Iznenadne strahote u Srbiji i obrazovanje za mir

Pišem ovaj tekst jer želim podijeliti zapažanja koja sam stekla dugogodišnjim mirovnim radom i nastojanjem učiti o i prakticirati politike nenasilja. Posebno u radu sa i za nastavnike i učenike. Nadam se da mogu pridonijeti promišljanju o strategiji djelovanja nakon strašnog nasilja koji je počinio maloljetnik u tzv. mirnodopsko vrijeme.

Masakr ”iz čistog mira” koji je počinio trinaestogodišnji dječak, dobar učenik iz, prema medijskim izvještajima, funkcionalne obitelji je na razini doživljaja doista IZNENADNA STRAHOTA. Na intuitivnoj razini mene obuzima i dojam nagomilanog ogorčenja i ljutnje, odnosno potencijala za nasilje kojeg kao da nismo svjesni.

Gotovo iste osjećaje izaziva i zarazno širenje takvog tipa nasilja koje nas je zateklo već sljedećih dana. Nikada se ne navikli! S druge strane, imajući na umu, na primjer, učestalost u SAD-u, mogli bismo govoriti o ponašanju koje nije incidentno već ima kulturološko obilježje – kulture nasilja.

Prva misao koja većini nas pada na pamet nakon što smo čuli detalje o masakru je osuda roditelja koji je malodobnog sina uvježbavao na streljani. Ne pada nam na pamet sportsko streljaštvo nego osposobljavanje za nasilje.

No teško da se itko zapitao je li i kako podučavamo našu djecu o suočavanju sa sukobom, s problemom i nepravdom na učinkovit a nenasilan način?

Znamo da čovjek ima potencijala za nasilje i svoju energiju i strategije usmjeravamo na prevenciju nasilja. Međutim, svaki čovjek nosi u sebi suosjećanje, hrabrost, mudrost i kreativnost – četiri stupa nenasilnog djelovanja. Kako ih razvijamo?

Moja reakcija na zapanjujuću spiralu ratnog nasilja koju smo u Hrvatskoj iskusili bila je odluka da želim živjeti u državi (zajednici) u kojoj će nepravde, problemi i sukobi biti rješavani bez rata, koja, stoga, treba biti opremljena alatima, vještinama i strukturama za nenasilnu transformaciju sukoba i nenasilne društvene promjene.

Ta odluka je, ujedno, bila i prihvaćanje osobne odgovornosti da učinim što ja mogu na ostvarenju te vizije. Tri desetljeća mog djelovanja su, zapravo, odgovaranje na pitanje kako to postići, koji su to koraci tranzicije iz kulture nasilja u kulturu nenasilja i što ja mogu po tom pitanju učiniti.

Smatram da je važno razumjeti i razlikovati nasilje od sukoba; stvarati prilike za iskustveno učenje o tome kako nenasilje funkcionira te povezivati osobno s društvenim/javnim/političkim djelovanjem.

Prije deset dana smo Sonja Kersten i ja, na poziv ravnateljice Osnovne škole Ivana Brlić-Mažuranić iz Ogulina, održali uvodne/prezentacijske, ali interaktivne mini radionice s temom ”Sukob kao prilika”. Uključeni su bili svi učenici petih, šestih, sedmih i osmih razreda, svi nastavnici i zainteresirani roditelji.

Program se temelji na ”Europskom kurikulumu za nenasilno rješavanje sukoba za nastavnike i edukatore” (2018.). Koautorica sam tog kurikuluma i urednica hrvatske dopunjene verzije (2020.).

Po tom je kurikulumu održan uspješan pilot osnovni petodnevni trening za nastavnike iz svih vukovarskih srednjih škola. Kroz protekle dvije godine putem on-line stručnih skupova s programom su upoznati i pokazali izuzetan interes nastavnici iz preko 150 škola iz cijele Hrvatske.

Razumijevanje koje programom želimo postići/postižemo je prvenstveno razlikovati nasilje od sukoba; da sukobi nisu nasilje, ali mogu eskalirati u nasilje; da su sukobi normalan dio života koji nastaju kada opažamo da bi nam netko blokirao ostvarenje nečega što nam je baš važno (interes, potrebu, vrijednosti).

