Mira Furlan: Čiste priče nema, moguća je tek kad umreš

(Opaska uredništva: Donosimo razgovor Drage Pilsela s pokojnom glumicom Mirom Furlan, napravljen na Brijunima u drugoj polovini 2002. za nekadašnji beogradski tjednik Reporter, kada se prvi puta vratila u Hrvatsku, nakon odlaska 1991., kako bi glumila u ”Medeji”, teatra Ulysses. Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez dozvole Drage Pilsela).

Snažno, gotovo bravurozno, izvrsno igrajući Medeju na Brijunima, u komadu koji se pretvorio u kulturno-politički događaj sezone, Mira Furlan ponovno je hrvatsku, ne samo kazališnu publiku, nakon jedanaest godina, suočila sa sobom, sa svojom umjetnošću, ali i sa svojom životnom pričom.

Ovacije ne manjkaju. Pljeskalo joj se i do deset minuta na nogama. Mediji, pa i oni koji su sudjelovali u javnoj hajci koja je prethodila i popratila njenu odluku da u rujnu 1991. napusti Hrvatsku, ponovno joj tepaju tvrdeći da je ”najsenzibilnija i najveća dramska umjetnica hrvatskog glumišta”.

Tjednik Globus, koji je svojedobno prednjačio u medijskom linču, uputio joj je ispriku, doduše diskretnu, ali koja možda govori da se hrvatska nacija približava suočavanju s kompletnim naslijeđem devedesetih.

Ipak, mnogo je bagatelizirajućeg u medijskom obrađivanju njenog povratka, što glumica jasno uočava. Pokušava se sugerirati da je sve bilo u redu, da se Hrvatska sa svojom prošlošću nema razloga kritički suočavati. Mira Furlan, bez obzira na to, svoj boravak na Brijunima je prihvatila kao neku vrstu čistilišta.

Ne mogu još sebe zamišljati kako živim u toj budućoj, poželjnoj Hrvatskoj, jer sam duboko u vremenu introspekcije, stajanja na mjestu a ne akcije, barem još neko vrijeme. Iako, bilo mi je prekrasno ponovno glumiti i govoriti materinim jezikom. Medeja kaže u jednom času: ”Sjeti se tko si”. I to je za mene najvažnije u boravku na Brijunima

I djeluje sasvim prirodno, opušteno, veselo, kao da se još malo bavi jogom, disciplinom kojom se toliko opušta.

Susreo sam jednostavnu, ali opet mudru ženu koja zrači pozitivnu energiju i koja svojom pojavom sugerira da su prijateljstvo, temeljna ljudska solidarnost i iskrenost naše najveće blago. Ovo je posljednji intervju koji je odlučila dati prije povratka u SAD. Jedini za neki srbijanski mediji.

U kojoj mjeri moderna koncepcija ”Medeje”, kao političke izgnanice, može biti shvaćena i kao ključ za razumijevanje stvarne sudbine nekoliko uglednih hrvatskih intelektualaca i umjetnika, dakle, među njima i vas, a koji su napustili zemlju u doba režima Franje Tuđmana?

Ne mislim da je ”Medeja” prvenstveno komad o tome. Mislim da je to ipak komad o posljedicama strasti i tome kako se pozitivna energija ljubavi može pretvoriti u apsolutno negativnu i katastrofalnu energiju koja uništava sve pred sobom. Ali elementi Medejine priče kao emigrantici, strankinji, ukratko, drukčijoj osobi protiv koje se borimo iz straha, govori i o meni.

Svijet se boji Medejine ženske energije jer je previše snažna. I to je bio ključ za mene kada sam birala predstavu. Učinilo mi se da ako dolazim u Hrvatsku nešto igrati nakon toliko godina i svega što se dogodilo, onda to mora imati dodirnu točku s mojom životnom pričom.

Još dvije izvedbe pa ste gotovi. Kada čitatelji budu imali ovaj broj Reportera u rukama, predstave više neće biti, a vi ćete se još nekoliko dana odmarati ovdje, na Brijunima, prije povratka u Los Angeles. Kako se osjećate? Kakav se to proces zbio u vama od kada ste došli, s obzirom na to da ste izjavili kako lani još niste bili spremni na povratak i kako ste se, poslije svih kolebanja i sumnji, ipak odlučili povjerovati Radi Šerbedžiji i doći?

Nakon svega, sada mislim da mogu reći da za mene i za moju emocionalnost nije najvažnija predstava koju smo odigrali, iako, naravno, drago mi je da je ”Medeja”, mislim, uspjela, itd. Ali to za cijelo moje osjećanje na kraju ovog uzbudljivog i intenzivnog ljeta nije bitno.

