Hrvatska u ratu

Ne znamo kada se točno naša zemlja priključila međunarodnom vojnom savezu protiv takozvane Islamske države, a čini se da za to nismo ni trebali znati.

 

Hrvatska je trebala biti tajni partner, kao kad se osnivaju trgovačka društva s nečasnim namjerama, netko čije je ime tvrdo zaključano u čeličnom sefu javnobilježničkog ureda. Postali smo neprijatelji arapskih islamista u diskreciji, poput preljubnika u sobi za dnevni odmor provincijskog motela.

 

Pridružili smo se borbi navodnog slobodnog svijeta krišom, kao masonskoj loži.

Vlada nije raspravljala o ovome pitanju, ono nije došlo ni na dnevni red Sabora. Zastupnici, koji se inače hvataju za grkljane zbog budalaština, ostali su savršeno ravnodušni, ni politička ljevica ni desnica ni centar baš ništa o tome pametno nisu kazali, a vrijedilo bi, složit ćemo se, barem ugrubo čuti o kondicijama sporazuma zbog kojega će određeni broj hrvatskih muškaraca i žena u najboljim godinama poginuti daleko od kuće

 

Premijer Milanović nije našao potrebnim javnosti objasniti zašto smo to učinili, predsjednik Josipović nije stao pred kamere rastumačiti koje su naše obaveze u ratu sa srednjoazijskim glavosječama, a vjerojatno o tome ne bi znala mnogo kazati ni Kolinda Grabar-Kitarović, Karamarkova predsjednička kandidatkinja na napuhivanje, koja je u emisiji Aleksandra Stankovića pokazala upravo zapanjujuću odsutnost mišljenja i o čemu, premda je gospođa stanovito vrijeme bila odlično plaćen činovnik NATO-ova saveza.

 

Vlada nije raspravljala o ovome pitanju, ono nije došlo ni na dnevni red Sabora. Zastupnici, koji se inače hvataju za grkljane zbog budalaština, ostali su savršeno ravnodušni, ni politička ljevica ni desnica ni centar baš ništa o tome pametno nisu kazali, a vrijedilo bi, složit ćemo se, barem ugrubo čuti o kondicijama sporazuma zbog kojega će određeni broj hrvatskih muškaraca i žena u najboljim godinama poginuti daleko od kuće.

 

Njihove obitelji imaju pravo to znati prije nego što im čarterom iz Bagdada dođe limeni sanduk pokriven zastavom.

 

“Ah, nemojte se glupostima opterećivati, šta će vam to”, odmahnuli bi zacijelo odgovorni da ih je tkogod pitao, kao da ih mališani gnjave nečim što ne priliči njihovu uzrastu, i tako je stvar prošla u tišini, bez ikakvog odjeka, dok u State Departmentu nisu napokon, između dvadesetak europskih država, pročitali i našu.

 

Kao i mnogo puta u povijesti, bez ikakvog ćemo razumnog razloga ratovati za tuđe vladare, uludo gubiti glave u afganistanskim planinama, kao što smo ih nekad gubili u Galiciji ili pod Staljingradom, tek sa sitnijom razlikom da su onda prolazili i mjeseci dok s fronta ne bi stiglo pismo o nečijoj slavnoj pogibiji, a danas ćemo za smrt najmilijih, zahvaljujući strelovitom razvoju komunikacijske tehnologije, saznavati odmah.

Pridružili smo se borbi navodnog slobodnog svijeta krišom, kao masonskoj loži. Premijer Milanović nije našao potrebnim javnosti objasniti zašto smo to učinili, predsjednik Josipović nije stao pred kamere rastumačiti koje su naše obaveze u ratu sa srednjoazijskim glavosječama, a vjerojatno o tome ne bi znala mnogo kazati ni Kolinda Grabar-Kitarović, Karamarkova predsjednička kandidatkinja na napuhivanje, koja je u emisiji Aleksandra Stankovića pokazala upravo zapanjujuću odsutnost mišljenja i o čemu, premda je gospođa stanovito vrijeme bila odlično plaćen činovnik NATO-ova saveza

 

Koji put i uživo, preko YouTubea, u snimkama smaknuća kojima se fundamentalisti nešto i neumjesno vole razmetati.

 

Štoviše, nećemo morati ni putovati da bismo sudjelovali u tome ratu. On će nam sam doći, kao poštanska narudžba, na kućnu adresu. Prijetnja Abu Mohameda al-Adnanija, glasnogovornika Islamske države, bila je vrlo rječita i nedvosmislena.

 

“Ako možete ubiti američkog ili europskog nevjernika – napose zle i prljave Francuze – ili Australca ili Kanađanina, ili bilo kojeg (…) građanina zemalja članica koalicije protiv Islamske države, uz Božju pomoć ih ubijajte na bilo koji način”, kazao je ovaj neobično pomirljivi i ekumenski raspoložen muhamedanac, sljedbenicima prilažući i upute što im je činiti: “Preplavite ceste eksplozivom postavljenim za njih. Napadajte njihove baze. Upadajte im u domove. Sijecite im glave. Ne dopustite da se osjećaju sigurnima.”

 

Nehotično i nesvojevoljno, ne znajući, da nas nitko nije pitao, svatko je od nas postao Al-Adnanijev neprijatelj, a nipošto mu nismo daleki i nedohvatljivi kao što bismo željeli biti i kako neki od nas naivno pretpostavljaju.

 

Komunikacijska tehnologija koju smo već spominjali, vrag je odnio, učini da prijetnja izrečena u nekakvoj pećini u planini Tora Bora u treptaju oka dođe do Gornje Maoče u susjednoj Bosni i Hercegovini, i da se nekakav zaluđeni mladić otamo uputi u starom golfu nakrcanom eksplozivom.

 

Zaustavi li vas takav netko da vas upita za smjer, s dugom neurednom bradom, u hlačama neobično kratkih nogavica, ljubazno mu pokažite najbliži put do Markova trga, a još bi možda i korisnije bilo ako znate adrese prebivališta premijera Milanovića, predsjednika Josipovića, Kolinde Grabar-Kitarović ili tako nekoga važnog i moćnog tko nas je uvalio u ovu svinjariju.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

    •  Nepismene poruke potencijalnih ubojica političara
    •  Zamalo je krunidba propala, ali se pojavio on, Grlić Radman!
    •  Lidija Bačić bila bi uspješnija ministrica od Branka Bačića
    •  Plenković živi isključivo od plaće? Ha, ha, ha, ha, ha...
    •  Želim živjeti u zemlji u kojoj će čistačice uzimati dva soma
    •  DORH-ov idiotizam koji će dugo biti teško nadmašiti
    •  Prelake i bespomoćne žrtve Maje Đerek
    •  Zašto naše übermensche vrijeđaju narodnjaci?
    •  Dan kada sam počeo cijeniti lezbijke i transrodne osobe
    •  Maji Đerek na isto dođe antikvarijat ili fast food

> Svi tekstovi ovog autora