Naš drug časni i veliki, Ivan od Bosne

Osnovne biografske podatke Ivana Markešića smo iznijeli u rubrici Odjeci u In memoriam.

Tomu treba dodati, ne samo za one koje će ovo pročitati i odlučiti poći, da je ispraćaj i sahrana Ivana Markešića zakazana za ponedjeljak 11. ožujka u 11:40 na Mirogoju.

Kolumnu mu posvećujem jer smo drugovali, niz godina, na različite načine (bio je i kolumnist Autografa, sve dok je mogao pisati) i zato jer, riječima fra Ive Markovića, ”Ivan Markešić se svojim životom i djelom utkao u biće Bosne i Hercegovine i svoga naroda i zaslužuje trajan spomen”. Ovo je mali spomen u kojem želim svjedočiti o Ivanu, o Ivanu iz Bosne, časnom i velikom našem drugu, u nadi da će jednog dana, njegova Bosna i Hercegovina pokazati primjerenu i trajnu gestu poštovanja.

Nikad nije zaboravio na svoju Bosnu i Hercegovinu, što potvrđuju i naslovi njegovih triju knjiga: ”Hrvatska i Bosna i Hercegovina na ‘Križu života’”, ”Religija u političkim strankama – na primjeru Bosne i Hercegovine” i ”Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu” u povodu desete obljetnice Hrvatskoga narodnog vijeća BiH (1994.-2004.). A bio je autor suradnik na Hrvatskoj enciklopediji Bosne i Hercegovine.

Ivan je bio jedan od utemeljitelja Hrvatskoga narodnog vijeća Bosne i Hercegovine, nadstranačke i nevladine organizacije, ustanovljene na Prvome općem saboru Hrvata BiH, održanom u opsjednutome Sarajevu 6. veljače 1994.

Zahvaljujući zaključcima toga ratnog sabora objedinjenim u Deklaraciji Sabora Hrvata BiH došlo je do zaokreta međunarodne zajednice u traženju političkoga rješenja za ondašnju ratnu situaciju u Bosni i Hercegovini.

U svijetu su shvatili da je ponuđeno političko rješenje tadašnjega ratnog stanja koje je ponudio Sabor Hrvata BiH bilo slamka spasa u zaustavljanju rata u BiH i u sprječavanju podjele zemlje po etničkoj osnovi.

Zapravo Deklaracijom toga sabora sačuvana je Bosna i Hercegovina kao međunarodno priznata, teritorijalno cjelovita, suverena i neovisna država. I to tako što je mjesec i pol dana nakon održavanja sabora potpisan Washingtonski sporazum (18. ožujka 1994.) kojim je zaustavljen hrvatsko-bošnjački ratni sukob da bi dvanaest dana kasnije, 30. ožujka 1994., bila ustanovljena hrvatsko-bošnjačka federacija, nazvana Federacija BiH.

Kantonalna podjela Federacije BiH trebala je biti primjer za daljnju federalizaciju teritorija koji se zvao Republika Srpska čime bi cijela Bosna i Hercegovina bila kantonalno uređena, govorio je Ivan.

Daytonskim mirovnim sporazumom koji su 20. studenoga 1995. potpisali Alija Izetbegović uime Bosne i Hercegovine, Franjo Tuđman uime Republike Hrvatske i Slobodan Milošević uime Savezne Republike Jugoslavije nije došlo do federalizacije Republike Srpske.

Sporazumom nije bilo ni pobjednika ni poraženih, s društvene i političke pozornice nisu udaljeni glavni protagonisti rata i ratnih zločina, njima je povjerena uspostava mira.

No unatoč činjenici da nije postignut pravedan mir, sporazumom su zaustavljeni rat, razaranja, progoni, silovanja i ubijanja.

Skoro 30 godina kasnije, taj vojni oktroirani sporazum koji još uvijek nema službenog prijevoda, ne zna se čak ni gdje mu je izvornik u BiH, koji nije usvojen u Parlamentarnoj skupštini BiH i koji nije objavljen u Službenom glasniku BiH, predstavlja izvor svih trenutnih problema u ovoj zemlji u kojoj bi se ratnici pomirili, ali ne i postratna djeca.

