Hrvati sve slabije pamte Vladu Gotovca. Na vlastitu nesreću

(Opaska uredništva: Biografiju Vlade Gotovca, koji je preminuo 7.12.2000. pripremio je Drago Pilsel a iz više je izvora dobivenih od Instituta Vlado Gotovac zahvaljujući doktorici Simoni Gotovac).

Vladimir Gotovac, pjesnik, esejist, filozof, etičar, novinar, urednik, novinar, polemičar, kritičar, teoretičar, govornik i političar rođen je u Imotskom, 18. rujna 1930. Osnovnu školu pohađao je u Prnjavoru (BiH), Župi Biokovskoj i Lovreču, a gimnaziju u Imotskom i Zagrebu gdje je i maturirao na Klasičnoj gimnaziji. Diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Prvi svoj rad objavio je 1952. Od 1955. do uhićenja 1972. (kada je bio glavni urednik ”Hrvatskog tjednika”), Gotovac je zaposlen kao novinar i urednik Redakcije kulture i drame na Radioteleviziji Zagreb. Uređuje emisiju Panorama, prevodi, prijateljuje s likovnim umjetnicima okupljenima oko Galerije Forum kojoj je bio i jedan od utemeljitelja (1969.). Poznavatelj je i ljubitelj svih oblika umjetnosti: književnosti, slikarstva, kiparstva, glazbe (klasične i moderne), a posebno suvremene likovne umjetnosti.

U tom je razdoblju objavio deset knjiga poezije, knjigu eseja ”Princip djela” i zbirku književnih kritika ”U svakodnevnom”. Uređivao je književne časopise ”Međutim” i ”Razlog”.

Bio je glavni urednik legendarnog ”Hrvatskog tjednika”, visokonakladnih novina Matice hrvatske, ukupno pet mjeseci, 22 broja, sve do 3. prosinca 1971. Godine s namjerom ili ciljem da uključi širu javnost u pokret za demokratizaciju (kojeg danas poznajemo kao ”Hrvatsko proljeće”). Poslije sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije u Karađorđevu 1. prosinca 1971. i smjene u hrvatskom političkom rukovodstvu, ”Hrvatskom tjedniku” onemogućeno je daljnje izlaženje. Izbačen je sa Televizije Zagreb 30. prosinca 1971. i ostaje bez prihoda.

Gotovac je uhićen 11. siječnja 1972. Osuđen je 27. listopada 1972. nakon rasprave pred Okružnim sudom u Zagrebu na četiri godine strogog zatvora i još na daljnje tri godine gubitka građanskih prava, kao i prava zaposlenja u državnoj službi, prava na objavljivanje i zabranu javnog nastupa jer je ”izvršio krivično djelo protiv naroda i države kontrarevolucionarnim napadom na državu i društveno uređenje iz čl. 100 KZ”.

Međunarodne organizacije pisaca i druge institucije iz inozemstva apelirale su da se Gotovac oslobodi, sve bez uspjeha. Sam Gotovac odbio je u zatvoru potpisati molbu za pomilovanje koja bi ga oslobodila oko 10 mjeseci prije roka, jer se tražila formulacija molbe kojom se indirektno priznaje i krivnja.

Kada se nakon četiri godine vratio iz zatvora, po kazni još tri godine nije smio ništa objavljivati niti se mogao zaposliti u svom profesionalnom ni u bilo kojem drugom poslu. Upravo je u tom razdoblju, prije isteka zabrane javnog nastupanja, 1977. godine, razgovarao je sa stranim novinarima, s ekipom Švedske nacionalne televizije, s novinarkom dnevnog lista Il tempo i s francuskim novinarom Le Mondea-a, koji su objavili razgovore i Gotovac je ponovno stavljen pod istragu. Ponovno je osuđen od Okružnog suda u Zagrebu 5. lipnja 1981. na kaznu zatvora (ovaj puta običnog zatvora, ne ”strogog”) u trajanju od dvije godine s dodatkom od još četiri godina zabrana javnog nastupanja poslije izdržavanje kazne.

U obrazloženju osude kaže se da je u razgovoru sa stranim novinarima (posebno je ”smetao” interview Švedskoj televiziji 1977.) ”zlonamjerno i neistinito prikazivao društvene i političke prilike u zemlji” i da je ”propagandom izazivao nacionalnu mržnju i razdor među narodima i narodnostima koji žive u SFRJ”. U zatvoru u Lepoglavi je tada mogao pa je nastavio pisati, a vodio je i zatvorski dnevnik, koji je objavljen 20 godina kasnije (”Zvjezdana kuga”, 1995.).

