Dužnost slobodne Europe je stati uz Francusku

Ubojstvo profesora Samuela Patyja i masakr u Nici su dva slučaja koji su potresli Francusku, ali i cijelu Europu.

Profesora Patyja je ubio Čečen Abdulah Anzorov (18). On se odazvao na fetvu koju su proglasili radikalni islamski propovjednik Abdelhakim Sefrioui i Brahmin Chnina, otac trinaestogodišnje djevojčice koja je išla u školu gdje je Paty radio. On je na društvenim mrežama objavio ime, prezime i adresu škole u kojoj je žrtva radila.

Fetva je proglašena zbog toga što je Paty na satu gdje se obrađivala sloboda govora pokazivao učenicima glasovite karikature proroka Muhameda koje je objavio časopis Charlie Hebdo.

Anzorov je profesoru odrubio glavu. U 21. stoljeću. U Parizu, jednom od glavnih gradova svijeta. Zbog slobode govora.

Nedugo nakon tog događaja napad se dogodio i u Nici. Obrazac je bio jako sličan. Tunižanin Brahim Aoussaoui (21) je nožem u bazilici Notre Dame odrubio glavu jednoj vjernici, a ubio još dvoje ljudi. Prije četiri godine, podsjetimo se, u Nici se odvio jedan od najgorih džihadističkih napada u Francuskoj, kada se Tunižanin kamionom zabio u ljude na proslavi Dana Bastille, 14. srpnja. Ubio je 86 ljudi.

Dok ovo pišem stižu prve vijesti o još jednom terorističkom atentatu, pucnjevima i rafalima, u Beču, s mrtvima i ranjenima, po svemu sudeći s fundamentalističkom, sličnom pozadinom.

Dekapitacije su nešto za što smo mislili da je ostalo iza nas. Suvremena Europa gleda naprijed, nastoji se razvijati i usavršavati.

Dekapitacije i sva izvršavanja smrtnih kazni u Saudijskoj Arabiji se rade na gradskim trgovima i ulicama, da što veći broj ljudi može prisustvovati i vidjeti pogubljenje. Oni također koriste sablje i mačeve pri izvršenju tog čina. Ne zaboravimo, i u Europi je praksa javnih pogubljenja trajala stotinama godina

Šokantne snimke javnih pogubljenja koje nam je servirala tzv. Islamska Država su na sve nas duboko utjecale. Prisjetimo se, život je tako izgubio i potpuno nedužni hrvatski građanin Tomislav Salopek.

Metode likvidacija koje koristi Saudijska Arabija kod kažnjavanja smrću dosta su slične kao i metode koje je koristila Islamska Država, ali i metode terorista.

Dekapitacije i sva izvršavanja smrtnih kazni u Saudijskoj Arabiji se rade na gradskim trgovima i ulicama, da što veći broj ljudi može prisustvovati i vidjeti pogubljenje. Oni također koriste sablje i mačeve pri izvršenju tog čina. Ne zaboravimo, i u Europi je praksa javnih pogubljenja trajala stotinama godina.

Takva pogubljenja su javna jer okrivljenici nisu samo okrivljenici, oni su postali simboli i nositelji nedjela koje su napravili pa su zato pogubljeni. Tako oni igraju i svojevrsnu pedagošku ulogu.

Ako govorimo o terorizmu u Francuskoj, žrtve tih napada su simboli i nositelji kulture i civilizacije kojoj su pripadali. Smrt kao smrt nije jedini, a ni glavni cilj ovih terorističkih dekapitacija. Cilj je posijati strah, zastrašiti društvo i državu kako bi se pod krinkom osvete izvojevali određeni politički ciljevi.

Izmanipulirani pojedinci koji su izvršili egzekucije možda i jesu mislili da se osvećuju, ali dublji cilj, cilj onih koji upravljaju, onih koji inspiriraju ljude da rade ovakva djela, nije bila osveta kao osveta.

Ovdje je njihov cilj rastočiti tkivo Zapada, udariti na samu bît zapadne civilizacije, na slobodu i sve njene podvrste. Da bi se ta simbolika uočila i prezentirala svijetu, terorizmu je nužno kreirati javnu pozornicu.

Javna pozornica terorizma su ovdje bile ulice i crkve, javna i posjećena mjesta, mjesta gdje će biti ljudî, da sve bude kako treba biti.

Terorist i žrtva, kao glavni akteri te simbolične predstave, prestravljeni prolaznici kao publika i, kao finalni čin, zastor koji se spušta poklikom Allahu Akbar kada hitci policijskog oružja oduzimaju život teroristu ili ga onesposobljavaju za daljnje ubijanje. Poruka je poslana, krvavi teroristički pohod je završio.

Jednostavno, terorizam ne funkcionira na način da nasilje koje proizvodi bude nevidljivo. Zbog toga smrt kao smrt teroristima nije na prvom mjestu. Terorizam koji nema javnu pozornicu jednostavno nema nikakvog smisla.

Zamislimo terorista koji žrtve otima i ubija ih u nekoj šumi gdje nitko ne vidi taj čin. To jednostavno nije teroristički akt jer ne ulijeva strah u toj mjeri, on ne šalje poruku, nema pozadinsku ideologiju. Takav akt bi bio akt poremećenog sociopatskog uma, ali ne i terorističkog. Terorist treba pozornicu kako bi ostala poruka, a zavladao strah. Ponekad i panika.

