikada više tresti. Tolja je završio u mom krevetu svoj život. To je bio jedan od najbolnijih doživljaja u mojih 8 mjeseci boravka u Auschwitzu

Prenošenje cigli sa jedne hrpe na drugu, pa onda opet natrag da bi se opravdala sveprisutna krilatica “Arbeit macht frei”. Ili stupanje, nakon radnog dana u polju, pred muzičkom kapelom, na povratku u logor, vozeći pritom u kariolama/tačkama tijela onih koji su tog dana na radnom zadatku ostavili svoje živote. Oni bi tog dana još nazočili večernjem apelu, jer se broj uznika s jutarnjeg apela morao poklapati s onim večernjeg! Sve je to samo još dodatno pridonosilo izopačenim razmišljanjima logoraša i pogodovalo njihovim često nakaradnim ponašanjima. A sve bi se to na kraju pretvorilo u traumu.

Kad bi logoraš skončao, skončala bi s njim i trauma.

A kako su se preživjeli logoraši nosili sa svojim traumama u kasnijem životu… Konkretno vi?

Evo neka moja iskustva:

Nekoliko mi je godina trebalo da prihvatim moje vršnjake koji nisu prošli, bar djelomično, ratne užase koje sam ja proživio. 1945. i 1946. živio sam u Beogradu i njihova mi se ratna patnja činila prihvatljiva, pa nije bilo problema, ali 1947. sam preselio u Zagreb. Tamo mi je trebalo cca. 3 godine da se asimiliram sa sredinom kojoj sam zamjerao što je moja patnja bila daleko veća od onoga što sam pretpostavljao da je bila njihova!

Njemački sam učio prije logora, a “usavršio” sam ga u Auschwitzu. Usput sam naučio i poljski. Trebalo mi je punih deset godina nakon rata da ponovo progovorim njemački. Do tada ga nisam bio spreman upotrijebiti. Pomoglo mi je u tome druženje s populacijom njemačkog govornog područja u ljetnom turizmu. Ali prije toga je bilo i agresivnog ponašanja mene i klape mojih istomišljenika prema prvim njemačkim turistima sredinom pedesetih godina.

Spominjanje Auschwitza i bilo kakovih razgovora vezanih za taj dio mog života bio je dugo vremena tabu. Bavio sam se novinarstvom, ali tek na desetu obljetnicu sam se osmjelio napisati članak o mom iskustvu. I nakon toga je krenulo: otvorio sam se. Prevladalo je u meni uvjerenje da se o takvim iskustvima mora govoriti kako bi se onemogućilo njihovo ponavljanje. Tako sam se ponašao u mom daljem životu sve do današnjeg dana: stoga mi je posebno drago odličje kojim me nagradio poljski predsjednik Walesa “za promicanje istine o Auschwitzu”. Nažalost, međutim, nisam uspio izbjeći da se scenariji slični Auschwitzu ne ponove i u kasnijim ratovima.

Već je bilo prošlo tri desetljeća od mog aušvickog iskustva kad sam sa puno rezerve prihvatio unosan i zanimljiv posao u Njemačkoj. Posao me bio doveo i u Schoenwald, centar keramičke industrije. Tijekom višekratnih poslovnih razgovora stvorila se bila neka nestvarna uzajamna simpatija s njihovim komercijalnim direktorom. Prilikom kasnijeg prijateljevanja spoznali smo da nas je, ne znajući jedan za drugog, zbližila vjerojatno naša slična proživljena patnja. On je, naime, bio pukovnik SS-a (!) i kao takav po ruskom zarobljavanju odležao bio devet godina u ruskom logoru. U odnosu mene i njega, pak, vrijeme, odgoj i zdrava životna sredina je bila uklonila sve antagonizme.

Iz prethodnog slučaja vidimo da traume ne moraju uvijek imati samo negativni predznak.