Poslije dvije godine u lepoglavskom zatvoru Gotovac je ponovno u Zagrebu, daljnje četiri godine bez mogućnosti objavljivanja i zaposlenja. Tek 1986. prima nakon punih 15 godina prvi honorar za prijevod romana Drage Jančara ”Polarna svjetlost” sa slovenskog na hrvatski jezik, zatim mu se objavljuju pjesme u Ljubljani, Cetinju i u Beogradu, pa knjiga pjesama ”Zabranjena vječnost” (”Naprijed”, Zagreb, 1987), pa rukopisi ”Mojeg slučaja” u ”Novoj reviji 1988, pa prvi javni nastupi na Bledu i u Ljubljani, zatim i u Zagrebu, i tako se izgnanik Gotovac nakon 17 godina polako vraća u javni život. Pisci i profesori poput Predraga Matvejevića, koji se hrabro usprotivio Gotovčevoj kazni i tražio njegovu slobodu, kažu da je od povratka pisao još bolje negoli prije te prisilne pauze.

Matvejević će napisati: ”Njegovo je iskustvo stopilo filozofiju i književni (esejistički) diskurs do sinteze koja je potpunija i prirodnija negoli u ranijim djelima (…) Malo tko danas, među esejistima i pjesnicima, na hrvatskom i srpskom jezičnom području, u jugoslavenskim književnostima uopće, umije pisati tako jezgrovito i smisleno kao što Gotovac piše” (u recenziji rukopise Gotovčeve knjige ”Moj slučaj” koju su uredili Slavko Goldstein Božo Kovačević, a izdala 1989. Cankarjeva založba, Ljubljana-Zagreb). Osobito su dojmljive knjige ”Zabranjena vječnost” i ”Znakovi za Hrvatsku”. Godine 1995 izlazi u dogovoru s urednicom Jelenom Hekman sedam svezaka ”Izabranih djela” (Biblioteka Svjetski pisci – Djela, Nakladnog zavoda Globus).

Gotovac je pokretač prve stranke prije raspada Jugoslavije u Hrvatskoj. Dana 3. ožujka 1989. u Klubu sveučilišnih nastavnika Sveučilišta u Zagrebu održan je prvi sastanak Inicijativne grupe za osnivanje Hrvatskoga socijalno-liberalnog saveza. Hrvatska socijalno-liberalna stranka osnovana je na Osnivačkoj skupštini u Zagrebu 20. svibnja 1989. Mnogo se toga dogovaralo u stanu odnosno u kancelariji odvjetnice Dafinke Večerine na zagrebačkoj Šalati, tako i to da prvim predsjednikom postane Slavko Goldstein. Stranka se najprije zvala Hrvatski socijalno liberalni savez.

U okviru tadašnjeg Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske (SSRNH), HSLS je djelovao od 2. listopada 1989., otad je stranka dobila suglasnost za slobodno djelovanje u sklopu SSRNH. HSLS je bio prvom demokratskom političkom strankom osnovanom u Hrvatskoj za vrijeme komunističkoga režima. Nadnevka 24. ožujka 1990. na Godišnjoj skupštini HSLS je promijenio naziv u Hrvatska socijalno-liberalna stranka. Dražen Budiša izabran je za predsjednika 1990. godine. Od veljače 1996. do studenoga 1997. godine predsjednik HSLS-a je Vlado Gotovac, a tada je za predsjednika Stranke izabran ponovno Dražen Budiša. Nakon izbora 1997. je došlo do borbe za vlast između Gotovca i Dražena Budiše, koji se zalagao da se HSLS koalicijski veže uz HDZ.

Nakon raskola na 7. Saboru HSLS-a, nezadovoljan stanjem unutar HSLS-a, Gotovac okuplja ”istinske hrvatske liberale” i 24. siječnja 1998. godine osniva novu političku stranku centra – Liberalnu stranku (LS). Na parlamentarnim izborima 2000. godine stranka je imala dva zastupnika u Hrvatskom saboru (Gotovac je jedan od njih, a prethodno je biran u Sabor 1992. i 1995.) te je bila član tzv. šestorke, koalicije stranaka koja je formirala vlast (HSS, HNS, IDS i LS). LS je imao jednog ministra u koalicijskoj vladi premijera Ivice Račana. Bio je to Božo Kovačević, ministar zaštite okoliša i prostornog uređenja u sedmoj i osmoj vladi RH. Nakon smrti Vlade Gotovca (7. prosinca 2000.) stranka počinje kopniti ali na izborima 2003. u koaliciji s SDP-om stranka ponovno dobiva 2 zastupnika te postaje član opozicije.

