Čemu se čuditi? I Bozanić veliča uspostavu NDH!

Da, da, kako da ne, da prešutim skandaloznu propovijed zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića na blagdan (preminuće) bl. Alojzija Stepinca, 10. veljače 2016.? Nema šanse! To što je Bozanić rekao ne smije proći bez reakcije. Pogotovo što se u posljednje vrijeme iz redova biskupa ponavlja, kako je, eto, Stepinac ”samo” bio iskreni patriot, odnosno kako je ”neoprostivo” što su čelni ljudi Srpske pravoslavne crkve kivni na svaku ideju hrvatske države!

Bozanić je podsjetio da se nalazimo u sedamdesetoj godini ”od prežalosnoga procesa u kojem je blaženi Alojzije bio sramotno osuđen pred komunističkim sudom”, odnosno da Stepinac kao ”osporavani znak” dobiva ”svoju puninu”, odnosno da će mu – kako je rekao sam blaženi Alojzije – “povijest dati pravo”.

Bozanić je uvjeren da se ”i sâm Blaženik umiješao u proces kanonizacije”. Rekao je nadbiskup da ima dojam da Stepinac ”želi reći kako još nije dovršeno ono što treba biti dovršeno, ne radi njega nego radi nas, radi povijesne memorije hrvatskoga naroda i Crkve u njemu”.

Problem je u tome što Bozanić i manje-više većina hrvatskih biskupa i svećenika prihvaćaju da hrvatska povijest ne govori protiv Hrvata kao i to da nema ama baš nikakvih razloga da se Hrvati suoče sa svojom prošlošću. ”To traže”, eksplicitno će reći Bozanić, ”oni koji našu slobodu i narodni ponos žele zatamniti vraćajući nas u povijest, iskrivljujući istinu o njoj”

Bozanić kaže da je nama ostalima zadatak da ”Blaženik zasja u punome sjaju” i da se razotkrije ”iskrivljavanje istine hrvatske povijesti”. Pa, da vidimo što to treba razotkriti, koje to neistine opovrgava kardinal Bozanić?

Ovako kažu nadbiskup: ”Svjesni smo da su se osporavanja blaženoga Stepinca u mnogočemu prebacila u političko područje. Očito da se prigovori žele svesti na njegovo stajalište, koje mu se pripisuje kao grijeh, a to je zagovaranje prava hrvatskoga naroda na vlastitu državu i očitovanja koja su povezana s njegovom radošću da bi Hrvatska bila u prilici stvoriti svoj državni okvir u kojemu bi se na kršćanskim načelima mogle graditi istinske vrijednosti.

Nismo jedanput čuli kako se prigovara sadržaju njegove Okružnice kleru Zagrebačke nadbiskupije prigodom osnivanja Države Hrvatske, od 28. travnja 1941. godine. Optužbe smo čuli, ali jesmo li uistinu upoznati s onim što u Okružnici piše, ili se čak više i ne usudimo zaviriti u taj dokument, jer bi svatko tko traži istinu već unaprijed, ‘po kratkom postupku’, bio osuđen. A što to piše nadbiskup Stepinac? Veliča li neku stranačku vlast, određeni politički režim, i želi li državu koja zagovara zločine?”

Poslušajmo, dakle, odlomak koji jasno pokazuje kamo smjera Stepinčevo, ali i Bozanićevo zalaganje. Navodim Stepinčeve riječi (navodio ih je u propovijedi i Bozanić):

“Govoreći vam dakle kao predstavnik Crkve i pastir duša molim vas i pozivam da svim silama nastojite i radite oko toga, da naša Hrvatska bude Božja zemlja, jer će samo kao takva moći izvršiti dvije bitne zadaće, koje kao država imade da izvrši u korist svojih članova.

Vjerna Bogu i svetoj Kristovoj Crkvi izvršit će naša Hrvatska onu uzvišenu misiju, koju zemaljska domovina imade da vrši u promicanju nadnaravnih dobara svojih članova. Vjerna Bogu i Crkvi pokazat će da vjeruje, da je konačni cilj svega ljudskog teženja vječnost, gdje se nalazi prava vječna domovina. Cijeneći i zaštićujući vjerske i moralne vrednote, pokazat će da vjeruje, da je zemaljska domovina samo onda prava majka, kad nam sklapa ruke i uči nas ‘dati Bogu Božje’, te da je samo onda istinska skrbnica našeg života, kad nam korake upućuje na staze, koje vode u visinu i kad uklanja smutnje od duša, koje je Bog stvorio za sebe.

Bože moj, na vlasti imamo političku ideologiju po mjeri Stepinca i Bozanića, ideologiju koja žali zbog ”tragičnog poraza 1945.”, ideologiju Zlatka Hasanbegovića i onoga koji vuče konce – Tomislava Karamarka, pa neka je i dobar tek Hrvatima koji se hrane žrtvama Jadovnog i Jasenovca.