Otac mi je pomogao da spoznam mnogo toga vezano za proživljeno razdoblje. Navršio sam bio tek dvanaestu godinu kad sam se vratio u skladan porodični život. Tata mi se nikada više nije obratio sa “Uradi to!” ili drugim zapovjednim načinom. Formulacija je uvijek glasila: “Da sam ja na tvom mjestu, uradio bih tako i tako, pa sam odluči”. Mislim da mi je upravo takav tatin pristup, koji je bio sve samo ne uobičajen u saobraćaju oca sa sinom jedva teenagerom, pomogao, da posložim svoje “kockice”. Svojim pristupom tata mi je prepustio životne odluke, premda mi je bilo tek 13 godina. Dao mi je time do znanja da me smatra zrelim za to, a zrelost sam pokazao umješnošću izbaviti se, ponajviše sam, iz zagrljaja smrti zvanog Auschwitz.

Jedna je uznica prespavala prozivku i bojala se prijaviti. Nakon sedam sati traženja našli su je: Capo i Blokove batinom su je usmrtili pred svima nama. U nama pak, začudo, nimalo samilosti za žrtvu čijom smo krivicom pola dana proveli u stavu mirno, pod kišom, na Apelplatzu. Gledano s današnjih pozicija takovo se ponašanje čini izopačenim i nestvarnim. Ali…? A što reći o majci koja je danima držala umrlo dijete na njedrima kako bi i za dijete dobila dnevnu porciju hrane?

Spoznao sam ujedno time, vrlo brzo, da sam ono najgore što se čovjeku u životu može desiti već prošao i da je to već iza mene. Iz toga proizlazi da mi se, vrlo vjerojatno, nikada više u životu neće desiti nešto strašno poput već proživljenog. U tom sam času imao sve prerogative da budem sretan čovjek: kad sam već proteklo sretno i uspješno prebrodio, svaka eventualna buduća nelagodnost u životu bit će malenkost prema već proživljenom. Meni se nikad više ne može nešto strašno desiti u životu! I s tom sam spoznajom nastavio rasti, razvijati se i stariti. A bio sam toga i prokleto svjestan.

S 13 sam godina dakle postao nepopravljivi optimist. U životu nisam nikada imao napola praznu čašu: ona je uvijek bila napola puna!!! To mi je omogućilo da sada u svojoj 82. godini mogu izjaviti kako sam imao savršeno lijep život. I to zahvaljujući upravo Auschwitzu – jer sreća u životu ovisi samo o tome kako će se pojedinac postaviti prema onome što mu se u životu događa, odnosno kako će kockice složiti u vlastitoj glavi.

Više ste se puta vraćali u Auschwitz. Zašto? S kojim osjećajima idete tamo, a s kakvim se raspoloženjem vraćate?

Tijekom života nisam nikada osjetio potrebu pribjeći uslugama psihologa, psihijatra ili psihoterapije, ali sam stanovita manje sretna razdoblja svog života liječio tako da sam se vraćao u Auschwitz: tamo sam imao dojam da susrećući poznata mi mjesta u Birkenau – daske baraka i kamenje krematorija – punim svoje baterije. Vraćao bih se nakon toga svakodnevici ponovo dišući punim plućima. I tako to čak 7 puta u proteklih u 70 godina.

Mislite li da je Republika Hrvatska adekvatno obilježila 70. godišnjicu završetka Drugog svjetskog rata u Europi, odnosno Dan pobjede?

Pod bremenom nakaradne hrvatske stvarnosti nemojte se začahurivati u svoj mali svijet nestvarnosti. Pronađite neku aktivniju ulogu za sebe, da vam se ne dogodi, kao što je to pred mnogo desetljeća rekao jedan Nijemac, da kad dođu i po vas, ne bude više nikoga da se pobuni i tome usprotivi

Po mom mišljenju nije. Na državnom smo nivou nazočili neprimjerenom natezanju koje je slalo lošu poruku. Ne treba se onda čuditi što se to odrazilo na lokalni nivo, tako da je doživljavanje prigodnih proslava i evenata bilo jednostavno prihvaćano kao manje važno no što je ustvari bilo.