Važno mi je to o čemu sam mislila. Iskustvo povratka i ponovnog susreta s vlastitom prošlošću… Preispitivanje koje vršim u smislu: Gdje si? Što si? Kamo ideš? Što je s tom Amerikom? Gdje se nalaziš u svemu tome? Tko si ti? I tome slično.

Čak i da je predstava sto puta lošija i da sam zaboravila glumiti, to mi je zapravo potpuno svejedno. Sada zaključujem da mi je povratak bio potreban kao kruh. Nisam to znala unaprijed. Nisam bila u stanju shvatiti zašto mi to sučeljavanje treba.

Sada znam da mi je bilo beskrajno potrebno. Učiti još više o sebi. Pogledati još jednom unazad i misliti na to što sam bila i kakva sam bila. Eto, Medeja kaže u jednom času: ”Sjeti se tko si”. I to je za mene najvažnije u boravku na Brijunima.

Vi ste došli iz SAD-a, iz svijeta kojem još sasvim ne pripadate i nalazite se na ovom čudesnom otočju, u nekoj vrsti ničije zemlje koju možemo smatrati ili posljednjim, romantičnim ostatkom Titove Jugoslavije ili, pak, prvim rtom na ulazu u neku buduću, utopijsku i poželjnu Hrvatsku. Uglavnom, kao i Medeja, na pragu ste svijeta kojem ste prestali pripadati. Kao da ste u vječnoj zoni prijelaza. Kako to doživljavate?

To je strahovito jako čudna i teška situacija. Ne znam kako ću krenuti dalje. Kamo će to moj život mene odvesti? U točci tranzicije sam. Nekako, kako Amerikanci govore, nigdje, između.

Pazite, teško je, ali jako vrijedno iskustvo. Mogu promatrati komadiće svoga života iz jednog drugog ugla. Istina je da ne znam kako stvari stoje u Hrvatskoj, niti u Srbiji, niti igdje u ovoj regiji. Stalno me pitaju što sad mislim o nekom mogućem životu ovdje. Iskreno? Nemam pojma.

Svijet se boji Medejine ženske energije jer je previše snažna. I to je bio ključ za mene kada sam birala predstavu. Učinilo mi se da ako dolazim u Hrvatsku nešto igrati nakon toliko godina i svega što se dogodilo, onda to mora imati dodirnu točku s mojom životnom pričom

Ne znam kako ljudi žive, osim da im je izuzetno teško. Ne znam što misle. Na neki način je to paralelno, vrlo čudno, s mojim životom u Hollywoodu, gdje sam isto tako na jednom brdu, okružena, kao i ovdje na Brijunima, lijepim i pitomim životinjama, ali gdje nemam vezu za onim što normalno shvaćamo kao ”Hollywood”. I tamo sam u izolaciji odakle pravim ”izlete u svijet”.

Ne mogu još sebe zamišljati kako živim u toj budućoj, poželjnoj Hrvatskoj, jer sam duboko u vremenu introspekcije, stajanja na mjestu, a ne akcije, barem još neko vrijeme. Iako, bilo mi je prekrasno ponovno glumiti i govoriti materinim jezikom.

Recite mi nešto o vašoj emigrantskoj sudbini. Otišli ste iz moralnih razloga, a, ironično, živite u svijetu gdje morala uopće nema.

To je, točno, jedna velika ironija. Da te ono od čega si bježao dočeka na drugoj strani u sto puta većoj mjeri. Jer kada nekome tamo govoriš da si zbog očuvanja vlastitog moralnog integriteta učinio neke stvari i donio neke velike odluke, odrekao se, zapravo, svog života, onda te oni gledaju potpuno praznim pogledom jer uopće ne razumiju o čemu ti to pričaš.

Moralni integritet, tamo gdje živim, kao kategorija, ne postoji. Naime, sve je na rasprodaju. Ondje su ljudi spremni na sve da bi došli do uloge, novca ili bilo čega drugog. Ambalaža nije politička, kao ovdje, ali se na kraju sve svodi na isto.

To su te zamke u koje upadamo u životu i zato mislim da je sad vrijeme za pogled iz nekog drugog ugla. Trenutno me taj uski okvir glumca izvođača koji sluša i koji je poslušan, ne zanima, pa sa suprugom pripremam vlastiti filmski projekt.

Dakle, tu ste u nekoj vrsti međuprostora. Možda čistilišta. Prihvaćate li taj pojam?

Pa…, može.

I gledajući unatrag, što vidite? Imate li potrebu, nešto baš iz onoga razdoblja raspadanja Jugoslavije, proglasiti pogrešnim korakom? Znate, neki ljudi koji vas kao glumicu cijene, kao osobu sasvim ne prihvaćaju jer ste otišli kada im je bilo jako teško. Ovdje se ratovalo, umiralo, gubilo sve…

Znam, znam. Jasno mi je. Da. Evo sjećam se jednog, možda posljednjeg intervjua kojeg sam dala tadašnjem zagrebačkom tjedniku Danas, čini mi se 1990. godine, kada su se stvari još zakuhavale. Nije se, dakle, još pucalo. Pa iako stojim iza svega što sam tada mislila i izgovarala, međutim moj ton je bio arogantan.

