Hrvati, strašni idioti, u afektu daju novac za budalaštine

Dvije krupnije žene, jedna starija, jedna mlađa, možda majka i kći, našle su se jučer ispred mene na blagajni supermarketa. U kolicima su dovezle, potrudio sam se upamtiti, deterdžent za posuđe, omekšivač rublja, kilogram riže, litru maslinova ulja, vrećicu chia sjemenki i četiri limuna, a od blagajnice su upitale još tri kutije cigareta.

Opazile su, međutim, da nemaju dosta novca.

Ispričavajući se blagajnici, vratile su chia sjemenke. No, stvarnost je bila okrutnija i tražila dodatna odricanja te su odlučile da neće uzeti ni omekšivač rublja i maslinovo ulje.

Ali i bez toga je račun nadilazio njihove trenutne mogućnosti. “Tri kutije bijelog Marlbora su više od osamdeset kuna”, kazala im je blagajnica.

Kakva je bespoštedna financijska disciplina u našem narodu, kakva stroga organizacija i štedljivost, otkrilo mi se i sutradan, kad sam pročitao da su, nakon hrvatske pobjede u četvrtfinalu Svjetskog nogometnog prvenstva, svi aranžmani za Rusiju prodani

One se nisu obazirale na to upozorenje, već su shvatile da im ni limuni ne trebaju. Kao ni deterdžent za posuđe i kilogram riže.

O hrvatskim ljudima možete reći što god hoćete, ali oni uvijek, bez greške znaju što im je važno, a što nevažno, rekao sam, ne bez ponosa, sam sebi, gledajući dvije debeljuce koje su završile šoping samo s tri kutije bijelog Marlbora.

Kakva je bespoštedna financijska disciplina u našem narodu, kakva stroga organizacija i štedljivost, otkrilo mi se i sutradan, kad sam pročitao da su, nakon hrvatske pobjede u četvrtfinalu Svjetskog nogometnog prvenstva, svi aranžmani za Rusiju prodani.

Premda su avionske karte do tamo i natrag više od osam tisuća kuna, a najjeftinije ulaznice za polufinalnu utakmicu tristo eura, sve je razgrabljeno brže nego besplatni fažol na Prvi maj, a ako se reprezentacija probije i u finale, turistički radnici upozoravaju kako se u cijeloj Europi neće naći mlažnjaka koji bi u Moskvu prevezli sve navijače Vatrenih.

Nebrojeni su se raspomamili uživo svjedočiti najvećem uspjehu našeg nogometa u posljednjih dvadeset godina, a možda i ikad u povijesti, i zbog toga se ne žale zadužiti sa zelenaškim kamatama ili završiti s bankovnim računom u arktičkom minusu.

Zakinut će sebe za hranu i higijenske potrepštine, hodati u poderanim cipelama, ostavljati neplaćene račune za struju, telefon i televizijsku pretplatu i donijeti niz drugih, jednako razumnih financijskih odluka, tek da bi našaranih lica, u majici na crvene i bijele kvadratiće, devedeset minuta urlali na stadionskoj tribini dvije hiljade i tristo kilometara od kuće, gledajući događaj koji su uživo, u visokoj rezoluciji i dodatnim pogodnostima poput ponovljenih usporenih snimaka značajnijih trenutaka utakmice, mogli gledati i u svojoj dnevnoj sobi.

Premda su avionske karte do tamo i natrag više od osam tisuća kuna, a najjeftinije ulaznice za polufinalnu utakmicu tristo eura, sve je razgrabljeno brže nego besplatni fažol na Prvi maj

Ljudi, šta da vam kažem, ispravno zaključuju šta im je prioritet.

Ne dopuštaju da išta pokvari njihov brižljivo razrađeni plan da pare koje nemaju potroše na stvari koje im ne trebaju.

Poznajete zacijelo nekoga takvog.

Posjetit će vas kad se vrati iz Rusiji. Još pun dojmova, satima će vam oduševljeno opisivati gdje su on i žena odsjeli i šta su jeli, kako su se u jednoj pivnici sprijateljili s nekim belgijskim navijačima, na Crvenom trgu sreli punicu i djecu Domagoja Vide, a na stadionu se slikali s Mladenom i Brankicom, da bi čitavu pripovijest logično zaokružili bojažljivim prijedlogom: “Nego, slušaj, daj mi do prvoga posudi dvije hiljade eura.”

Nedopustivo je, naravno, miješati se i u čije privatne, dobre ili loše financijske odluke, ali s druge strane, ne možete ne primijetiti kako su mnogi od nas lakomisleni.

U afektu daju novac za budalaštine, da bi nekoliko mjeseci kasnije pičkarali Hrvatsku elektroprivredu, Radioteleviziju ili čak samu državu koja ih je ovršila.

Kupit će cigarete umjesto riže i ulja, ili čitavu mjesečnu plaću zbubati u manje od dvadeset četiri sata u Rusiji, i onda plakati kako se ovdje teško živi, siroti ljudi, nemaju šta jesti.

Nebrojeni su se raspomamili uživo svjedočiti najvećem uspjehu našeg nogometa u posljednjih dvadeset godina, a možda i ikad u povijesti, i zbog toga se ne žale zadužiti sa zelenaškim kamatama ili završiti s bankovnim računom u arktičkom minusu

Napokon, nije to samo privatna pojava, među pojedincima, već je i opća.

Cijela je država jednako nepromišljena.

Ni ministarstva, ni državne agencije, ni Sabor, ni Ured predsjednice, ni gradovi, ni općine, nitko zapravo nema nadzor nad svojim troškovima.

To nam je kao neka karakterna osobina, urođena greška, bezglavo se razbacujemo novcem koji ne da nismo zaradili, već ga ni u teoriji nikad nećemo zaraditi.

Mi smo zapravo takvi idioti da bi nam trebalo imenovati skrbnika koji će nam prerezati sve kartice i davati pomalo, skromno, svako jutro samo po dvadesetak, tridesetak kuna.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

    •  Nepismene poruke potencijalnih ubojica političara
    •  Zamalo je krunidba propala, ali se pojavio on, Grlić Radman!
    •  Lidija Bačić bila bi uspješnija ministrica od Branka Bačića
    •  Plenković živi isključivo od plaće? Ha, ha, ha, ha, ha...
    •  Želim živjeti u zemlji u kojoj će čistačice uzimati dva soma
    •  DORH-ov idiotizam koji će dugo biti teško nadmašiti
    •  Prelake i bespomoćne žrtve Maje Đerek
    •  Zašto naše übermensche vrijeđaju narodnjaci?
    •  Dan kada sam počeo cijeniti lezbijke i transrodne osobe
    •  Maji Đerek na isto dođe antikvarijat ili fast food

> Svi tekstovi ovog autora