Jesmo li mi zaista protiv svakog nasilja?

Strašno nasilje dogodilo se 11. kolovoza 2023. godine u Gradačcu u Bosni i Hercegovini, kad je Nermin Sulejmanović pretukao pa ubio nevjenčanu suprugu Nizamu Hećimović pred njihovom devetomjesečnom kćeri, snimajući sve to mobitelom.

Uživo je svoj video ”uradak” objavio na Instagramu što je pratilo 15 tisuća osoba, a oduševljeno mnoštvo, njih 150 do 300 (prema raznim izvorima), je lajkalo video bez da izvijeste i pozovu policiju…

Nakon Nizame podivljali bilder je ubio turske državljane Džengiza i Denisa Ondera, teško ranio Harisu Onder, policajca Huseina Kotorića i Nedima Pamukovića.

Kad su ga okružili policajci, ubio je i sebe.

Diljem BiH ljudi su izašli na prosvjede protiv ovog monstruoznog nasilja prozivajući i sustav koji nije zaštitio Nizamu, pa ni druge građane koji su se našli na nasilnikovu putu.

U Sarajevu je gradonačelnica Benjamina Karić, na velikom prosvjedu protiv nasilja, održala vrlo supstancijalan, precizan i emotivan govor o tome što je glavno u ovom slučaju: radi se o femicidu.

Osobe koje su bitno kumovale Nizaminoj mučeničkoj smrti su i sutkinja Lejla Numanović, koja nije odobrila zabranu prilaska, i policajka Dženana Selimović koja je ubojici otkrila mjesto gdje se Nizama sakrila s djetetom.

Osobno sam razočarana komentarom Dragana Markovine u Telegramu, koji uvijek rado čitam, gdje je povijest ratnih trauma, neuređenog društva postdejtonske BiH, korumpiranih nesposobnih institucija i klasno pitanje umotano zajedno sa spomenutim femicidom.

Ubojstvo Nizame nije pitanje zadnjih balkanskih ratova i svuda prisutnog ženskog siromaštva i njihove socijalne nemoći neke vrste, već je to seksističko, rodno uvjetovano nasilje iz mržnje prema ženama.

Ne moraju žene biti nemoćne radnice niti stanovnice bivše ratne zone da bi ih muški partner zadavio, izbo nožem ili upucao vatrenim oružjem. Dovoljno je da budu žene u Americi, u Europi, u Aziji, u Africi ili Australiji.

Kako prema objavi u Indexu (15. kolovoza 2023) izjavljuje otac Nermina Sulejmanovića, Fikret Sulejmanović, Nermina je najbolje poznavala policija, koja ga je davno trebala zaustaviti i zatvoriti. Izjavio je: ”Ja ga sigurno neću sahraniti. To će njegovi prijatelji krimosi.”

Primijetila sam vrlo pedagoški i estetski koristan komentar ispod ovog Indeksovog teksta koji glasi: ”Molim da članke o njemu više ne ilustrirate njegovom umobolnom glavom i ogavnim poprsjem.” Uređivačke politike elektroničkih i tiskanih medija bi trebale slijediti ovu uputu u ovom i u drugim slučajevima nasilja.

Na primjer, fotografija djeteta, masovnog ubojice Koste K., je česta ilustracija tekstova o tom tragičnom događaju u Beogradu. Ja do sad nisam vidjela da se objavljuju slike njegovih žrtava, a ni intervjui s njihovim neutješnim roditeljima. Znamo da mali monstrum pita koliko je popularan, ima li lajkove, a vrhunac je da su mu regija i drugi dijelovi ludog svijeta čestitali četrnaesti rođendan 30. srpnja 2023. (sic!)

Nasuprot toj odanosti publike manijacima, njihove žrtve nikog ne zanimaju, ne privlače pozornost današnjih čitatelja i ne skupljaju lajkove na društvenim mrežama koje su virtualna Sodoma i Gomora današnjeg svijeta.

Pregledom tema i komentara na socijalnim mrežama ne dobiva se dojam da smo mi kao pojedinci i kao društvo protiv nasilja. Dapače! Hejtanje, porijeklom engleska riječ, ilustrira ozračje na Facebooku, Instagramu i TikToku, a znači mržnju u akciji, koja je po sebi nasilje, a često vodi i u fizičku destrukciju objekta mržnje.

Pa onda jesmo li mi uopće protiv nasilja?

Čini se da nismo protiv nasilja i nasilnika prema društveno-političkoj mobilizaciji koja se trenutno događa u Hrvatskoj radi podrške jednoj grupi Dinamovih navijača, BBB-a.

Ta se grupa navijača ”probila” u Atenu zbog utakmice AEK:Dinamo, na koju su znali da ne mogu ući, i potpuno je jasno da su došli u Atenu samo da bi izazvali nered, tuču i kaos, što im je uspjelo iznad njihovih nasilničkih očekivanja i rezultiralo smrću jednog navijača AEK-a.

