Bosanski ključ – Vučić, Milanović, Erdogan

Da li Milorad Dodik, aktuelni član Predsjedništva BiH, zamućuje ili izbistrava bosansku političku scenu?

Sigurno je da svojim radikalnim nacionalističkim i antibosanskim stavovima pogoršava političke odnose u BiH, blokira funkcioniranje institucija države, slabi njen ekonomski napredak i udaljava od EU-a i NATO saveza, ali, nehtijući, on izvodi na čistac sve političke aktere u BiH, i što je važno u susjednim državama.

Išlo to njemu u prilog ili ne, on provocira odgovore na njegove istupe, i to odgovore koji su jasni i nedvosmisleni. Njega se ne može malo osporavati, malo podržavati, niti se može šutke preći preko onoga što govori i radi. Uostalom, član je Predsjedništva države i lider vladajuće stranke u entitetu RS i u državi BiH.

Najnoviji izum Dodikov je politički ključ kojim se može odvezati bosanski gordijev čvor. Taj ključ čini trijumvirat: Vučić, Milanović, Erdogan, trojica predsjednika država koje su imale odlučujući uticaj na stanje u BiH u nedavnoj i davnoj prošlosti. Dvojica prvih nisu iznenađenje, čini se iznenađenjem treći.

Tražeći izlaz iz postojećeg zamršenog stanja u BiH, Dodik je predložio posredovanje Vučića, Milanovića i Erdogana. Predsjednici susjednih država i Turske tako bi trebali biti i zavjesa i pokriće za sve ono što je Dodik činio i čini u BiH, jaki alibi za svu njegovu destruktivnu politiku.

Aktuelno stanje u BiH se prikazuje kao neko prirodno stanje ili kao palo s Marsa, a ne kao produkt njegove politike i njegovih političkih partnera.

Ako Turska danas podržava suverenu i međunarodno priznatu državu BiH, onda predsjednik Turske ne može biti posrednik u razarajućoj politici prema BiH

On je sa svojim partnerima, posebno s Čovićem, stanje u BiH doveo u devedesete godine, samo im je oduzeto naoružanje. Umjesto oružja koje je ubijalo ljude i razaralo njihovu imovinu, iskoristili su politiku, najubojitije mirnodopsko oružje za uništavanje države i njene perspektive.

Kriminal su iskoristili kao oružje vlastitog bogaćenja i bogaćenja uskog kruga ljudi oko njih. Ekstremni nacionalizam su iskoristili za učvršćivanje i održavanje na vlasti punih 25 godina, za odrođavanje građana BiH od vlastite države, za pogrešne nacionalne identifikacije i uništavanje narodne moralne supstance.

U takvim okolnostima, Dodik zaziva predsjednike drugih država da posreduju u prevladavanju tih istih okolnosti. On danas poziva Vućića, Milanovića i Erdogana da budu spasioci BiH, koju je upravo on sa svojim političkim partnerima doveo u situaciju iz koje traži izlaz.

Zašto baš njih trojicu? Zašto se odbacuje posredovanje EU-a i SAD-a?

U situaciji kada je BiH politički dovedena u stanje u kome je bila devedesetih godina, traži se posredovanje od lidera država koje su BiH devedesetih uvele u rat i izvršile agresiju na BiH.

Aleksandar Vučić, aktuelni predsjednik Srbije, u to vrijeme bio je aktivni pripadnik četničkog pokreta i ratnog stroja Miloševićevog koji je harao Bosnom i Hercegovinom, ubijao ljude, razarao državu i bosansko društvo, uništavao desetljećima stvaranu privatnu i društvenu imovinu, izvršio najbrutalnije zločine i zločin genocida.

Vučić se nikada nije odrekao svoje uloge u tom stroju i nikada se nije ogradio od njega. On i dalje negira zločine koje su počinili, slavi ratne zločince i zločinačku paradržavnu tvorevinu pod čijim formalnim i stvarnim pokrićem su ti zločini počinjeni. On nikada nije priznao svoju ulogu u izvršavanju tih zločina.

