Godinu poslije: Što moramo naučiti o pandemiji za budućnost?

Posljednjih desetljeća znanstvenici su upozoravali na mogućnost pandemije koja će uzrokovati mnoge smrti koje se inače ne bi dogodile te svime znatno narušiti naše živote. Kao i uvijek, skloni smo vjerovati u bolje, pa su ta upozorenja zanemarena na svim razinama.

Načelno, postoje europska i svjetska tijela koja su zadužena za prekogranične prijetnje i ugrožavajuće događaje poput pandemije. Državni, međunarodni i zakoni Europske unije obvezuju države da brinu o tome na svojoj razini te da hitno izvješćuju o svakoj sumnji na moguće izbijanje pandemije.

Epidemiolozi znaju da je za nadzor nad zdravljem ključno promptno dojavljivanje s terena pri pojavi neobične, nove bolesti ili pojave. To znači da smo uvijek ovisni o dobroj povezanosti s kolegama cijelog sustava zdravstvene skrbi, uključujući i privatni sektor, ali i veterinarsku medicinu.

Očito nitko, pa ni Kinezi, nisu slijedili takve upute, jer su čekali potvrdu sumnje na novu bolest i time izgubili dragocjeno vrijeme za ograničenje epidemije.

Gotovo sigurno tome je pridonijelo njihovo prethodno iskustvo s daleko smrtonosnijim SARS1, a možda i bojazan da zbog rasta napetosti između njih i SAD-a, uzrokovane ekonomskim rastom Kine, ovo ne bude povod za optužbe kineskog vodstva za moguću pandemiju.

Nitko nam ne može osigurati koliko će još trajati pandemija, no moguće je da bude i dvije godine. Sjetimo li se da su nekada pandemije trajale desetljećima, trebamo biti zahvalni napretku znanosti i strukama koje, međutim, ništa ne mogu bez nas

No upravo taj oprez i čekanje potvrde da se radi o novom uzročniku za čovjeka, omogućilo je virusu da se proširi ne samo Kinom nego i van njenih granica.

Zahvaljujući agresivnom višedesetljetnom poticanju mobilnosti modernog čovjeka (čitaj putovanjima svih vrsta) te malicioznom preseljenju proizvodnih pogona u slabo razvijene zemlje, stvoreni su savršeni uvjeti za vrlo brzo preseljenje uzročnika bolesti tako da je danas moguće očekivati zarazne bolesti sa svih strana svijeta.

Globalno zagrijavanje i agresivno krčenje šuma, skrovitih mjesta za razne životinje, te općenito neumjereno često i bespotrebno mijenjanje prirode, stvorilo je uvjete za prodor novih uzročnika zaraznih bolesti među ljude.

Doktrina epidemiologije je žestoko testirana, ali i uzdrmana tijekom protekle godine, a svakom laiku je postalo jasno kako su različite mjere s različitim intenzitetom primjenjivanje za obuzdavanje rasta broja teško oboljelih i time umrlih osoba.

Istodobno je cijeli svijet suočen s dvama velikim etičkim problemima.

Prvi je pitanje primjene i trajanja mjera koje međutim uzrokuju veliku štetu na drugoj strani i to ne samo ekonomsku, kako se ponavlja u medijima. Sve je očitije da ljudi globalno već imaju mentalne posljedice ovog dugotrajnog stanja na koje se nastavljaju dodatni egzistencijalni problemi te čitav niz lančano povezanih promjena u našim životima.

U ovoj jesensko-zimskoj fazi pandemije postalo je jasno da se na jednoj strani vage nalaze životi osoba starijih od 60 ili 70 godina koje ne bi umrle niti teško oboljele da se nisu zarazile Covidom-19, a na drugoj su svi ostali životi, oboljeli od drugih bolesti koji ili odgađaju posjetu liječniku ili ne mogu nesmetano ostvariti zdravstvenu zaštitu, koji od drugih bolesti umiru sami jer su posjete zabranjene svima, ali i svi oni mladi koji u pravilu nisu u riziku, ali se ne mogu normalno igrati, školovati, upoznavati, zaljubiti i odrastati.

Drugi etički problem je vezan za proizvodnju i brzu dostupnost cjepiva i lijekova onima koji su bogatiji, ali i očito poigravanje političkih struktura u kojima su isprepleteni odnosi svjetskih sila.

Povijesno su značajni proizvođači cjepiva iz Rusije do sada bili van europskog tržišta i nekoliko puta su izazvane ciljane medijske sumnje na kvalitetu njihovog cjepiva, iako je već u početku sve javno objavljeno i dostupno u znanstvenom časopisu. Tek sada je konačno upućen zahtjev za ocjenu i odobrenje europskoj agenciji EMA.