Međunarodna zajednica, unatoč visokome predstavniku s velikim ovlastima, dopustila je lokalnim političkim kaubojima da dokrajče BiH Njima smeta svatko tko govori o potrebi promjene postojećih uvjeta u kojima njihove nacionalističke političke stranke onemogućuju normalno odvijanje života građana.

Svakako, smeta im i Hrvatsko narodno vijeće BiH i njegove deklaracije, i ona ratna, i ona novija.

Ovdje bih stoga želio naglasiti, riječima pokojnog Ivana, važnost ponajprije one prve, ”ratne deklaracije” usvojene na Prvome općem saboru Hrvata BiH. Njena važnost ogleda se u tome što njome nije prihvaćena teritorijalizacija hrvatskog, a ni srpskog ili, pak, bošnjačkog nacionalnog pitanja ni njihova institucionalizacija, nije ponuđena ni neka hrvatska mesijanska osoba koja bi imala zadaću izvesti hrvatski narod iz ropstva zajedničke države Bosne i Hercegovine.

Sabor je tada ponudio svim građanima Bosne i Hercegovine – bez obzira na njihovu narodnosnu i religijsku pripadnost – samo ono što je pripadalo svim građanima BiH, ponudio im je Bosnu i Hercegovinu kao kantoniziranu, ali cjelovitu, nedjeljivu i međunarodno priznatu državu.

Sabor je svojom deklaracijom pokazao da ustrajava na očuvanju države, njezina teritorija i njezinih institucija, dakle na PODRŽAVLJENJU teritorija, uz napomenu da teritorij nije isključivo nacionalni, iako na njemu žive pripadnici samo jedne nacije, nego državni, da institucije nisu u službi isključivanja nacionalnih segmenata iz postojeće države nego u službi njezina povezivanja.

U tome smislu ni nacionalni ni religijski (konfesionalni) segmenti nisu smjeli imati dezintegrativnu, nego isključivo integrativnu ulogu.

Danas je situacija slična onoj u ratu.

Glavna značajka je STRAH. Naime, nametanje straha od drugoga najpogodnije je i najubojitije mirnodopsko oružje i oruđe za vladanje ”svojim” konstitutivnim narodom čiji su oni (nacionalisti) ”legalni” i ”legitimni” predstavnici.

Istina, ne ratuje se oružjem, ali se – kao i u razdoblju od 1991. do 1995. – vodi ucjenjivačka rovovska borba tijekom koje nestaju mladi ljudi; onda su pogibali, mnogima se još uvijek ne znaju ni mjesta ukopa; danas socijalno pogibaju, napuštaju Bosnu i Hercegovinu i odlaze u inozemstvo – bez obzira na to kojoj nacionalnoj skupini pripadali.

Stječe se dojam da na ovoj administrativno-nacionalno-isključivoj bojišnici postoje saveznici, da postoje dvije strane. Međutim, tu su zapravo tri veletrgovačke političke stranke. One se međusobno dogovaraju o potrebnim dozama, ali ne vakcina, nego o potrebnim dozama straha koje treba ubrizgati u politički krvotok svojih glasača.

Uz to, ni jedna od njih ne ratuje da Bosnu i Hercegovinu učini državom i društvom prihvatljivim za življenje svih njenih građana: jedni bi je iz straha od drugih dijelili i te, diobom stečene, dijelove priključivali susjednim ”matičnim” državama, drugi bi je iz straha od drugih učinili samo svojom u kojoj ne bi bilo mjesta za one druge koji su u manjini.

I što je najžalosnije, religijske zajednice su sudionici tih igara kojima se proizvodi strah od drugih, postale su kao ”vjetar razvigorac” – jako dobri i besplatni raspršivači straha.

