Ne može se vezati jezik kako gazda kaže!

 

Besposleni pop i jariće krsti ili nezaposleni svećenik i kozliće pokrštava… ili nema veze što je ispravno ili ispravnije jer se Prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku, prema članku 6, stavku 5, ionako ”ne odnosi na jezik koji se koristi u vjerskim obredima”.

 

Time je, pretpostavljam, napokon utvrđeno da vjerski obredi nisu dio ”nematerijalne baštine i nasljeđa hrvatskog naroda” niti je u vjerskim obredima potrebno ikakvo ozakonjeno ”komunikacijsko sredstvo za izražavanje i sporazumijevanje”.

 

Vjerski obredi su, ako sudimo po mjestu koje im je namijenio Zakon o hrvatskom jeziku, jedna totalno privatna situacija iz koje je javnost isključena, za razliku od, primjerice, promidžbenih poruka, medijskih sadržaja, prometnih znakova i sl. koji potpuno pripadaju javnosti i očito su važan sastavni dio ”nematerijalne baštine i nasljeđa hrvatskog naroda”.

 

Kada je Prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku nedavno upućen u javno savjetovanje, moja je prva pomisao bila – što će nam zakon o nečemu o čemu smo već ispisali silne knjige pune pravila i uputa i potrudili se da sva ta pravila i sve norme svi usvajaju od najranije dobi, sustavno i uporno?

 

Druga pomisao mi je bila – kako ozakoniti nešto što se svojom prirodom opire svim zakonima, što se razvija u nepreglednim smjerovima, hrani svim pojavama i nadilazi sve ograde i granice?

 

Ali, evo, može se. Može se očito o svemu napisati zakon. Ako vjeruješ da si dio bogova Olimpa, onda pećinskom Eolu možeš zakonom propisati kako će upravljati vjetrovima kojima sam gospodari.

 

Tako su Ministarstvo znanosti i Matica hrvatska, s nedodirljivog Olimpa gluposti, svima nama, pećinskim ljudima, poslali zakon po kojem ćemo upravljati jezikom, živom materijom koja je potpuno naša, kojom, još od prvog tepanja, mi sami gospodarimo.

 

Jer jezik smo mi i mi smo jezik. A tko smo točno mi?

 

Jesmo li ”mi” nekolicina koja si utvara da stanuje na Olimpu jezičnih bogova? Jesmo li ”mi” književnici, zasigurno najzaslužniji ne samo za dosadašnji opstanak nego i za ukupni daljnji razvoj našeg jezika? Jesmo li ”mi” novinari koji svakodnevno jezik podastiru pisanim i govornim putem u javni prostor?

 

Jesmo li ”mi” znanstvenici, pravnici, administrativni službenici, geodeti, arhitekti, liječnici, informatičari… i mnogi drugi koji u svojim specifičnim poslovima barataju specifičnim jezičnim stilovima, ali i specifičnom, izvan struke rijetko korištenom, semantikom mnogih, naoko jasnih i uobičajenih, riječi?

 

Jesmo li ”mi” mladi studenti na razmjeni, gosti u nekoj zemlji koji se trude upoznati, govoriti i pisati na jeziku koji se smatra jezikom te zemlje?

 

Retorička su pitanja jer svi nabrojani, pa i mnogi drugi, smo ”mi”, i tim je antipatičnije promatrati kako se na jezični Olimp smjestila nekolicina i priprijetila nam. Čime?

 

Ne samim Zakonom o hrvatskom jeziku, jer taj zakon doista nema kaznenih odredbi, nema munja i gromova koje će ljutiti bogovi poslati na nas ako se tog zakona ne pridržavamo…

 

Prijetnja je zasad tek posredna. Zapravo implicitna je i to kroz dva opasna članka – članak 16. i članak 17. odnosno 18. Naime, člankom 16. se predlaže da Vlada Republike Hrvatske osigura izradu Nacionalnoga plana hrvatske jezične politike s popisom prioritetnih ciljeva i mjera.

