Ne želim biti i neću biti uhljeb

U subotu sam, dijeleći na Trgu bana Josipa Jelačića letke naše koalicije, odnosno stranke ”Naprijed, Hrvatska – Progresivni savez Ive Josipovića” imao prilike osjetiti bilo građana. Mnogi su izražavali simpatije, drugi sam nam govorili da nismo njihova opcija, neki su nas ignorirali, što govori o nedostatku interesa većeg broja sugrađana za politiku, možda i o njihovoj političkoj nepismenosti, vjerojatno i o zagađenju političarima. Osobito sam zapamtio izjave negodovanja onih koji su nam dobacivali da i mi želimo postati uhljebima.

Što se mene tiče, a Ivo Josipović ne bi oko sebe okupio takve, ja ne želim i neću postati uhljeb.

Prolazi ispod radara jedna vrlo važna stvar. Kod dosta sugrađana sam primijetio da ne znaju da se Ivo Josipović odrekao svih privilegija i da se vratio na svoj Pravni fakultet. Zašto nije uzeo predsjedničku mirovinu i na račun države ured bivšeg predsjednika? Upravo zato jer ne želi nikakve privilegije, jer se odlučio boriti za reforme u koje on, kao i ja, vjeruje.

U subotu sam, dijeleći na Trgu bana Josipa Jelačića letke naše koalicije, odnosno stranke ”Naprijed, Hrvatska – Progresivni savez Ive Josipovića” imao prilike osjetiti bilo građana. Mnogi su izražavali simpatije, drugi su nam govorili da nismo njihova opcija, neki su nas ignorirali, što govori o nedostatku interesa većeg broja sugrađana za politiku, možda i o njihovoj političkoj nepismenosti, vjerojatno i o zagađenju političarima. Osobito sam zapamtio izjave negodovanja onih koji su nam dobacivali da i mi želimo postati uhljebima. Što se mene tiče, a Ivo Josipović ne bi oko sebe okupio takve, ja ne želim i neću postati uhljeb

Ljudi to kao da ne cijene, pa govore da je Josipović s konja prešao na magarca. A ja im govorim, kažem i vama sada, meni je to vrlo važna odlika bivšeg predsjednika, odraz njegova poštenja i čestitosti, odlučnost da nastavi zalaganje za bolje i pravednije društvo.

Većina partijskih dužnosnika neće priznati, ali događa se da neki pošteno priznaju da su bili uhljebi. Svaka im čast na tome.

Alen Baščevan, kandidat ORaH-a u 2. izbornoj jedinici (u kojoj se i ja natječem kao prvi na listi Josipovićeve stranke, odnosno naše koalicije s reformista) priznao je da je bio uhljeb i da nije ništa radio. Tijekom sučeljavanja o ekonomskim temama u emisiji Klopka SBTV-a Baščevan je iznenadio dio gostiju. ”Bio sam četiri godine uhljeb kao dožupan Bjelovarsko-bilogorske županije i nisam ništa radio” priznao je.

Svoju ispovijest Baščevan je proširio za Slobodnu Dalmaciju kazavši: ”Dobio sam ponudu da se kandidiram na izborima za dožupana Bjelovarsko-bilogorske županije kao kandidat HSLS-a. Naivno i euforično, pun želje da utječem na stanje u ‘svom dvorištu’, prihvatio sam ponudu i uspio na izborima. Već drugi dan mandata, koji je počeo 2009. i trajao do 2013., ‘tresnuo sam na dupe’. Ne mogu reći da me sav taj kič i bižuterija nisu zaslijepili – ured od 50-ak kvadrata, tajnica, velika fotelja…”

”Čak su mi ponudili da promijenim sasvim solidan uredski namještaj, jer da to rade svi dožupani kada preuzmu ured i funkciju. Nisam to prihvatio, a vrhunac dekadencije je bio moj uvid u plaću, kartice i službeno vozilo. Nisam se mogao požaliti na plaću koju sam imao na prethodnom poslu, ali ova je bila skoro trostruko veća”, rekao je Baščevan.