Oslanjajući se na tekst Deklaracije, na kojoj je najviše radio Ivo Komšić, prof. Markešić odbacuje ”svaki oblik podjele države BiH, bilo da se javlja kao entitetski separatizam”, što neprestano zagovara Milorad Dodik uime SNSD-a, ”bilo kao zahtjev za trećim entitetom ili etničkom izbornom jedinicom”, što zagovara Dragan Čović uime HDZ-a BiH, bilo kao pokušaj ”nacionalističke centralizacije”, odnosno ”unitarizacije vlasti, bez obzira na kojoj se državnoj razini javlja”, a što u praksi promoviraju Bakir Izetbegović uime SDA kao i bivši reisu-l-ulema Mustafa Cerić.

Markešić je tumačio da HNV BiH polazi od toga da unitarizacija vlasti ”guši demokraciju i dovodi do neravnopravnosti naroda” i da se njome ”bitno narušava demokratski princip i ideal demokratski uređenog društva: SLOBODAN GRAĐANIN U SLOBODNOM DRUŠTVU!”

Ivo je vjerovao da bi trebalo izvršiti federalizaciju cijele države Bosne i Hercegovine ”na njezinom cijelom prostoru i u međunarodno priznatim granicama jer na taj način se neutraliziraju entitetski separatizmi, državu BiH čini funkcionalnom, racionalnom i demokratskom”.

Imao je Ivan viziju, za političke i društvene odnose koji bi se trebali stvoriti, kao, naprimjer, ”prijelaz” RS-a u federalnu jedinicu, smanjenje kantona u Federaciji te postajanje Distrikta Brčko federalnom jedinicom koja bi uključivala cijelu Bosansku Posavinu. A to je, zapravo, sasvim novo političko, nacionalno i teritorijalno preslagivanje BiH koje, prema sadašnjim okolnostima, neće ići tek tako ni u skoro vrijeme (barem je tako mislio).

Bio je i protiv politike i prijedloga koji dolaze od HDZ-a BiH jer je smatrao da bi potpuno obespravili dijelove narodâ koji su u manjini u izbornim jedinicama (kojih nema 5,88 % u strukturi stanovništva), jer bi ostali bez svojih zastupnika u zakonodavnom tijelu države.

Naime, Hrvatski narodni sabor (HNS), odnosno HDZ BiH, predlagao je da u nekoj općini može biti izabran netko od Hrvata samo u slučaju ako u toj općini u ukupnom broju stanovnika Hrvata ima najmanje 5,88 posto.

Prema tome izračunu, samo će Hrvati u većinski hrvatskim općinama u Federaciji BiH, a to zapravo znači samo u zapadnoj Hercegovini, moći imati svog predstavnika u općinskim, federalnim i državnim institucijama. Dakle, Hrvatima, ali i Srbima i Bošnjacima, najbolje je tamo gdje su u većini.

Tim predloženim HNS-ovim zakonom, kazao je Ivan, najveći dio bosanskih Hrvata može se pozdraviti s bilo kakvom mogućnošću da će netko od njih imati prigodu biti biran i izabran. Zahvaljujući toj izbornoj logici, nestat će u vihoru štićenja izbornih prava hercegovačkih Hrvata.

Sudionici Devetoga sabora HNV-a BiH 29. svibnja 2021. razišli su se s nadom da – unatoč oporoj i naizgled nepromjenjivoj zbilji – bez ideala nije moguće ostvariti ništa ni u vlastitom osobnom, ali ni u društvenom ni u političkom životu.

Ivan je doista bio pošao nasljedovanjem svoga uzora i rođaka fra Luke Markešića i završio je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, a onda je krenuo svojim putem, postao je sociolog religije s obilatim istraživačkim i političkim radom, podsjeća fra Ivo Marković.

”Fra Luka je išao teološkim smjerom unutar vjere i Crkve, a Ivan sociološkim analitičkim izvana, a povezivala ih je zajednička misija, ljubav, strast i predanost u borbi za državu Bosnu i Hercegovinu, njezinu funkcionalnost i opstojnost, njezine ljude, osobito za bosanske Hrvate katolike u BiH.