Kad smo kod nogometnih navijača, treba pročitati komentar Sanje Modrić objavljen na portalu Novog lista 16. travnja daleke 2015. godine, naslovljen ”Navijači kao fizionomija nasilja”, pa će biti jasnije ono što još mnogima nije jasno.

Zanimljivo je da su samo nogometni navijači organizirani kao neka paravojska, imaju omertu, kako izjavljuju njihovi članovi, poput nekih kriminalnih skupina tipa mafije. Navijači drugih sportova nemaju taj problem.

U SAD-u nema navijačkih obračuna, a njihovo društvo je najnasilnije u našoj zapadnoj kulturi (kojoj i mi pripadamo). Možda je to zbog toga što nogomet, soccer kako ga zovu stanovnici SAD-a i Kanade, tamo nije popularan. Košarka, bejzbol pa i njihov američki fudbal, koji je kao igra groteskno nasilan i beskrajno popularan u narodu i kod političara, ne izazivaju navijače na obračune koji nalikuju ratu.

Kad su naši građani, koji god bili, zatvoreni i optuženi u drugoj državi, logično je i po zakonu obvezno da se institucije naše države zanimaju za njihova prava. Tu bi svi naši građani koji se nađu u takvoj nevolji izloženi pravednosti stranog pravosudnog sustava trebali biti tretirani jednako.

Pa eto to baš i nije tako. Ne sjećam se da se naš predsjednik države, koji politički funkcionira kao loose cannon, tako ludo pjenio zbog mjesecima zatočenih usvojitelja u Zambiji.

Zacenjuje se od bijesa za BBB-e koje smatra ratnim zarobljenicima, koje Grci drže u zatvorima i netko ga, osim Plenkovića kojeg patološki mrzi, mora zamoliti da im prestane tako pomagati, jer je ovo jedna ozbiljna situacija, a ne biranje predsjednika Vrhovnog suda ili ravnatelja VSOA-e u Hrvatskoj.

Bolna je istina da su nepravda i nasilje prisutne na svim stranama svijeta i u svim mogućim situacijama, od izbora za miss nečega do politike, ali tretman žena u miru pa i u ratu je svakako na vrhu ljudske bešćutnosti i čini mi se da taj mizogini trend kroz vrijeme samo mijenja oblike, a da sadržaj ostaje isti. U mizoginim stavovima i aktivnostima često sudjeluju i žene (i djeca).

Jedna od bolnijih slika nepravednog tretmana žena koje su žrtve partnerskog i obiteljskog nasilja je slučaj Alojza Tomaševića, požeško-slavonskog župana koji je zlostavljao ženu Maru Tomašević koja ga je prijavila da bi se na to na nju obrušila okolina koja uključuje njenu djecu i roditelje.

Teško mi je i zamisliti kako se osjećala, a i kako se sad osjeća. Cinični happy end te mučne, obiteljsko pravno-političke, trakavice je nastupio 2020. godine kad je tom miljeniku građana Požeško- slavonske županije (glasali su za njega premoćnom većinom) potvrđena uvjetna presuda za obiteljsko nasilje. Mašala!

Možemo nabrajati primjere nasilja nad ženama kao i primjere drugih formi nasilnog ponašanja i djelovanja u mirnodopskim uvjetima koje društvo prihvaća do prekosutra.

Jasno je da su građani protiv nasilja u Hrvatskoj (i u okolnim zemljama) u manjini.

Je li to pitanje intrinzično nasilne ljudske prirode ili je to djelovanje društva? I jedno i drugo je u osnovi nasilnih impulsa u čovjeku, ali mi oblikujemo društvo koje onda oblikuje nas.

Međutim, čini se da nam teško ide ta kulturna i društvena transformacija i napredak.

Kako duhovito pjeva Dubioza kolektiv: ”Od Vatikana do Irana, kao da smo jučer pali s grana. Od Vatikana do Irana, majmunu je dovoljna banana…”.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Još uvijek nam nedostaje iskreno kajanje na tugu u Jasenovcu
    •  Predsjednik svih građana Hrvatske je nezreli maligni narcis
    •  Sve strukture za skrbništvo su Severini nanijele nepravdu
    •  Predsjedničko denunciranje i hrvatski kulturološki cirkusi
    •  Religije i mir na Zemlji – Mir, mir, mir do neba
    •  Antisemitizam se može koristiti kao pogonsko gorivo za mlažnjake
    •  Brutalno zlostavljanje Klare nije Buntiću prvi nasilni čin
    •  Pravda za pregažene tinejdžere
    •  Sloboda ubijanja je preskočila Atlantik
    •  Nema doktora? Baš ščudno!

> Svi tekstovi ovog autora