No vjerna Bogu i Crkvi naša će Hrvatska ne samo ispuniti svoju dužnost prema unapređivanju nadnaravnih dobara hrvatskog naroda, nego će tako postaviti i najčvršće temelje i zdravog razvitka zemaljskih narodnih vrednota i svoje državne slobode i čvrstoće. […] Moramo stoga smatrati svojom najvećom dužnošću, da u ovim sudbonosim časovima u povijesti hrvatskoga naroda dubokim pogledom u vječnost produhovimo čitavo naše narodno biće.

Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnut strahom Božjim i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakonu, a ne na lažnim načelima ovoga svijeta Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju” (J. BATELJA [ur.], Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi. Životopis, dokumenti i svjedočanstva – prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskoga rata, Knjiga 2, Zagreb 2010., str. 120).

I pita se zatim Bozanić: ”ima li u tim rečenicama išta što danas ne možemo poduprijeti i potpisati?”

Naravno da ima! Pojasnit ću po ne znam koji puta. Ali ponavljat ću se dokle god iz redova Katoličke crkve u RH ne čujemo jasnu osudu tzv. NDH i jasne ograde od toga što je Katolička crkva tu nacifašističku konstrukciju blagoslovila i podupirala na svaki mogući način. Dokle god sam živ, makar i ne bio zdrav, ja šutjeti neću.

Nitko pametan i upućen neće nikada prihvatiti ocjenu da Stepincu u nekom trenutku nisu bili jasni motivi rasista. Te da je rasizam osuđivao. Ja sam daleko prije nego što je to učinio Bozanić pokazao hrvatskoj javnosti da je Stepinac bio pametan prije nego što je nacionalistički pobudalio. Pomogao sam da se na hrvatskom jeziku pojavi prijevod enciklike ”Humani generis unitas” (Jedinstvo ljudskog roda) koju je naručio papa Pijo XI., moleći autora temeljnog teksta, američkog isusovca dr. Johna La Fargea, da u tijeku sastavljanja rukopisa te 1938. obiđe i Stepinca u Zagrebu (enciklika je dogotovljena, ali je Pijo XI. preminuo tri dana prija planirane objave, a papa Pijo XII., kao što znamo, encikliku je zaključao). Tko želi više o tome saznati neka uzme u ruke knjigu koju sam dao hrvatskoj javnosti preporučivši je nakladniku: Georges Passselecq i Bernard Suchecky, ”Zatajena enciklika pape Pija XI.”, Zoro, Zagreb, 2011.

Da nije bilo simpatije za tzv. NDH, vjerojatno nadbiskup Stepinac ne bi požurio već 12. travnja pohoditi Slavka Kvaternika. U međuvremenu je blagoslovio i osnutak te tzv. države. Samo četiri dana kasnije, 16. travnja, odmah po Pavelićevu dolasku u Zagreb, nadbiskup Stepinac posjećuje Poglavnika da bi mu se poklonio te izrazio odanost novom režimu. Svojim je biskupima 28. travnja, kako podsjeća Bozanić, pak poslao okružnicu u prigodi uspostave (marionetske) hrvatske države ocjenjujući da se radi o ”najzamašnijim događajima u životu hrvatskog naroda… o davno sanjanom i željkovanom idealu”

Isto tako, nitko razuman neće nijekati stanovita reagiranja nadbiskupa Stepinca pred ustaškim vlastima kao što je bilo i reagiranje Poglavniku (14. svibnja 1941.) protiv strijeljanja Srba u Glini.

Problem je u tome što Bozanić i manje-više većina hrvatskih biskupa i svećenika prihvaćaju da hrvatska povijest ne govori protiv Hrvata kao i to da nema ama baš nikakvih razloga da se Hrvati suoče sa svojom prošlošću. ”To traže”, eksplicitno će reći Bozanić, ”oni koji našu slobodu i narodni ponos žele zatamniti vraćajući nas u povijest, iskrivljujući istinu o njoj”.

U nečemu se ipak slažem s kardinalom Bozanićem: ”Budućnost se ne može graditi na zaboravu, kao što i nade nema ondje gdje nema zahvalnoga sjećanja i spremnosti za opraštanje”. Problem nastaje kada se kao uzor odnosa s povijesti nameće kontroverzni Stepinac koji neokaljani svetac može biti tek nacionalistički nabrijanim Hrvatima i neupućenim strancima. Kaže Bozanić da je ”blaženi Alojzije orijentir našeg suočavanja s prošlošću i radosna nada naše budućnosti”.

Ja tako ne mislim.

Dapače, smatram skandaloznim što se i Bozanić, iako postoji potreba za kritičkom distancom koju daje proteklih 75 godina koliko je gotovo proteklo od osnutka nacifašističe Pavelićeve zločinačke paradržave, hvata Stepinca i predstavlja njegovo veličanje tzv. NDH kao vrhunaravnu vrijednost i primjer koji valja slijediti.