Sva sociološka teorijska istraživanja Ivana Markešića imala su istraživački refleks u Bosni i Hercegovini s političkim angažmanom i s ciljem da raskrinka sve fenomene, osobito one povezane s religijama, koji su na bilo koji način uvučeni u destrukciju države Bosne i Hercegovine te afirmira pozitivne procese koji grade njezino multietničko i multikulturno društvo.

Široki sociološko-religijski analitički opus Ivana Markešića bavi se odnosom religija i društva, religijama u komunizmu i postkomunističkom prijelazu u demokraciju, političkom instrumentalizacijom religije, teokratskim tendencijama u religijama, religizacijom politike, religijskim fenomenima koji oblikuju i utječu na društvene procese, odnosom religija, demokracije i sekularizacije.

Politički procesi u Bosni i Hercegovini osobita su područja Ivanova analitičkog skalpela. Iako je veliki dio svoga života i djelovanja proveo u Zagrebu, njegov dominantni životni interes bila je njegova domovina Bosna i Hercegovina i religijski, nacionalni i politički identitet bosanskohercegovačkih Hrvata i njihova povezanost s državom Hrvatskom.

Ivan Markešić nije mogao sa strane gledati svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu jer je neprestance osjećao da je sudbinski dio njezina života. Zato je u svemu njegovu djelu prisutan njegov autorski osobni trag i eros. Također taj osobni trag prisutan je i u njegovu religiološkom istraživanju jer se kao kršćanin katolik osjećao odgovornim za svoju Crkvu, svoj narod, za utjecaj te Crkve na međureligijske odnose i njezin utjecaj na integraciju cjeline društva.

Ivan je bio svjestan važnosti odlučujućih proizvoda vjere i religije za društvo pa je ne samo sociološki, nego uvelike i teološki obrađivao religijske teme od društvene važnosti poput odnosa prema smislu života, umiranju i smrti, samoubojstvu, počecima života i eutanaziji, ovisnostima, izvorima destrukcije i zla, odnosu nasilja i religije, ulozi religija u pomirenju, o prisutnosti religije u svakodnevnom životu, u ritualima i običajima, u magiji u religijama”.

O svemu tome je ostavio traga u brojnim člancima (Večernji list, Oslobođenje, Prometej, Autograf…).

Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine priznala je i nagradila život i djelo Ivana Markešića prijemom za domaćeg člana Akademije. To mu je bilo silno važno priznanje.

Ivana Markešić valja pamtiti i kao profesora njemačkog, nadasve kao sociologa, i kao religiologa, i kao leksikografa, pak teme su mu vrlo različite i svaki je put jako dobro pisao. Ja ga danas želim upamtiti kao b-h patriota, kao čovjeka koji je silno volio BiH, kao neustrašiva borca za slobodu i prava ljudi (nije ušutkan ni kada mu je dom u rodnom kraju temeljito uništen od vandala bliskih HDZ-u), naime, kao što se pamte provincijali fra Josip Markušić, fra Luka Markešić ili fra Petar Anđelović, kao što se pamte dobri ljudi.

Ideja o vraćanju imena Republike BiH, ukidanju entiteta, federalizaciji cijele države nije nestala (a kamoli smrću Ivana Markešića) nego je i dalje živa. I živjet će dok bude bilo živo sjećanje na druga, na Ivana od Bosne.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  "Bleiburg" je sinonim ustaškog kolapsa i partizanske osvete
    •  Revizija ugovora s Vatikanom ostaje NE temom: HBK se slaže
    •  Pismo ljutim (neo)ustašama koji ne poznaju Evanđelje
    •  Jasenovac, NDH i pitanje hrvatske krivnje
    •  Predlažem da se smirite i razmislite o velikoj koaliciji
    •  U Buenos Airesu fra Josip Peranić na misi i dalje slavi NDH
    •  Genocid, ta strašna riječ, tako bliska Hrvatima
    •  Prva žrtva rata nije Josip Jović već Srbin Goran Alavanja
    •  Zoki Mad Max, brutalna verzija već poznatog/slabog premijera
    •  Izuzetno je pogrešno kazati da bi nam Franjo naudio i uništio nas

> Svi tekstovi ovog autora