I dalje je važno boriti se protiv lažnih ili pogrešno usmjerenih vijesti. Svako zaustavljanje primjene nekog cjepiva iz populističkih razloga je štetno, a upravo svjedočimo takvom zbog pojave tromboembolija koje sasvim sigurno nisu u uzročnoj vezi s cjepivom.

Na ove dvije velike etičke dileme ili multileme, nadovezuje se lokalna problematika koja je slična kod nas kao i nekim drugim zemljama. Kod nas je došlo do predaje svih prava za odlučivanje sa Sabora na Stožer koji je, doduše, odgovoran Vladi.

Stožer se pokazao nedosljedan u provedbi mjera. U prvom valu su primijenjene prestroge mjere, no dijelom opravdane jer se nisu poznavali svi mogući učinci na zdravlje odnosno vrste bolesti koje izaziva.

Inozemni stručnjaci i mediji su se bavili analizom briljantnog uspjeha proljetnih mjera kad je Hrvatska bila primjer dobro obuzdane epidemije, do očitog podbačaja u jesensko-zimskom dijelu gdje su dvije najveće zamjerke: nedovoljni kapaciteti za praćenje kontakata i nedovoljno organizirani covid odjeli uključujući medicinsko osoblje.

Treba biti objektivan i napisati da članovima Stožera nije lako i da su pod mnogobrojnim pritiscima koji utječu na njihov rad i odlučivanje.

U proljetnom dijelu pandemije imali su prilike puno naučiti i pročitati radove iz cijelog svijeta, razmijeniti iskustva drugih te je ljeto trebalo iskoristiti za pripremu kapaciteta za obimnu obradu kontakata oboljelih kao i pripremu dodatnih kreveta za covid bolesnike te odgovarajuće kadrove ciljano educirati vještinama liječenja ovih specifičnih bolesnika.

Posljednjih desetljeća znanstvenici su upozoravali na mogućnost pandemije koja će uzrokovati mnoge smrti koje se inače ne bi dogodile te svime znatno narušiti naše živote. Kao i uvijek, skloni smo vjerovati u bolje, pa su ta upozorenja zanemarena na svim razinama

Možda je to izostalo jer nisu očekivali ponovno izbijanje bolesti u jesen (što znači da ne poznaju karakteristike pandemije) ili nisu željeli da to itko sazna kako ne bi stradala turistička sezona pa su se nadali da će to uspjeti u hodu.

Vjerojatno su se oslonili i na to što smo mi svi u sustavu navikli stalno improvizirati i brzo se prilagođavati, no to je ono što zamara djelatnike u zdravstvu i tjera ih iz zemlje.

Smatram da je vrlo loše što se u Zagrebu organiziralo liječenje covid pozitivnih i oboljelih te onih na respiratoru samo u KB Dubrava. To bi bilo daleko kvalitetnije i manje bi utjecalo na ad hoc reorganizaciju zdravstva da je svaka bolnica imala svoj covid odjel.

Možemo samo zamisliti koji je to izazov liječnicima, medicinskim sestrama, ali i svom ostalom bolničkom osoblju raditi kad svaki dan stiže 70 oboljelih, a velik dio njih inače ne radi u toj bolnici te im je sve nepoznato.

Pri ovome se želim ograditi da mi namjere nisu loše nego smatram da se to treba preispitati, razgovarati sa svima koji su tamo radili i saznati što oni misle, jer nam to može pomoći da se sve bolje organizira u slučaju ponavljanja još jedne zime u pandemiji.

Ovdje trebam za široko čitateljstvo istaknuti da nema nekih mjera koje su utemeljene na dokazima koje bismo pročitali iz udžbenika te su i naš Stožer, kao i ostala europska i svjetska tijela, djelovali dosta nesigurno i nespremno jer je svatko tražio neki svoj način obuzdavanja pandemije.

Tu moram citirati komentar kolege Igora Rudana o Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji koja se dramatično izmijenila proteklih tri desetljeća:

”Umjesto vodećih svjetskih liječnika i znanstvenika, počeo je regrutirati birokrate-poslušnike. Od aktivne organizacije koja pomaže svijetu, pretvorio je WHO u pasivnu, birokratiziranu strukturu punu ljudi koji su zapravo administratori raznih zdravstvenih programa za pojedine regije. Velik broj čak nisu više bili ni liječnici ili znanstvenici iz biomedicine, već baš birokrati.”

Sada se pokušava vratiti značaj WHO-u jer je postalo jasno zašto je ta organizacija toliko važna za globalno zdravlje. Jedan od njenih osnivača bio je prof. dr. Andrija Štampar, naš vizionar, čiji se sustav organizacije u zdravstvu u nas, na žalost, sve više napušta pa su se u pandemiji te izmjene pokazale pogrešnim.