Podučavamo da je sukob OPASNA PRILIKA jer može eskalirati u nasilje, ali može dovesti i do razrješenja situacije, čak na način da obje strane zadovolje svoje potrebe (da moguće je, nije utopija) i sačuvaju odnose.

Stilove ponašanja u sukobu (napad, povlačenje, izbjegavanje, kompromis i suradnju) na osobnoj razini, zanimljivim vježbama, povezujemo sa strategijama rješavanja sukoba – od ishoda pobjednik/gubitnik do pobjednik/pobjednik.

Za razliku od sukoba, nasilje je namjerno, kod vršnjačkog nasilja i opetovano, fizičko ili psihičko nanošenje štete čiji je cilj ponižavanje ili eliminacija osobe/grupe koja je, u pravilu, slabija.

Za učenike je važno prepoznati kako kao tiha većina zapravo postaju suučesnici nasilja jer zlostavljač njihovu šutnju smatra podrškom. Dakle, i za učenike i za nastavnike i za roditelje ključno je nasilje razlučiti od sukoba i normalne dječje ”zafrkancije”.

Ministar Radovan Fuchs je uputio pismo kojim poziva roditelje da razgovaraju sa svojom djecom o masakru u Beogradu, što je dobro.

Do mene je tako stigla priča učenice 6. razreda koja opisuje tipično vršnjačko nasilje na koje nitko ne reagira: jedan učenik ima na ”piku” pet do šest slabijih od sebe i opetovano ih verbalno maltretira ismijavanjem i ruganjem. Većina se tome smije. Žrtve se nikome ne žale (najčešće zbog srama ili straha).

Djevojčica je razmišljala bi li stala u zaštitu žrtvama i nije se na to odlučila. Iz mješavine straha (da onda ona ne bi postala meta) i nedostatka onoga što nazivamo naporom za izaći iz zone komfora. Tu treba osnaživanje za suočavanjem sa sukobom.

Važno je imati na umu da pojmovi većini roditelja i učenika, a dijelom i nastavnika, nisu jasni niti ih je u praksi lako razlučiti. Centar za mir, nenasilja i ljudska prava je 2018. godine napravio istraživanje o potrebama, zakonodavnom okviru, zastupljenosti edukacije i prakse za ”nenasilnu preobrazbu sukoba za učitelje”.

Učitelji imaju obavezu štititi prava učenika i prijavljivati nasilje i, također, stvarati okruženje poticajno za poučavanje, no ”nenasilna preobrazba sukoba” i povezane teme nisu pokrivene u obaveznom programu inicijalnog obrazovanja, a koliko je pokrivena tijekom profesionalnog usavršavanja nije bilo moguće utvrditi.

Tada u Hrvatskoj niti jedan fakultet to nije imao u obaveznim predmetima, za razliku od Švedske u kojoj imaju sva sveučilišta.

Sada ću se žilavije i agresivnije (agresija kao poriv za preživljavanjem), zalagati za uvođenje mirovnog obrazovanja na sve razine obrazovnog sustava što je ključna stvar u Hrvatskoj (i Europi i svijetu).

Potrebe već davno prepoznaju nastavnici i entuzijasti iz škola, civilnoga društva i akademske zajednice. Od 2015. godine postoji Forum MIROTVORNA ŠKOLA čija je članica i OŠ Ivane Brlić-Mažuranić koju sam već spomenula.

Vrijeme je za institucionalni iskorak – treba nam obrazovanje za mir!

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pridonosim li prepoznatljivosti emancipirajuće božanskog?
    •  15 godina mirovne nagrade ''Krunoslav Sukić''
    •  Prestanite za ime Boga! TREĆI PUT POSTOJI!
    •  Osječki Černobil – bitka nije dobivena, borba tek predstoji
    •  Građanima nisu jasni vidovi strukturalnog nasilja na djelu
    •  Mirotvorstvo na nišanu – treba nam prekretnica
    •  Ja se za put politike nenasilja obvezujem
    •  Može li 25. obljetnica usprkos MEĐUTIM biti i prekretnica?
    •  Kako nestaje duh slobode u lokalnoj samoupravi
    •  Znamo kako demokracije umiru

> Svi tekstovi ovog autora