On ne priznaje presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju iz Haga, znači ne priznaje sud koji su formirale UN. Drugim riječima, on ne priznaje Dejtonski sporazum koji je u ime Srbije (tadašnje krnje Jugoslavije) potpisao Slobodan Milošević, ne priznaje međunarodni pravni poredak i vrijednosti na kojima danas opstaje međunarodna zajednica.

On nikada nije povukao jasnu granicu između Karadžićeve zločinačke RS i dejtonske RS. U Dejtonu nije legalizirana Karadžićeva RS nego je utemeljena nova RS kao jedan entitet u državi BiH, na demokratskim principima, vladavini prava i ravnopravnosti naroda.

Dejtonski pregovori su vođeni u situaciji kada je Karadžićeva RS bila i vojnički i politički poražena, kada se Karadžić povukao sa svih svojih funkcija. To je bio uvjet za početak pregovora.

Dejtonska RS nije Karadžićeva ”država srpskog naroda”, kako je pisano u njenom Ustavu. Kako bi mogla i biti kada su u njenim granicama 1991. godine, pred samu agresiju, Srbi bili u manjini.

Tadašnja RS je nastala na zločinu, na etničkom čišćenju i progonima, na uništavanju imovine Bošnjaka i Hrvata, njihovih bogomolja i svetišta. Uz to, što je najvažnije, nastala je na dogovoru tadašnjih predsjednika susjednih država,  Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića. Sve to Dejtonskim sporazumom je bačeno na ”smetljište povijesti”.

Na ovoj dejtonskoj tačci dolazimo do drugog bitnog faktora stvaranja i današnjeg održavanja RS-a, dolazimo do Franje Tuđmana i hrvatske države.

Vučić je sa svoje strane još živi i aktivni protagonist Miloševićeve i Karadžićeve politike prema BiH. On dolazi iz njihovog vojnog i političkog miljea. On se u ratu kitio redenicima preko prsa.

Što bi on drugo mogao biti danas? Mogao bi, ali bi morao odbaciti prošlost, priznati zločine i tražiti oprost. Tada bi mu se možda i povjerovalo. Tada bi možda mogao biti pozitivan i poželjan posrednik u BiH. Ali tada bi morao voditi politiku dosljednu tom priznanju i pokajanju. U tom slučaju ne bi mogao podržavati nacionalističku srpsku politiku u BiH, niti u Srbiji.

Najnoviji izum Dodikov je politički ključ kojim se može odvezati bosanski gordijev čvor. Taj ključ čini trijumvirat: Vučić, Milanović, Erdogan, trojica predsjednika država koje su imale odlučujući uticaj na stanje u BiH u nedavnoj i davnoj prošlosti. Dvojica prvih nisu iznenađenje, čini se iznenađenjem treći

Pitanje je, međutim, odakle Milanović u krugu onih koji spašavaju srpsku nacionalističku politiku od mjera koje najavljuje EU i SAD?

On je bio mladi komunistički aktivist, zadojen i odgojen na idejama socijalizma, u krilu obitelji i SK i SDP-a. On nema kontinuitet s nacionalističkom politikom koju je kreirao i provodio devedesetih godina Franjo Tuđman.

Kako on sada može biti zaloga održavanja i provođenja srpske nacionalističke politike prema BiH? Može, u onoj mjeri u kojoj se naknadno uključuje u provođenje Tuđmanovog zločinačkog projekta podjele BiH. Uostalom on sam tvrdi kako je na tragu te politike, a biti na tragu samo po sebi ima značenje.

Tuđman je sam otkrio kako su njegovi saveznici u BiH isti oni koji su razorili Vukovar i uništili njegove stanovnike i branitelje. Treba samo pogledati stenogram njegovog sastanka od 27. decembra 1991. godine, mjesec dana nakon vukovarske tragedije.

Milanović svojim istupima i postupcima kao predsjednik RH, reklamira se kao Tuđmanov nasljednik, iako je poznato da je u Tuđmanovom zločinačkom poduhvatu BiH kao država trebala nestati, a Bošnjaci kao narod uništeni, i svi oni koji su je branili.

