Mnoge naše političare pogađa ”mekbetijanska” bolest

Uživanje u blagodatima otvorenog, demokratskog društva, sa svim njegovim konceptima, omogućuju nam njegove fundamentalne tvorbe – institucije. Njihova važnost i uloga u odvijanju demokratskih procesa i širenju demokratskih vrednota je krucijalna jer one uspostavljaju pravila i brinu se da se ta pravila poštuju.

Pod terminom institucija shvaćamo određene mehanizme pomoću kojih se rješavaju važni društveni problemi koji se odnose na određeni dio članova tog istog društva. Ona zadaje okvir i garantira pravilno funkcioniranje društvenih aktivnosti.

Postoji više vrsta institucija: pravosudne, upravne, socijalne, kulturne, ekonomske, političke, znanstvene, vjerske, obrazovne…, a svima su im zajedničke njihova objektivnost, legitimnost i mogućnost prisile.

Pokušamo li ih dovesti u kontekst političke zbilje u Hrvatskoj, ta opća imenica se najčešće čuje kada se dogodi neki teški prekršaj.

Prosječni građanin često za institucije čuje i onda kada se nekog političara pita da nešto prokomentira vezano uz kriminalne radnje njega ili njegovih suradnika. On u takvom trenutku ”ne može komentirati rad institucija” jer ipak ”one neometano moraju raditi svoj posao”.

Oboljelima od makbetijanske bolesti najčešće je na prvom mjestu njihova kontrola institucija, a mi, kao promatrači, možemo vidjeti da je takav veliki broj političara

Sjetimo li se stravičnog nasilja nad djecom na Pagu, kada je otac bacio svoje četvero djece s balkona prvog kata kuće, čuvene sinkope koja se pojavila kao deus ex machina i pokušala dekriminalizirati ubojstvo, ekonomskog kriminala na koji se može potrošiti puno araka papira, plagiranja, pravosudnih odluka i namjernog guranja prijava na dno ladica, trgovine lažnim diplomama kojih se iz dana u dan otkriva sve više, pogotovo u obrazovnom sustavu, nebrojenih slučajeva ”curenja” informacija i zloupotrebe položaja u kojima se slučajno otkrivaju bube za prisluškivanje ispod donje strane volana automobila gdje nijedan vozač vjerojatno nikada nije slučajno pogledao, nepotizma o kojem je skoro postalo isprazno i pisati, institucije su u tim svim slučajevima ”radile svoj posao”.

Mi, kao društvo, rezultate kvalitetnog rada tih institucija gotovo pa i nismo vidjeli, a pogotovo nismo vidjeli njihovu konkretnu nadogradnju da se takvi slučajevi u budućnosti spriječe ili da se makar pokušaju spriječiti.

Institucije su u Lijepoj Našoj zatrovane politikanstvom, nestručnim kadroviranjem i istim takvim vodstvom koje najčešće ne radi za dobrobit institucije koje je na čelu, odnosno za opće dobro, već radi za interese određenih skupina ili pojedinaca.

Zbog toga se često događaju nedosljedne sudske odluke, pa ponekad i kontradiktorne, naprasno obustavljanje postupaka protiv imućnih optuženika ili njihove djece, ali i pokretanje sudskih postupaka protiv do tada nedodirljivih moćnika u slučaju promjene vlasti.

To pokazuje koliko je političarima važna kontrola moći koju ne bi smjeli kontrolirati i u koju ne bi smjeli imati takav upliv.

Taj mehanizam političke zaštite i kontrole možemo uočiti ako pogledamo scenarij Macbetha, velike tragedije Williama Shakespearea.

Glavni lik je, škotski kralj, po kojem se tragedija i zove, počinio ubojstvo da bi postao kralj. Kasnije se upleo u cijeli niz ubojstava kako bi zadržao prijestolje. Tako je došlo do vladavine terora, a on je postao tiranin koji je unazadio i ugnjetavao svoj narod.

Jedina koja je cijelo vrijeme upozoravala na pogrešnost njegovih odluka i na njegov konačni krah bila je njegova vlastita svijest o vlastitom (ne)moralnom činu.

Institucije su u Lijepoj Našoj zatrovane politikanstvom, nestručnim kadroviranjem i istim takvim vodstvom koje najčešće ne radi za dobrobit institucije koje je na čelu, odnosno za opće dobro, već radi za interese određenih skupina ili pojedinaca

Nešto slično se događa i u našoj zemlji. Polako postaje razvidno da se u velikom dijelu političara razvija svojevrsna makbetijanska bolest, stanje u kojem su oni svjesni svojih protuzakonitih postupaka, ali ih moraju nastaviti raditi kako ih predstavnici zakona ne bi otkrili, ne shvaćajući da ih takvi postupci tjeraju dublje i dublje u kriminal i propast.

Oni tako jedini spas vide u osvajanju i ostajanju na vlasti i činjenju onoga zbog čega ih njihova vlastita svijest o (ne)moralnom činu progoni. Kako je to završilo, možemo vidjeti u Macbethu, ali i svakim danom to, nažalost presporo i premalo, gledamo u hrvatskoj politici.

U predizbornim kampanjama političari se uopće ne sjete demokratske uloge institucija i ne shvaćaju, ili ne žele shvatiti, da bi njihova neovisnost trebala biti jedna od njihovih glavnih briga.

Oboljelima od makbetijanske bolesti najčešće je na prvom mjestu njihova kontrola institucija, a mi, kao promatrači, možemo vidjeti da je takav veliki broj političara.

Upravo bi rad usmjeren prema tome da se institucije učine što neovisnijima vratio povjerenje ljudima i pokrenio demokraciju i njene procese.

Priče o ”bitci za malog čovjeka”, o ”beskrajnoj ljubavi za domovinu i narod”, o ”vjerodostojnoj i odgovornoj politici”, o ”borbi za radna mjesta” ili stvaranju istih, o ”zaoravanju hrvatskih polja”, o ”Hrvatskoj iznad svega”, o ”odlučnoj i snažnoj vlasti”, o ”vlasti koja je sluga svog naroda”, o ”vlasti koja zna”, o ”hrvatskoj hrani na hrvatskom stolu” i slično su obične sofističke varke, često puta lišene elementarnih logičkih zakona i semantički su prazne.

Na nama je da dekonstruiramo takve ”politike” i da shvatimo da su to samo simptomi makbetijanske bolesti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Praznik političke sentimentalizacije
    •  Moramo prihvatiti i poslušno slušati što pater Plenković kaže
    •  U živom smo blatu korupcije, a za vlast u jacuzziju
    •  Hrvatski građani su u stanju političke predrazboritosti
    •  Vukovar treba postati grad svrha, a ne biti samo grad žrtva
    •  Terorizam (Hamasa) se ne može pobijediti vojno
    •  Hrvatska politička formula za uspjeh: Kruha, igara i dobra
    •  Kako je bog lakrdije Zekan prešao na svijetlu stranu HDZ-a
    •  Prosvjedi u Srbiji: politički jiu-jitsu
    •  Premijerova ''crvena haringa''

> Svi tekstovi ovog autora