autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Imam Čačića, oćeš duvat?

AUTOR: Ante Tomić / 26.02.2014.

Kad u nas padne političar, sutra se više nitko s njim ne smije družiti. Kako god on nekad bio omiljen, privlačan, visok, plavih očiju, bistar, hrabar, odlučan, dobrog srca i pričao viceve od kojih su se svi hvatali za stomak od smijeha i preklinjali: “Joj, gospodine predsjedniče, nemojte više, molim vas!”, izgubi li moć, ostat će sam u pustoši, bez prijatelja. Žena će mu se preudati, rođena djeca drugog muškarca će zvati tata, a ni njegovu psu neće biti drago da ga drugi psi na korzu vide s gubitnikom.

 

O ovome neobičnom socijalnom fenomenu mogao bih vam i osobno posvjedočiti gotovo nevjerojatnom pričom. Prije mnogo godina došlo mi je, neću pretjerati, najmanje petero poniznih teklića tadašnjeg premijera s porukom da bi se Ivo želio vidjeti sa mnom. Mjesecima je to snubljenje trajalo, a ja sam se u nelagodi nećkao, sve dok jednom napokon nisam otišao u Zagreb u Banske dvore i ručao s čuvenim Ivom.

Takvu perverznu mržnju, takav gnjev i prezir mogli su zaista producirati samo oni koji su ga jednom obožavali ili ga se bojali, a ja nisam bio ni među prvima ni među drugima. Bez uznemirujuće emocionalne prtljage, ne dugujući ništa dragom Ivi, mogao sam opušteno razgovarati s njim i bio je to, opet, ugodan susret. Čak ugodniji od onoga u Banskim dvorima

 

Kad je stigao peti glasonoša, ugledni splitski poduzetnik iz najužeg kruga moćnikovih pajdaša, pristao sam čisto da više ne ispadam nepristojan i bio je to ugodan, premda beskoristan susret koji ni za dlaku nije promijenio moje mišljenje o Sanaderu. Kasnije sam još jednom, ponovo na njegov poziv, popio s njim kavu u Splitu.

 

Susret sa Sanaderom

 

I dogodilo se što se dogodilo. Sanader je uhapšen i zatvoren, užasne stvari su se otkrile o njemu, a ja sam upitao odvjetnika Prodanovića može li zamoliti svoga klijenta da me primi. Naš treći susret u neuglednoj sobici za posjete remetinečkog zatvora bio je, dakle, na moju inicijativu. Došao sam izbliza vidjeti čudovište koje nas je sve skupa upropastilo, a i zato jer me je živcirala, bila mi je odvratna hajka na njega.

 

Takvu perverznu mržnju, takav gnjev i prezir mogli su zaista producirati samo oni koji su ga jednom obožavali ili ga se bojali, a ja nisam bio ni među prvima ni među drugima. Bez uznemirujuće emocionalne prtljage, ne dugujući ništa dragom Ivi, mogao sam opušteno razgovarati s njim i bio je to, opet, ugodan susret. Čak ugodniji od onoga u Banskim dvorima.

 

Prava stvar, ono zbog čega vam sve ovo pišem, dogodila mi se, međutim, koji tjedan kasnije. U gradu sam sreo uglednog poduzetnika iz najužeg kruga pajdaša nekadašnjeg premijera, onoga koji je došao s petim pozivom da bi se ovaj htio vidjeti sa mnom, i zamislite što me je upitao taj pizdun, ta mizerija koja je jednom pokorno lizala njegovo dupe. Podsmješljivo i svisoka me upitao:

 

“A di ti je prijatelj Sanader?”

 

Harry Potter

Radimir Čačić je u Narodnoj stranci postao nešto kao zli čarobnjak Voldemort u romanima o Harryju Potteru. Onaj Čije Se Ime Ne Smije Izgovoriti. Još i danas, zatvoren u suhom i mračnom mjestu, on jezom ispunjava članstvo stranke koja ga je odbacila. Aura nelagode probija čak i debele zidove pulske kaznionice. Čačićev zloduh noću putuje s maglom preko polja i močvara, plazi nečujno iznad mokrih ulica naših gradova…

 

Uzbudljivo i zabavno je kad u nas padne netko moćan, otkrije vam u kakvoj su neljudskoj stravi mnogi od njega živjeli, što su podlaci stvarno mislili dok su poslušno trčkarali za njim, upoznate niskost i izdaju za koju ste mislili kako postoji samo u humorističkoj literaturi. Gledamo ovih dana još jedan takav slučaj.