Jeste li se bavili promišljanjem ove problematike u kontekstu potrebnog uvođenja građanskog odgoja u kurikulume naših škola? Kako bi ta građa trebala izgledati, koje teme bi se trebale obuhvatiti?

Dvadeset i pet godina smo se trudili u Hrvatskoj da srozamo što niže sve moralne i etičke vrednote. I privatizacijom legalizirane pljačke, i krivičnim gonjenjem samo nekih, i okolnošću da su neki jednakiji od drugih, i nakaradnim i različitim interpretiranjem postojećih propisa od nadležnih pravosudnih institucija, itd., itd.

Sada je pak, možda i pod utjecajem EU, sinulo nekome da to ne valja. I točno je da se uvođenjem ispravnog građanskog odgoja može nešto postići. Ali ne od danas do sutra. Rezultati će biti vidljivi tek kad generacija koju smo ”građanski odgajali” stasa u odrasle ljude. A do onda, želimo li uspjeha, molim, bez popova i bez natezanja oko prezervativa, da spomenem samo neke negativnosti zamijećene u prošlosti.

Kako izgledaju vaši susreti s mladima?

Započeo sam se družiti s mladima zaslugom opatijske gimnazije ”Eugen Kumičić” prije desetak godina. Prvi su me angažirali da jednom godišnje prenosim đacima svoja iskustva prvenstveno vezana za Auschwitz. Napravio sam polusatni DVD sa svojom pričom i nakon prezentacije krenemo s pitanjima i odgovorima. Ubrzo se aktivnost proširila na druge škole u okolici, pa u Rijeci i Istri. Pohodio sam, na njihovo traženje, i nekoliko učeničkih domova, a posebni je užitak bilo družiti se s mladima lani u Savudriji, gdje je krenula ”Škola mira” za mlade.

A prošle smo godine s Igorom Paulićem napravili cjelosatni kolor-dokumentarac ”Povratak posljednjeg”’, pa smo često pozivani i u kontekstu toga. Upravo smo bili u Labinu na poziv Gimnazije i Ekonomske škole. Osim toga, napominjem da je upravo ovih dana na Festivalu dokumentarnog filma u Moskvi ”Povratak posljednjeg“ nominiran za nagradu u tri kategorije. I to između 14 odabranih od 1325 prijavljenih filmova!

Jeste li zadovoljni reakcijama vaših slušatelja? Kakva vam pitanja postavljaju?

Vrlo zadovoljan. Prije tih iskustava nisam bio svjestan koliko su nam djeca dobra i pametna. Dovoljno je da im prezentiraš činjenice, oni će sami doći do ispravnih zaključaka.

Najčešće pitanje, naročito u nižim razredima je ”Da li imate još broj na ruci?” Pitanja se odnose pretežno na režim življenja u logoru, kao i na suživot među samim logorašima: ”S kim ste prijateljevali?” ”Jeste li poslije rata sretali vama poznate logoraše?” i sl.

Posebno iznenađuje interes što ga đaci, posebno oni iz zadnja dva razreda, iskazuju prema, ipak u krajnjoj liniji, mučnoj tematici.

Uz vašu Udrugu antifašista u Opatiji aktivna je, na vidljiv način, i ona na Rabu? Nešto se događa i među mladim antifašistima u Zagrebu, ali ne čuju se dovoljno. Zbog čega je to tako?

Kako to biva na svim poljima, tako je i ovdje presudan ”ljudski faktor“ koji daje impuls i diktira tempo. A taj treba, uz sve ostalo, biti ispunjen entuzijazmom. Ivo Barić je to bio; imidž udruge je visoko podigao, a vrijedni su projekti frcali na sve strane. Sada, kada se Barić povukao, nastupit će čas istine: vidjet ćemo da li će i bez njega rapska Udruga zadržati prestižno mjesto koje je ostvarila.