Ako se ne smijemo uzbuđivati Stepinčevim propuhom u glavi, ne samo što smijemo, već se i moramo skandalizirati što Bozanić Anno Domini 2016. ne smatra problematičnim poistovjećivati tzv. NDH i legitimnu hrvatsku državnu ideju.

Stepinčevo ushićenje uspostavom tzv. NDH je sasvim logičan. On mrzi Jugoslaviju i mrzi Srbe, jer mrzi pravoslavlje, a smatra da je najveće zlo komunizam, nipošto nacizam, pak će Hitlera nazvati dragim i mudrim saveznikom; o tome sam već pisao.

Da nije bilo simpatije za tzv. NDH, vjerojatno nadbiskup Stepinac ne bi požurio već 12. travnja pohoditi Slavka Kvaternika. U međuvremenu je blagoslovio i osnutak te tzv. države. Samo četiri dana kasnije, 16. travnja, odmah po Pavelićevu dolasku u Zagreb, nadbiskup Stepinac posjećuje Poglavnika da bi mu se poklonio te izrazio odanost novom režimu. Svojim je biskupima 28. travnja, kako podsjeća Bozanić, pak poslao okružnicu u prigodi uspostave (marionetske) hrvatske države ocjenjujući da se radi o ”najzamašnijim događajima u životu hrvatskog naroda… o davno sanjanom i željkovanom idealu”.

Stepinac zaključuje: ”Je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može … jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed!” (KL, Br. 17 /1941., str. 197-198). A već tada je bila uništena sinagoga u Osijeku (14. travnja), već je bila donesena temeljna zakonska odredba (17. travnja) kojom se ozakonjuje najgori politički teror te nekoliko diskriminatorskih zakonskih odredbi protiv Židova i Srba i već se obilno razmahala sramotna huškačka kampanja u novinama i na državnom radiju.

Stepinac zaključuje: ”Je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može … jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed!” (KL, Br. 17 /1941., str. 197-198.). A već tada je bila uništena sinagoga u Osijeku (14. travnja), već je bila donesena temeljna zakonska odredba (17. travnja) kojom se ozakonjuje najgori politički teror te nekoliko diskriminatorskih zakonskih odredbi protiv Židova i Srba i već se obilno razmahala sramotna huškačka kampanja u novinama i na državnom radiju

Svakome je moglo biti jasno da su vlasti novouspostavljene tzv. NDH krenule bitno drugačijim putem od onih kojima se ostvaruju etičke zasade kršćanstva i pravednog društva, a za koje se navodno zalagao Stepinac.

Općenito se može reći da je nadbiskup Stepinac bio fasciniran činjenicom da je hrvatska država osnovana i smatrao je da je treba apsolutno podržavati bez obzira na rasistički karakter njenih temelja. Tu leži ne samo Stepinčeva velika kontradikcija (što je razumljivo, jer se radilo o politički vrlo skromnoj pameti) već i Bozanićevo skandalozno zagovaranje uspostave te i takve nacifašističke paradržavice.

Ali, Bože moj, na vlasti imamo političku ideologiju po mjeri Stepinca i Bozanića, ideologiju koja žali zbog ”tragičnog poraza 1945.”, ideologiju Zlatka Hasanbegovića i onoga koji vuče konce – Tomislava Karamarka, pa neka je i dobar tek Hrvatima koji se hrane žrtvama Jadovnog i Jasenovca.

Kada na misama veličaju Stepinca i njegovu voljenu NDH, Bozanić i društvo gutaju hostije za koje kažu da su Tijelo Kristovo. Koliko mi je poznato iz Kristologije i teologije sakramenata, taj se Isus Krist utjelovio i u Roma, i u Židova, i u Srbina (jao, jao, i u Hrvata) kojima su ustaše razbijali lubanje toljagama.

Eh, da, pa zato i velim, kardinale, dobar vam tek.

    •  "Bleiburg" je sinonim ustaškog kolapsa i partizanske osvete
    •  Revizija ugovora s Vatikanom ostaje NE temom: HBK se slaže
    •  Pismo ljutim (neo)ustašama koji ne poznaju Evanđelje
    •  Jasenovac, NDH i pitanje hrvatske krivnje
    •  Predlažem da se smirite i razmislite o velikoj koaliciji
    •  U Buenos Airesu fra Josip Peranić na misi i dalje slavi NDH
    •  Genocid, ta strašna riječ, tako bliska Hrvatima
    •  Prva žrtva rata nije Josip Jović već Srbin Goran Alavanja
    •  Zoki Mad Max, brutalna verzija već poznatog/slabog premijera
    •  Izuzetno je pogrešno kazati da bi nam Franjo naudio i uništio nas

> Svi tekstovi ovog autora