U zdravstvu je imao oko 6000 kuna, a kao zamjenik župana primao je oko 17.000 kuna. ”Uz plaću dožupana išle su dvije kartice, jedna za gorivo, druga za reprezentaciju. Nisam koristio karticu za reprezentaciju, a, koliko znam, ni moj kolega dožupan. Ali ono što je najbitnije – znate li što sam radio za takvu plaću i pripadajuće prinadležnosti? Ništa, ili gotovo ništa. Ono za što me župan delegirao, to su bila paljenja svijeća, polaganja vijenaca ili proslave dana općina kojih kod nas ima k’o Kineza.”

”Uglavnom, nakon završenog fakulteta i poslijediplomskog studija te rada u struci i mogućnosti mjerljivog učinka, shvatio sam, preko noći, da sam postao uhljeb”, priznao je bivši bjelovarski dožupan.

Sada želi u Sabor. Nek’ mu je sa srećom iako se valjano pitamo je li učinio dovoljnu pokoru što je četiri godine vrtio palčevima i za to dobivao 17 somova kuna mjesečno plus neke druge pogodnosti (gorivo, službeno vozilo, itd.)?

Prolazi ispod radara jedna vrlo važna stvar. Kod dosta sugrađana sam primijetio da ne znaju da se Ivo Josipović odrekao svih privilegija i da se vratio na svoj Pravni fakultet. Zašto nije uzeo predsjedničku mirovinu i na račun države ured bivšeg predsjednika? Upravo zato jer ne želi nikakve privilegije, jer se odlučio boriti za reforme u koje on, kao i ja, vjeruje

Što pak reći o predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku koji se, kako mi kažu upućeni, na fakultetu ponašao kao što se ponašao kao saborski zastupnik: nije ga bilo, a uredno je primao visoka primanja? Želi biti premijer, a teški je neradnik, uz to što je potpuno neartikulirana osoba i bez manira, dakako. Jer otići na sastanak s njemačkom kancelarkom i ne znati izgovoriti ni običan Guten Morgen ili Good morning je potpuni bezobrazluk.

Naime, dok su sjedali za stol, kancelarka Merkel je upitala Karamarka na kojem jeziku će razgovarati – njemačkom ili engleskom, na što je šef HDZ-a, kako se dâ čuti iz snimke koju je objavio HTV, odgovorio tek uzdahom (”ahhhh”) i šutnjom.

Na to je kacelarka Merkel primijetila: ”Aha, engleski je loš” (”Englisch ist schlecht”), a neugodnu situaciju ”izvukao” je međunarodni tajnik HDZ-a i bivši veleposlanik u Berlinu Miro Kovač sugerirajući da se razgovor vodi na njemačkom i hrvatskom. Uz prijevod, kako bi se svi sudionici razgovora razumjeli.

I to bi trebao biti budući šef Vlade? Oh, mein Gott!!

Ne, ne, to ne može biti naša budućnost! Znam, ljudi, svi mi daleko smo od savršenstva: dobri su nemoćni, moćni su bez dobrote, mudri su ravnodušni, a onima koji misle da vole nedostaje mudrosti. Takvi smo, a mene kao novinara, kao osobu koja u javnom životu Hrvatske zastupa širenje prostora solidarnosti zanima što je potrebno učiniti da među nama zažive ideali jednog Vlade Gotovca ili Mike Tripala.

Ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao herojski život. Pitanje je, dakle, ima li među nama dovoljno heroja, dovoljno odvažnosti, dovoljno sebedarija, dovoljno vizije? Postoji li herojski humanizam? Humanizam oslobođen za sebe i svjestan sebe, koji nas vodi prema žrtvi, prema drugima u potrebi, prema složnom, odgovornom i organiziranom radu, prema istini koja živi u svakom bitku?

Situacija kod nas, dakle, nije dobra. Svjesni smo nemalog razočaranja koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati čim se ili nakon što se uspostavi višestranačka vlast. Do te je vlasti došlo, ali ne i do oslobađanja ljudskih potencijala, a politika je ostala u rukama nekolicine koji dogovaraju razne međustranačke ortakluke.

Znam, ljudi, svi mi daleko smo od savršenstva: dobri su nemoćni, moćni su bez dobrote, mudri su ravnodušni, a onima koji misle da vole nedostaje mudrosti. Takvi smo, a mene kao novinara, kao osobu koja u javnom životu Hrvatske zastupa širenje prostora solidarnosti zanima što je potrebno učiniti da među nama zažive ideali jednog Vlade Gotovca ili Mike Tripala

Znam i to da govoriti o ljudskoj odgovornosti, krivnji, zločinu, pokvarenosti predstavlja samo jedan od načina da sebe sačuvamo od napora, dugotrajnog, strpljivog, suptilnog ili zamornog posla, od razmrsivanja zapetljane zbrke ljudskih poslova.

Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći.

Ljudski živjeti – a to je središnji pojam svakog morala – zahtijeva da se dostigne smisleni optimum razvijanja vlastitog emocionalnog, socijalnog, duhovnog, kulturalnog života koji ima i mora imati socijalne posljedice.

Suočeni smo, dakle, s izazovom vraćanja politici izgubljenu etiñku dimenziju.

Završavam ovu kolumnu riječima Vaclava Havela, velikog humanista, borca za ljudska prava, književnika i političara, kojeg i Josipović uvažava, a koji je ”prakticiranje politike shvatio kao ispit skromnosti” prožet duhom moralnosti koji je ”prva i posljednja instanca, početak i svršetak, uvjet bez kojega se ne može i bez kojega je svaka misija osuđena na propast”.

Prema tome, ako neću biti uhljeb, što kanim? Kanim sljedeće:

Trajno izgrađivati bitne dimenzije društva kao duhovne zajednice ljubavi, dobrote i milosrdne ljudskosti, napose zajednice siromašnih i zapostavljenih, zajednice mirotvorstva, nade i radosti, sveljudske solidarnosti te univerzalne otvorenosti, ekumenizma i dijaloga sa suvremenim svijetom.

Prožimati društvo mirom i dobrom i zauzimati se za jednakopravnost njezinih članova bez obzira na spol i društveni status u preuzimanju pojedinih službi i odgovornosti.

Razvijati povjerenje u slobodu ljudske savjesti i druge vrijednosti suvremenog čovjeka; podržavati slijedom toga, unatoč svim njihovim nedostacima, demokraciju i građansko društvo u njihovim pozitivnim nastojanjima za čovjeka i narod te odbacivati svaku isključivost, fanatizam, fundamentalizam i integrizam.

Njegovat ću radost, konstruktivnost i nadu, spremnost na suradnju, uzajamno osluškivanje, razumijevanje, prijateljstvo i ljubav, slobodu promišljanja i izražavanja misli o sebi i o drugima, o svijetu i o cjelokupnoj naravnoj i nadnaravnoj stvarnosti, u otvorenosti i iskrenosti radi traženja istine u svemu i o svemu

Mijenjati svijet istodobno mijenjajući sebe, što uključuje kao primarnu zadaću stalno i trajno duhovno produbljivanje i preobražavanje čovjekove svijesti o sebi i drugima.

Razvijati duh dijaloga, mira i pomirenja među ljudima i narodima bez bojovnosti, diskriminacije, omalovažavanja, vlastitog isticanja i sebičnosti, u duhu tolerancije i uzajamnog poštovanja.

Te njegovati radost, konstruktivnost i nadu, spremnost na suradnju, uzajamno osluškivanje, razumijevanje, prijateljstvo i ljubav, slobodu promišljanja i izražavanja misli o sebi i o drugima, o svijetu i o cjelokupnoj naravnoj i nadnaravnoj stvarnosti u otvorenosti i iskrenosti radi traženja istine u svemu i o svemu.

Ne, neću biti uhljeb! Tako mi Bog pomogao.

    •  "Bleiburg" je sinonim ustaškog kolapsa i partizanske osvete
    •  Revizija ugovora s Vatikanom ostaje NE temom: HBK se slaže
    •  Pismo ljutim (neo)ustašama koji ne poznaju Evanđelje
    •  Jasenovac, NDH i pitanje hrvatske krivnje
    •  Predlažem da se smirite i razmislite o velikoj koaliciji
    •  U Buenos Airesu fra Josip Peranić na misi i dalje slavi NDH
    •  Genocid, ta strašna riječ, tako bliska Hrvatima
    •  Prva žrtva rata nije Josip Jović već Srbin Goran Alavanja
    •  Zoki Mad Max, brutalna verzija već poznatog/slabog premijera
    •  Izuzetno je pogrešno kazati da bi nam Franjo naudio i uništio nas

> Svi tekstovi ovog autora