Reakcija francuskih vlasti je bila snažna i dosljedna. Pokrenute su racije, povećan je broj vojske na ulicama, ukinuto financiranje islamističkih udruga, neke su i raspuštene, a započelo se i s deportacijama.

Deportirana je, između ostalih, i obitelj iz Bosne i Hercegovine jer su pretukli djevojku koja se htjela udati za kršćanina podrijetlom iz Srbije. Dobili su zabranu povratka u Francusku pet godina. Sedamnaestogodišnju djevojku je preuzela socijalna služba, a kada napuni osamnaest godina dobit će boravišnu dozvolu.

Jedna od mjera vrijedi i za udruge koje traže javne subvencije. One će morati potpisati povelju o sekularnosti, a pojačat će se i nadzor nad vjerskim školama privatnog karaktera.

Zbog takvog stava francuske vlade o pravu na slobodu izražavanja i obračunom s radikalnim islamizmom, vođe muslimanskih zemalja su odlučile pokrenuti bojkot francuskih proizvoda.

Pokrenuta je i jaka antifrancuska kampanja, masovno se pale zastave Francuske i slike Emmanuela Macrona. Napadnut je i stražar francuske ambasade u Saudijskoj Arabiji.

Pakistan i Jordan su povukli svoje veleposlanike iz Pariza kao odgovor na francusko ustrajanje u načelima slobode.

Najglasniji u napadima je bio turski predsjednik Erdoğan koji je francuske vlasti prozvao fašističkima i usporedio ih s nacistima koji su progonili Židove.

Ovi odgovori čelnika muslimanskih zemalja nas mogu odvesti na pogrešan trag. U Francuskoj, ali i cijeloj Europi, se ne provodi politika mržnje prema muslimanima. Naravno, tu se ne misli na marginalne ekstremne skupine.

Također je i veliki broj muslimana osudio ove događaje. Jedan od najvećih predvodnika osude ovih napada je Francusko islamsko vijeće (CGCM). Oni su sugerirali muslimanima da otkažu proslave Mevluda, proslave rođendana proroka Muhameda.

Situacija u Francuskoj nas ponovo treba podsjetiti koliko su sloboda i tolerancija važne. Naša je dužnost braniti ih jer su to najveće pobjede prosvjetiteljske tradicije, tradicije na koju Europa treba biti ponosna.

Da borba protiv netolerancije treba biti obveza svih ljudi koji žele živjeti u slobodnom i tolerantnom društvu govori nam i poznati ”paradoks tolerancije” kojeg je formulirao filozof Karl Popper.

Ako govorimo o terorizmu u Francuskoj, žrtve tih napada su simboli i nositelji kulture i civilizacije kojoj su pripadali. Smrt kao smrt nije jedini, a ni glavni cilj ovih terorističkih dekapitacija. Cilj je posijati strah, zastrašiti društvo i državu kako bi se pod krinkom osvete izvojevali određeni politički ciljevi

Popper kaže da je za toleranciju pogubna apsolutna tolerancija. Apsolutna tolerancija zapravo ukida i toleranciju samu, kao i one tolerantne. U društvu apsolutne tolerancije pobjeđuju samo netolerantni jer njihova sredstva nisu tolerantna.

Naravno, ovo nipošto ne znači da se netolerantne uvijek treba kažnjavati. Dok god s njima možemo razumno i argumentirano raspravljati i tako im se suprotstavljati, dok god rasprava ostaje u tim okvirima, nema potrebe za bilo kakvom vrstom sankcije.

Problem nastaje kada netolerantni počnu odbijati sve vrste razumnih i argumentiranih dokaza, a na takve dokaze počnu odgovarati nasiljem. Zbog tog razloga je potrebno na netoleranciju odgovoriti netolerancijom.

Svaka inicijativa, društveni ili politički pokret koji propagiraju netoleranciju, moraju biti stavljeni izvan zakona tolerantnog i otvorenog društva. Isto tako, sve one koji potiču na netoleranciju, otvoreno i tolerantno društvo mora smatrati zločincima.

Zbog ovih razloga je važno da cijela Europa stane uz Francusku i da joj pomogne u borbi za prosvjetiteljske ideje, slobodu i toleranciju svim mogućim sredstvima.

Terorizam i nasilje nisu tuđi problem. Oni se mogu preliti i na ostale države i ugroziti sve nas i naše teško stečene slobode.

Što se spornih karikatura tiče, one nisu vrijeđanje muslimana. One su snažna kritika onih koji se kriju iza vjere da bi ostvarili svoje izopačene ciljeve.

Karikature koje je objavio Charlie Hebdo, kao i one koje je ranije objavio danski časopis Jyllands-Posten, nas pozivaju da se tim izopačenim ciljevima nasmijemo. Ukoliko nam one ipak nisu smiješne, na nama je da, u duhu slobode izražavanja i ako to želimo, nacrtamo smješnije.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Praznik političke sentimentalizacije
    •  Moramo prihvatiti i poslušno slušati što pater Plenković kaže
    •  U živom smo blatu korupcije, a za vlast u jacuzziju
    •  Hrvatski građani su u stanju političke predrazboritosti
    •  Vukovar treba postati grad svrha, a ne biti samo grad žrtva
    •  Terorizam (Hamasa) se ne može pobijediti vojno
    •  Hrvatska politička formula za uspjeh: Kruha, igara i dobra
    •  Kako je bog lakrdije Zekan prešao na svijetlu stranu HDZ-a
    •  Prosvjedi u Srbiji: politički jiu-jitsu
    •  Premijerova ''crvena haringa''

> Svi tekstovi ovog autora