Naime, bilo je nešto u stilu: ”Ja molim da se mene pusti na miru, u mojoj izolaciji, jer mene totalno ne zanimaju ni nacije, ni države, ni nacionalizmi, mene zanima, recimo, kultura, druge stvari…”.

I tada ljudi počinju ginuti. I naravno da mi imaju pravo prigovoriti ”s kojim te pravom, Miro, ne zanimaju naše patnje i slično?” I jasno mi je da se u tom pogledu, zbog moje emocionalne ”odsutnosti” u trenutku velikih patnji običnih ljudi, očekuje neko, minimalno, kajanje…

Ali istodobno su ti ljudi, koji bi možda rado čuli i neko vaše pokajanje, jako loše informirani i puni predrasuda prema vama. Čak se i ovih dana nastavlja ”tumačiti” vaša osjećajnost ili špekulirati o pravim razlozima vašega odlaska. Evo u Globusu, tjedan dana nakon što su vam se javno ispričali zbog hajke s kraja 1991. i početka 1992., iz pera kazališnog komentatora, čitamo: ”Mira Furlan nije otišla zato što je Globus o njoj objavio loše napisan feljton ili zato što se, za navodnu širu javnost, u navodno krivo vrijeme, zatekla u navodno krivom mjestu, u Beogradu – ona je otišla zato što su njezini kolege, glumci, redatelji, pisci, njezini takoreći intimni prijatelji, zaključili da je bolje da ode. (…) Miru Furlan nisu toliko zaboljeli novinski tekstovi koliko su je zaboljele reakcije njezinih kolega”.

Ja ne znam drugačije živjeti nego da budem topla i otvorena. Kako drugačije? Da se začahurim? Ugasim? Ohladnim? Da nikome ništa ne vjerujem? Da budem emocionalno mrtva? Mislim, mogu danas reći da sam 1991. bila politički glupa i naivna. Pa što? Ali sam bila živa! Voljela sam neke ljude, a mene neki nisu

Čujte, Globus opet relativizira, opet se slika ne slika, opet netko u moje ime govori o razlozima. Nevjerojatno! Pa nisam ja toliko zanimljiva. Zanimljivi su oni. Globus i takvi novinari obračunavaju se sami sa sobom.

Hrvatska medijska scena ima potrebe obračunati se sa sobom. I zato se svake večeri pitam, kada završava predstava, kome zapravo ide taj pljesak? Ide li zaista mojoj glumi i ansamblu, ili toj dugo očekivanoj katarzi?

Kao da mi plješću, ne smijem generalizirati, ali ima puno od toga, ljudi koji imaju potrebu sebe ohrabrivati i umiriti, pomiriti. Ali ja nisam za to. Nije mi namjera vršiti neku vrstu općeg pomirenja. Niti bih se rado u to upuštala. Ali očito je da sam indirektno poslužila toj svrsi. Htjela ili ne htjela.

Čujte, čim ste odlučili pozirati za umjetničku fotografiju u Globusu, što je redakcija vješto iskoristila da vam se diskretno ispriča, znali ste da će se manipulirati s vama…

Ovako: paket aranžman u kojem sam stigla ovamo se sastoji i od toga da je EPH, poduzeće koje izdaje Globus, Jutarnji list, Cosmopolitan, Gloriju i druge listove u kojima sam se pojavila, pokrovitelj naše predstave. Ja sam imala profesionalnu obavezu da u promotivne svrhe poziram i za Globus. Svjesna sam da se uvijek sve završava nekom vrstom isprike.

Što je, zamislimo samo klečanje Willyja Brandta pred Varšavskim getom nakon što su nacisti pobili šest milijuna Židova, strašno, iz perspektive židovskih žrtava. Nismo se Globus i ja pomirili.

Ja to, na kraju shvaćam kao neku vrstu pokušaja moralne odštete, ali koja baš i nema previše veze sa mnom, kao što ni tadašnje konstrukcije tog tjednika nisu imale veze s mojom osobom. Kod mene je od početka postala samo neka borba u smislu: progovorit ću samo za Feral Tribune. A onda se u meni nešto prelomilo, pa se dogodila ova ”rasprodaja” po svim medijima (smijeh).

Kada sam probala realizirati svoju odluku da budem nedostupna to je naišlo na takve otpore u ekipi da nisam mogla nego popustiti. Fotka za Globus? Može. Isprika? Ma neka je napišu. Znamo što se dogodilo. Ta njihova rečenica ne znači baš puno. Neće se sve zaboraviti niti je sada sve postalo ”krasno i divno”.