 

Dvoje ih je isključeno iz Hrvatske narodne stranke jer su ostali odani bivšem, također isključenom predsjedniku Radimiru Čačiću, ali u objašnjenjima krajnje stegovne mjere samog se Čačića uočljivo zaobilazi. Haenesovci nespretno vrdaju i mute moralne općenitosti, izmotavaju se slaboumnim rečenicama poput jednog Milorada Batinića koji je za izbačene izvolio primijetiti:

 

“Nisu se ponašali u skladu s nekim određenim pravilima ponašanja.”

 

Zar nije ovo prekrasno? Zastupnik u najvišem zakonodavnom tijelu naše dične Republike rasvijetlio je problem jasnoćom i jezgrovitošću desetara iz Nevesinja.

 

Radimir Čačić je u Narodnoj stranci postao nešto kao zli čarobnjak Voldemort u romanima o Harryju Potteru. Onaj Čije Se Ime Ne Smije Izgovoriti. Još i danas, zatvoren u suhom i mračnom mjestu, on jezom ispunjava članstvo stranke koja ga je odbacila. Aura nelagode probija čak i debele zidove pulske kaznionice. Čačićev zloduh noću putuje s maglom preko polja i močvara, plazi nečujno iznad mokrih ulica naših gradova, provlači se ispod vrata i u snovima pohodi viđene narodnjake, a oni ječe, i stenju, i bespomoćno se ritaju i bude u goloj vodi zapetljani u posteljinu.

Osobno mišljenje ilegalna je supstanca u strankama. Inspektori za narkotike sa specijalno dresiranim njemačkim ovčarima sumnjičavo obilaze članove ne bi li u koga nanjušili osobno mišljenje, a ako tko god ima nešto takvo, nekoliko grama osobnog mišljenja brižljivo zamotanog u staniolu, podijelit će ga samo s nekim potpuno pouzdanim

 

Pale stranačke moćnike, Čačića kao i Sanadera, haenesovci kao i hadezeovci, bez razlike mrze i boje ih se i bolna im je uspomena kako su im nekad bili poslušni, a ovo posljednje obračun s njima, njihovim naslijeđem i sljedbenicima učini gdjekad upravo iracionalnim.

 

Dvoje je nedavno dobilo šupkartu iz partije jer su tek skromno primijetili kako je kolega Radimir možda zaslužio pošteniji odnos. Izbačeni su doista samo zbog iznošenja osobnog mišljenja, jer znate i sami kako je to u političkim organizacijama – bolje da vam nađu hašiš nego osobno mišljenje.

 

Liječeni čačićomani

 

Osobno mišljenje ilegalna je supstanca u strankama. Inspektori za narkotike sa specijalno dresiranim njemačkim ovčarima sumnjičavo obilaze članove ne bi li u koga nanjušili osobno mišljenje, a ako tko god ima nešto takvo, nekoliko grama osobnog mišljenja brižljivo zamotanog u staniolu, podijelit će ga samo s nekim potpuno pouzdanim.

 

“Šta imaš?” šapne jedan.

 

“Imam Čačića”, odgovori mu drugi plašljivo pogledavajući preko ramena. “Oćeš duvat sa mnom?”

 

“Ajde, oću.”

 

I tako su to dvoje haenesovaca skrivećki duvali Čačića kad su ih još omamljene, staklenih očiju, s džointom u ruci drugovi hapali i ekspresno izbacili s objašnjenjem da se “nisu ponašali u skladu s nekim određenim pravilima ponašanja”. No, ne treba se zabrinjavati zbog toga. Žrtve ne zaslužuju vaše sažaljenje. Riječ je o uobičajenim postupcima čišćenja i provjetravanja kroz koje sve stranke periodično prolaze. Baš kao što se HDZ uspješno skinuo sa Sanadera, HNS postaje stranka liječenih čačićomana.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)

Još tekstova ovog autora:

     Nepismene poruke potencijalnih ubojica političara
     Zamalo je krunidba propala, ali se pojavio on, Grlić Radman!
     Lidija Bačić bila bi uspješnija ministrica od Branka Bačića
     Plenković živi isključivo od plaće? Ha, ha, ha, ha, ha...
     Želim živjeti u zemlji u kojoj će čistačice uzimati dva soma
     DORH-ov idiotizam koji će dugo biti teško nadmašiti
     Prelake i bespomoćne žrtve Maje Đerek
     Zašto naše übermensche vrijeđaju narodnjaci?
     Dan kada sam počeo cijeniti lezbijke i transrodne osobe
     Maji Đerek na isto dođe antikvarijat ili fast food

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1