Milanović se za zločinima cjenka kao na pazaru

Namjerno ili nenamjerno relativiziranje genocida u Srebrenici od strane predsjednika Zorana Milanovića naišlo je na snažnu osudu jednog dijela javnosti.

Milanovićeve izjave su, reklo bi se, nepromišljene i prvoloptaške, kakve mu često znaju biti. Kasnije se vadi i objašnjava, korigira i nadopunjuje i to sve zapravo, ušminkano kičastom retorikom, izgleda groteskno.

”Poštujem tuđu žrtvu, ali nije sve isto. Ako sve bude genocid moramo naći drugo ime za ono što su nacisti napravili Židovima u Drugom svjetskom ratu. Nije svaka žrtva, to je relativiziranje”, rekao je Milanović.

Predsjednik je također kazao da postoje ”različite vrste genocida”. Tako je onaj u Srebrenici završio na nižoj razini u odnosu na one počinjene u holokaustu.

Po njegovom mišljenju vjerojatno nema dvojbe je li u Srebrenici bilo genocida, samo je pitanje na kojoj razini je taj genocid jer, očito, Milanović ima razrađen cijeli, samo njemu znani, sustav razina genocida pa nije najjasnije na koju je točno razinu mislio.

Nakon što ga je Armin Hodžić, predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća, iskritizirao, Milanović je, u svom stilu, Hodžiću rekao da je etnobiznismen i ”nije dovoljno zvati se Hodžić ili Hadžić da bi bio predstavnik Bošnjaka”.

Ovakvi zločini nas uvijek trebaju podsjećati na tanku liniju ljudskog zaborava čiji prelazak lako može vratiti na svjetlo ono što će iziskivati još brojnije i veće žrtve da bi se pobijedilo

Milanović je priču o genocidu spustio na razinu cjenkanja na pazaru. Dok se slušaju i čitaju njegove navedene izjave, one neodoljivo podsjećaju na razgovor dva čovjeka koji se pogađaju za, recimo, kilogram paprika.

Evo jednog mogućeg scenarija kako bi to moglo izgledati.

Šećući se pazarom u potrazi za paprikama, Milanović je, pri njegovom samom kraju, vidio štand OPG-a Varga. Prezime dotičnog poljoprivrednika probudi Milanoviću uspomene na Veliku tržnicu u Budimpešti i odluči se zaputiti ravno do njega. S osmijehom na licu zapodjene razgovor:

– Dan, domaćine! Koliko su ti ove paprike?

– Dobar dan! Paprike su 20 kuna po kilogramu.

– Za ove tražiš 20 kuna? Poštujem ja tvoju žrtvu koju si uložio da bi ju proizveo, ali ako je ovo paprika, moramo naći drugo ime za ono što sam ja jednom prilikom kupio u Mađarskoj. Nije ovo ni blizu takva paprika. Relativiziraš. Postoje različite vrste paprike i ova tvoja je definitivno na nižoj razini nego one u Mađarskoj.

– Pa u redu, ne trebate kup…

– Nije dovoljno prezivati se Varga da bi proizveo dobru papriku kao Mađari. Ti si etnobiznismen – rezolutno ustvrdi Milanović i teatralno ode bez pozdrava.

Nakon ovih, Milanović je uskoro izašao i s novim izjavama. Ovaj put to su bile izjave o ubojstvu obitelji Zec i prijedlogu da se po ubijenoj 12-godišnjoj djevojčici Aleksandri nazove ulica u Zagrebu.

Milanović je priču o zločinu, između ostalog, sveo i na obračun s neistomišljenicima, iako je svrha njegovog govora bila upravo to da se taj zločin koristi u političke svrhe.

Nije Milanović jedini političar s ovih prostora koji u te svrhe koristi priče o zločinima. Političke svrhe mogu biti razne, već spomenuta svrha razračunavanja s političkim neistomišljenicima ili ljudima prema kojima se gaji određeni animozitet, preko zaoštravanja tenzija i pokazivanja mišića, pa sve do sredstva za postizanje dobrih izbornih rezultata.

Predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić je isto tako poznat kao političar koji se u svojim govorima, često trivijalno, patnički i lažno ljudski koristi motivima zločina koji su učinjeni nad srpskim stanovništvom. Najčešće je to tragedija Jasenovca iz čega se nakaradnom logikom, nekada manje, a nekada više i direktnije, zločin proširuje na cijelu Republiku Hrvatsku.

Predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, također koristi priču o zločinima u političke svrhe. Prema njegovim riječima je u Srebrenici najprije bio genocid pa kasnije nije. Očito je da Dodiku je li nešto genocid ili nije genocid ovisi o tome kakvog se raspoloženja taj dan probudio ili što politički želi dobiti, kome se želi dodvoriti.

Korištenje zločina ovog tipa u političke svrhe završava trivijalizacijom žrtava ti istih zločina. Žrtvama se tako oduzima pijetet, degradira ih se i briše se sjećanje na njih.

Tako se umanjuje njihova smrt na način koji te iste smrti nije dostojan, naime, za jednostavno i prvoloptaško skupljanje političkih poena ili za kafansko razračunavanje s političkim neistomišljenicima, iako se ono može odvijati na pressicama iz uglednih hotela, prostorija državnih organa, mjestima skupova ili prisustava na raznim obljetnicama.

Milanovićeve izjave su, reklo bi se, nepromišljene i prvoloptaške, kakve mu često znaju biti. Kasnije se vadi i objašnjava, korigira i nadopunjuje i to sve zapravo, ušminkano kičastom retorikom, izgleda groteskno

Takvo razračunavanje nije dostojno ni dvojice pijanaca u kavani pred zatvaranje, a kamoli društvenog položaja kojega imaju dotični akteri.

Žrtve tako postaju samo statistički podatak, mrtvo slovo na papiru i sredstvo prepucavanja. One prestaju biti žrtve. One postaju brojevi i propaganda.

Žrtve, o kojima se ovdje govori, su postale žrtvama činom strašnog zločina. One nisu i ne smiju biti samo brojevi. One su žrtve ubilačkih ideologija.

Nakaradne, šovinističke, nacističke, totalitarne, ukratko – zločinačke ideje su one koje su oduzele njihove živote. Zločinci su samo bili oni koji su povukli obarač, držali nož ili učinili neko drugo sredstvo egzekucije.

To, naravno, niti malo ne umanjuje njihovu odgovornost. Oni su odgovorni moralno i kazneno, isto kao što su njihove ideologije odgovorne kulturno i povijesno. Upravo zbog toga i jedne i druge treba najoštrije osuditi. I ne samo to, protiv njih se treba neprestano boriti.

Ovakvi zločini nas uvijek trebaju podsjećati na tanku liniju ljudskog zaborava čiji prelazak lako može vratiti na svjetlo ono što će iziskivati još brojnije i veće žrtve da bi se pobijedilo.

Biljeg tih zločina nosimo mi svi, iako za njih nismo odgovorni. Oni nas prate, oni nas groze, oni nam bude tugu, ali oni imaju i pedagošku dimenziju. Oni nas odgajaju i uče da ih nikada ne ponovimo i da nikada i ni pod koju cijenu ne dopustimo onima koji bi to možda nekada i željeli.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Praznik političke sentimentalizacije
    •  Moramo prihvatiti i poslušno slušati što pater Plenković kaže
    •  U živom smo blatu korupcije, a za vlast u jacuzziju
    •  Hrvatski građani su u stanju političke predrazboritosti
    •  Vukovar treba postati grad svrha, a ne biti samo grad žrtva
    •  Terorizam (Hamasa) se ne može pobijediti vojno
    •  Hrvatska politička formula za uspjeh: Kruha, igara i dobra
    •  Kako je bog lakrdije Zekan prešao na svijetlu stranu HDZ-a
    •  Prosvjedi u Srbiji: politički jiu-jitsu
    •  Premijerova ''crvena haringa''

> Svi tekstovi ovog autora