Tadašnji predsjenik stranke Ivo Banac najavljuje spajanje stranke s Hrvatskom narodnom strankom (HNS) u novu liberalnu stranku ali ta inicijativa propada te je na stranačkoj konvenciji smjenjen uz odobravanje onih koji su bili zgroženi načinom kojim je Banac vodio stranku. Zlatko Kramarić novi predsjenik LS-a započinje 2005. pregovore o ujedinjenju stranke s HSLS-om. Početkom 2006. godine LS prestaje postojati udruživanjem s HSLS-om.

Godine demokratskih promjena, 1990., Vlado Gotovac se konačno zapošljava na Hrvatskoj radioteleviziji kao savjetnik direktora. Kratko nakon toga, izabran je za predsjednika Matice hrvatske (osnovana 1842. i obnovljena nakon demokratskih promjena). Na toj dužnosti ostaje tri mandata, do veljače 1996., kada je, kako je navedeno, izabran za predsjednika Hrvatske socijalno liberalne stranke koje je jedan od osnivača.

Većina ljudi koji zna za njega, čini se, najviše pamti upečatljiv i moglo bi se reći, antologijski govor ”Generali, Hrvatska se ne boji”, održan na prosvjednom skupu majki vojnika koji su silom zadržavani u tadašnjoj JNA. Skup je održan u Zagrebu, na Krešimirovu trgu pred tadašnjom zgradom Komande 5. vojne oblasti 30. kolovoza 1991.

Na predsjedničkim izborima 1997. Godine bio je protukandidat Franje Tuđmana (HDZ) zajedno sa Zdravkom Tomcem (SDP), a u ime skupine oporbenih stranaka. Javnost je ostala šokirana kada je tijekom izborne kampanje u Puli, Vlado Gotovac ozlijeđen. Za vrijeme izbornog skupa ga je fizički napao i udarcem u glavu ozlijedio vidno alkoholizirani satnik Hrvatske vojske Tomislav Brzović, pripadnik elitne gardijske jedinice koja je štitila Franju Tuđmana, uzvikujući “Zivio Ante Pavelić! Ja sam ustaša, sve ću vas pobiti!”.

Vandalski čin najoštrije su osudile i međunarodne organizacije, a Ministarstvo obrane napadača je suspendiralo i pritvorilo. U službenoj izjavi MORH-a bilo je pojašnjeno da je HV-ov satnik u alkoholiziranom stanju napao Vladu Gotovca i nanio mu lakše tjelesne ozljede. Pulski Općinski sud Brzoviću je izrekao uvjetnu zatvorsku kaznu od jedne godine i šest mjeseci uz rok kušnje od tri mjeseca. Incident nije imao učinka na izbore, gdje je završio na trećem mjestu iza Tuđmana i Tomca.

Bio je predsjednik Rimskog kluba, član hrvatskog P.E.N. centra i Društva hrvatskih filozofa. Prevodio je sa slovenskoga i francuskoga, a pjesme su prevedene na albanski, engleski, francuski, njemački, rumunjski, taljanski te na neke slavenske jezike. Uvršten je u gotovo sve antologije suvremenog hrvatskog pjesništva. Dobio je nagradu grada Zagreba 1968. i nagradu ”Tin Ujević” 1991.

Vlado Gotovac umire u Rimu 7. prosinca 2000. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Hrvati ga sve slabije pamte, na vlastitu nesreću.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Prizanja HND-a za 2023. – glavna nagrada Dori Kršul
    •  In memoriam Damir Matković
    •  Biskupi Europe za proširenje EU kao “snažna poruka nade”
    •  Neoustaški nasrtaji na kampanju ''Hrvatska treba Srbe''
    •  In memoriam: Mirjana Krizmanić
    •  Upozorenje Milanoviću. Moguće i poništavanje listi
    •  Bog je bio moja snaga i pjesma i moj Spasitelj
    •  In memoriam: Danijel Dragojević
    •  Vijeće časti HND-a: Bratičević vs Bat / Naš odgovor na laž
    •  Božićna poslanica arhijereja Srpske Pravoslavne Crkve

> Svi tekstovi ovog autora