S 13 sam godina dakle postao nepopravljivi optimist. U životu nisam nikada imao napola praznu čašu: ona je uvijek bila napola puna!!! To mi je omogućilo da sada u svojoj 82. godini mogu izjaviti kako sam imao savršeno lijep život. I to zahvaljujući upravo Auschwitzu – jer sreća u životu ovisi samo o tome kako će se pojedinac postaviti prema onome što mu se u životu događa, odnosno kako će kockice složiti u vlastitoj glavi

Slična situacija predstoji i u Opatiji. Koncem godine ću prepustiti vođenje Udruge mlađima, a sam ću se limitirati na projekte vezane za Auschwitz i za mlade. Naravno da su sada sve moje snage usmjerene na to da mom nasljedniku prepustim Udrugu, koja je sada na svojevrsnom vrhuncu, u zdravom stanju, sposobna da uspješno prevlada početno prelazno razdoblje.

Sa situacijom u Zagrebu nisam podrobnije upoznat, ali izgleda da imaju sve predispozicije za učinkovit rad, pa shodno tome i dobri rezultati ne bi trebali izostati.

Što biste poručili našim sugrađanima u povodu Dana pobjede i u kontekstu onoga što je vama bilo suđeno doživjeti?

Pod bremenom nakaradne hrvatske stvarnosti nemojte se začahurivati u svoj mali svijet nestvarnosti. Pronađite neku aktivniju ulogu za sebe da vam se ne dogodi, kao što je to pred mnogo desetljeća rekao jedan Nijemac, da kad dođu i po vas, ne bude više nikoga da se pobuni i tome usprotivi.

Vaš prijatelj Branko Lustig imao je svojevremeno problema kad ga je novinar u Kninu pitao za njegov odnos s Bogom vezano za logoraška iskustva. Kako Vi stojite s tim?

Prije nekoliko godina je i meni, pismeno, postavljeno isto pitanje. Odgovorio sam malim člančićem:

KAKO SAM SPOZNAO DA NEMA BOGA

Bio sam dijete. Rastao sam u opatijskoj prosječnoj građanskoj obitelji toga vremena: nismo pohađali crkvu, a niti sam ja pohađao vjeronauk u školi. Pa ipak, vjerovao sam u Boga, jer su to činili i moji najbliži – mama, babuška, možda i tata.

Kada smo pohodili mamine roditelje na Sušaku, nedjeljom ujutro se išlo obavezno na misu: nono Nino je bio direktor gimnazije pa je to bilo dio obaveznog rituala. U crkvi nas je čekalo uvijek posebno mjesto u prvom redu.

Ali nono Nino i mama Lela su, bar u to vrijeme, bili pravi vjernici. Jedino je meni i mom bratiću Zoranu bilo na misi strašno dosadno. Ne jednom me mama potegla za dugu kosu što sam je imao, kako bi me umirila.

I onda su nas odveli u Auschwitz. Dostatno je bilo devet mjeseci da spoznam kako Boga nema. Jer, kad bi ga bilo, nikad u svojoj dobroti i beskrajnoj svemogućnosti ne bi dozvolio da se desi Auschwitz.

 

    •  "Bleiburg" je sinonim ustaškog kolapsa i partizanske osvete
    •  Revizija ugovora s Vatikanom ostaje NE temom: HBK se slaže
    •  Pismo ljutim (neo)ustašama koji ne poznaju Evanđelje
    •  Jasenovac, NDH i pitanje hrvatske krivnje
    •  Predlažem da se smirite i razmislite o velikoj koaliciji
    •  U Buenos Airesu fra Josip Peranić na misi i dalje slavi NDH
    •  Genocid, ta strašna riječ, tako bliska Hrvatima
    •  Prva žrtva rata nije Josip Jović već Srbin Goran Alavanja
    •  Zoki Mad Max, brutalna verzija već poznatog/slabog premijera
    •  Izuzetno je pogrešno kazati da bi nam Franjo naudio i uništio nas

> Svi tekstovi ovog autora