Rekli ste da ste u proteklim godinama primili zanimljive ponude za rad. Sve iz Srbije. Zašto niste barem jednu prihvatili? Jeste li možda smatrali ”politički nekorektnim” pojaviti se u Beogradu prije nego bilo gdje drugdje u Hrvatskoj?

Najzanimljivija mi je ponuda stigla za jednu regularnu predstavu u Beogradu. Nisam je mogla prihvatiti zbog nemogućnosti da se sve to tehnički uskladi. Nije mi bilo jasno gdje ću ja to živjeti i što će biti s mojim životom.

S druge pak strane, Rade Šerbedžija je puno svjesniji od mene što se tiče tih političkih prilika i slika. Ja se nisam time bavila. Ne zanima me posjedovati taj tip političke ”mudrosti”.

Ali mislim da na to pitanje odgovara moja odluka da odgodim povratak (Rade me nagovarao pune dvije godine) i da to bude, ne udarno, u Zagrebu, nego ovako, pomalo na periferiji, s predstavom koja na neki način govori i o meni.

Ali ipak je politička elita u liku predsjednika Republike Stjepana Mesića, premijera Ivice Račana, ministra vanjskih poslova Tonina Picule i drugih, došla k vama, na svojevrsni poklon. Kako tumačite tu gestu, koja je u tisku već okarakterizirana kao ”dobrovoljni kazneni boravak u čistilištu kulture”, kao znak oporbe svojoj vlasti i kao distanciranje od Tuđmanove ostavštine?

Ja sam njihovu gestu prihvatila kao znak izuzetne ljubaznosti. Ne zanimaju me njihovi eventualni politički motivi u dolasku na predstavu.

Ja ne znam drugačije živjeti nego da budem topla i otvorena. Kako drugačije? Da se začahurim? Ugasim? Ohladnim? Da nikome ništa ne vjerujem? Da budem emocionalno mrtva? Mislim, mogu danas reći da sam 1991. bila politički glupa i naivna. Pa što? Ali sam bila živa! Voljela sam neke ljude, a mene neki nisu.

Znate što? Čiste priče nigdje nema. One su moguće tek kad umreš. Čim ti živiš, ti si stalno u kompromisima. Ovakvim ili onakvim. Stalno u nekim nečistoćama. Čim sam ovdje znači da sam prihvatila mali milijun kompromisa koje se zapravo i ne može kontrolirati.

Meni je potreban jedan normalniji odnos prema onomu što je bila moja zemlja, moj jezik, moj milje. Ali kada jednom proširimo svijet u kojem živimo, teško ga je opet suziti, smanjiti

Je li vrijedilo?

Ja mislim da je za neka moja razmišljanja vrijedilo.

Napisano je: Odlaskom Mire Furlan, hrvatsko je glumište mnogo više izgubilo no što bi ona dobila da se u njega vrati. Slažete li se s ovime?

Pa, da. Iako bih, vjerujem, dobila više mira u životu kada bih se vratila nego što ga imam u SAD-u. Ipak to je velika odluka koju sada ne donosim. Ja nisam sama. Tu su suprug Goran i naš sinčić Marko.

Meni je potreban jedan normalniji odnos prema onomu što je bila moja zemlja, moj jezik, moj milje. Ali kada jednom proširimo svijet u kojem živimo, teško ga je opet suziti, smanjiti. Za sada mislim da ću u Hrvatskoj ostvarivati povremenu suradnju i da trajnog boravka neće tako skoro biti.

Ja mislim da ste vi, ipak jako sretna osoba. Imate divnu profesiju, gdje god da se njome bavite. Želim vam sreću.

Glumački posao je zaista predivan. Istodobno je težak, ali i zdrav, jer te čisti i tjera da se baviš sobom, da ulaziš u razne dubine i ponore, a da ih ne platiš glavom. Hvala.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez izričita pisana dopuštenja Drage Pilsela).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  "Bleiburg" je sinonim ustaškog kolapsa i partizanske osvete
    •  Revizija ugovora s Vatikanom ostaje NE temom: HBK se slaže
    •  Pismo ljutim (neo)ustašama koji ne poznaju Evanđelje
    •  Jasenovac, NDH i pitanje hrvatske krivnje
    •  Predlažem da se smirite i razmislite o velikoj koaliciji
    •  U Buenos Airesu fra Josip Peranić na misi i dalje slavi NDH
    •  Genocid, ta strašna riječ, tako bliska Hrvatima
    •  Prva žrtva rata nije Josip Jović već Srbin Goran Alavanja
    •  Zoki Mad Max, brutalna verzija već poznatog/slabog premijera
    •  Izuzetno je pogrešno kazati da bi nam Franjo naudio i uništio nas

> Svi tekstovi ovog autora