Mnoge države su daleko jače ograničile slobode kretanja i izlazaka od ovih kod nas, te su provodile policijski sat u pravom smislu. Imam dojam da se kod nas dosta reakcija javnosti događa upravo preventivno jer se svi boje takvog zatvaranja.

Također, čim se pojavi veći broj umrlih, građani spontano reagiraju zbog straha tako da se povuku i ne druže se ni s kim van obitelji, pješače umjesto da se voze javnim prijevozom ili voze bicikle, romobile te sami primjenjuju niz mjera koje onda pokazuju određene rezultate.

Mene je iznenadilo to što se dio građana nije tako ponašao jer inače ne bismo ni trebali imati mjere koje su donesene u studenome. Stožer se suočio s time da su ih mnogi prozivali za kašnjenje donošenja mjera, a isti su u veljači prigovarali zašto se već ne smanjuju postojeće mjere.

Teško je narodu udovoljiti, no sada bih podsjetila da smo lani u ovo doba imali 56 oboljelih (dobro, malo se testiralo) i 9 umrlih. Samo do 14. ožujka ih je potvrđeno 556 i preminulo je 7 osoba.

Laici su sami uočili da bi bilo dobro srednje stroge mjere i dalje držati na snazi do visoke procijepljenosti, te se to često ovih dana čuje kao glas naroda iz država regije. U suprotnom, još do sredine travnja mogao bi nas iznenaditi ponovni porast broja oboljelih i umrlih, a time i vjerojatno ponovo jačanje mjera.

Iako se u nas tek odnedavno ponovo sekvencioniraju virusi dobiveni iz brisa uzoraka, te se iz toga vidi visok postotak britanskog soja, ponavljam moju raniju tvrdnju da je djelomični razlog visokog broja oboljelih ne samo to što su mjere u nas uvedene u studenom, nego i zato jer je taj soj vjerojatno kružio od Britanije preko Belgije i Slovenije i kod nas.

Ipak, ono što nam sad olakšava situaciju u odnosu na prošlogodišnju je da se osobe u riziku za težak oblik covida procjepljuju kao i zdravstveni djelatnici. Liječenje je također bolje i postoje smjernice za primjenu pojedinih lijekova.

I dalje je važno boriti se protiv lažnih ili pogrešno usmjerenih vijesti. Svako zaustavljanje primjene nekog cjepiva iz populističkih razloga je štetno, a upravo svjedočimo takvom zbog pojave tromboembolija koje sasvim sigurno nisu u uzročnoj vezi s cjepivom

Moramo sagledati sve negativno te poboljšati organizaciju zdravstvenog i ostalih sustava u pandemiji, naučiti se i ubuduće unaprjeđenja raditi znatno brže.

Trebamo shvatiti da je povratak učenika i studenata na normalnu nastavu vrlo bitan dio jer zasigurno nije više moguće toliko dugo vremena žrtvovati njihovu budućnost samo zato jer mogu biti prijenosnici uzročnika, a istodobno mogu biti znatan udio prokuženog stanovništva čime će prijenos bolesti biti zaustavljen.

Oni koji odlučuju moraju još više činiti za tu grupaciju na strani vage koja je dugoročno bitna za sve nas. No da bismo to mogli, nužna je pomoć svih nas ostalih da se suzdržimo većih druženja dok se ne postigne visoka procijepljenost.

Zbog svega toga stvarno je važno ponoviti moto ”Misli na druge” – dakle ne samo cijepljenjem, nego i poštivanjem osobnih mjera svakoga od nas. Žrtvujmo se još malo, jer ako razumijemo zašto je to važno, onda nam je svima lakše.

Nitko nam ne može osigurati koliko će još trajati pandemija, no moguće je da bude i dvije godine. Sjetimo li se da su nekada pandemije trajale desetljećima, trebamo biti zahvalni napretku znanosti i strukama koje, međutim, ništa ne mogu bez nas.

Misli na sebe, ali i druge!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kako matematička nepismenost jednostavno manipulira ljudima
    •  Liječnik mora biti materijalno potpuno neovisan o bolesniku
    •  Hripavac se širi zbog opadanja imunosti i necijepljenja djece
    •  Preventivnim pregledom uzorka stolice spašavate život
    •  Kako osigurati vjerodostojnost istraživanja o prehrani
    •  Kako pomiriti privatizaciju s prednostima domova zdravlja
    •  Hitno da hitnije ne može biti: ulagati u sustav zdravstva
    •  Struka i javnost nakon pandemije
    •  Djeca s rijetkim bolestima trebaju odmah skupe lijekove
    •  Mi se zaista trudimo da nove doktore učimo čestitosti

> Svi tekstovi ovog autora