 

Člankom 17. se predlaže osnivanje Vijeća za hrvatski jezik kao koordinacijskoga savjetodavnog tijela za zaštitu, njegovanje i razvoj hrvatskoga jezika i navodi se iz kojih ”pravovjernih” institucija će se regrutirati ta omanja božanstva u navedeno Vijeće i, konačno, člankom 18. navodi se koje će sve super-moći biti dodijeljene tim božanstvima.

 

Jedna je svakako izrada već spomenutog Nacionalnog plana hrvatske jezične politike, a, među ostalim, jedna moć je i donošenje mjera za zaštitu hrvatskog jezika. Normalno, jer gdje postoji ikakav nacionalni plan, postoje i mjere protiv onih odmetnika nacije koji se plana ne žele ili ne mogu (ili odbijaju) pridržavati.

 

Dakle, Zakon o hrvatskom jeziku tek je ključić, ali neobično bitan ključić kojim se otvara Pandorina kutija buduće ”nacionalne jezične politike” i budućih ”ciljeva i mjera” zaštite našeg jezika.

 

Ostaje malo nejasno od koga je uopće potrebno zaštititi jezik ako ne od nas samih, nas pećinskih ljudi, koji smo taj jezik stvorili, neprekidno ga stvaramo i neprekidno koristimo. I to činimo upravo sa svrhom koju i ponuđeni zakon našem jeziku propisuje – svrhu zajedničkog komunikacijskog sredstva za izražavanje i sporazumijevanje.

 

Pa ako nam je to sredstvo zajedničko, ako smo već ispisali pravopise i objasnili norme, ako ih već sustavno učimo u školama i koristimo u službenoj komunikaciji, što će nam još i Zakon o tome, što će nam Vijeće, što će nam Nacionalna jezična politika?

 

Drugim riječima, ako vjetrovi pušu, ako znamo s kojih strana svijeta dolaze, ako smo im dali imena, ako im znamo sve dobre i loše strane – možemo li nekim zakonom o vjetru obuzdati orkane, ojačati maestrale, može li ijedno vijeće na svijetu donijeti nacionalnu politiku o preusmjeravanju ili ukidanju juga i bure? Ne može.

 

Tako se ni jezik vezati ne može. On je u svojoj nesavršenosti i vječnoj mijeni jedan od najljepših oblika naše ljudskosti.

 

Jezici nas spajaju, oni ne poznaju nacionalne granice, pa ni imaginarna nacionalna određenja, penetriraju jedni u druge neprekidno i nema tog boga koji bi takvu prirodu jezika mogao zaustaviti ili mijenjati.

 

I baš zbog toga je ponuđeni zakon smiješan ili, bolje reći, gorak i tužan jer se već izdaleka vidi da nam je svima nepotreban.

 

Svima – osim budućim članovima Vijeća za hrvatski jezik. Oni će se uskoro okupiti, sjesti za stol i osmisliti jednu jednako nepotrebnu politiku – nacionalnu jezičnu politiku. Za to će vjerojatno dobiti neke honorare. Onda će osmisliti mjere kojima će se ta politika provoditi, a ako te mjere uključe ikakve novčane kazne za ”krivogovor” ili ”krivopis” – eto sredstava za podebljanja honorara članovima Vijeća.

 

Tko ne vidi da se de facto samo o tome radi – slijep je kod zdravih očiju. I čitati ne zna. 

Mi ćemo i dalje imati ča – kaj – što, i dalje ćemo se sporazumijevati i prilagođavati jedni drugima – riječima, stilovima, rečenicama… i dalje ćemo od mnogih drugih uzimati riječi koje nam trebaju i drugima davati riječi koje im od nas trebaju.  

 

Jer mi smo jezik, sve dok smo živi, i sve dok razumijemo da nam je jezik živ kao živa.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Gromoglasna tišina
    •  Ne ulazi mi u javni prijevoz!
    •  Hoće li maneken biti kažnjen na izborima za mistera države
    •  Dani ponosa i pobjede
    •  Let u Liverpool
    •  Staljin u ježevu ruhu
    •  Godina isporuke Plenkovićevih spina
    •  Naopake bajke europske desnice
    •  U zmajevu gnijezdu
    •  Kako je Rijeka od tranzitnog postala turistički grad

> Svi tekstovi ovog autora