Radi tog svog poduhvata Tuđman je formirao ”Herceg-Bosnu” i HVO kao njenu vojnu strukturu. Haški sud je dokazao da su pripadnici HVO-a, koji su bili dio ”Herceg-Bosne” (svi to nisu bili), aktivno sudjelovali u Tuđmanovom zločinačkom poduhvatu.

U ovoj tačci Milanović je dosljedan. Ono što ni Tuđman nije smio uraditi pred međunarodnom zajednicom uradio je on – odlikovao je zapovjednike i vojne jedinice koje su sudjelovale u zločinu u BiH.

On poput Vučića ne priznaje Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, ne priznaje njegove presude, njemu se ”fućka” što njegovi postupci povređuju međunarodno krivično pravo i svjetski pravni poredak, njemu se ”fućka” što će o tome reći žrtve zločina iz BiH.

Uz to, on se hvali kako je pravnik; on je, također, predsjednik jedne države koja je članica UN-a i EU-a.

On je dosljedan sljedbenik Tuđmanove politike. Obzirom na to da je Tuđman svoju politiku prema BiH precizno usaglašavao i koordinirao s Miloševićem i da je tom politikom podržavao zločinačku politiku RS-a, Milanović faktički nastavlja Miloševićevu politiku. Tu dodirnu tačku dvaju predsjednika otkriva ”neoprezni” Dodik.

Koga trećeg poželjeti u ”razjašnjavanju krize” u BiH? Kome ponovno dati političku moć iz devedesetih kojom se razarala BiH? Odakle predsjednik Turske u tom društvu? U koju se tursku politiku uzda Dodik? Da li onu otomansku ili ovu savremenu, iz devedesetih? Da li u neku treću?

Teško je povjerovati da se uzda u onu otomansku koja je bila osvajačka i razarajuća ne samo za Bosansko Kraljevstvo nego i za Kneževinu Srbiju. Uostalom, to je bio srednji vijek i takvi odnosi su neponovljivi. Također, za takvu politiku Dodik vjerovatno ne bi dobio podršku ni vlastitog naroda.

Možda se želi osloniti na tursku politiku iz devedesetih. I tada se Turska predstavljala kao prijateljska država prema BiH, javno deklarirala svoje stavove i svi su vjerovali u to.

Malo je poznato, međutim, ali je konačno objelodanjeno, da je Turska imala, odnosno njen predsjednik Demirel, odlučujući uticaj na legalizaciju RS-a. Dugo i vješto skrivana tajna konačno je objelodanjena.

U Ankari je postignut sporazum o legalizaciji koji će konačno potpisati u Ženevi, 8. septembra 1995. godine, tadašnji ministar vanjskih poslova BiH Muhamed Šaćirbegović. Isposlovao ga je Ričard Holbruk.

Tadašnja turska administracija je izvršila zajedno s Holbrukom pritisak na Aliju Izetbegovića, koji je boravio u Ankari, da odobri legalizaciju RS-a.

Vučić se nikada nije odrekao svoje uloge u tom stroju i nikada se nije ogradio od njega. On i dalje negira zločine koje su počinili, slavi ratne zločince i zločinačku paradržavnu tvorevinu pod čijim formalnim i stvarnim pokrićem su ti zločini počinjeni. On nikada nije priznao svoju ulogu u izvršavanju tih zločina

To je prvi u našoj javnosti objelodanio bivši ambasador BiH u Turskoj, Hajrudin Somun, ali njegova svjedočenja su marginalizirana ili zataškavana.

Konačnu potvrdu je dao tadašnji ministar vanjskih poslova BiH Muhamed Šaćirbegović, potpisnik sporazuma zajedno s Matom Granićem i Milanom Milutinovićem. Sudjelujući u okruglom stolu u povodu 25. godišnjici Dejtonskog sporazuma, 15. decembra prošle godine, on je potvrdio da je po Izetbegovićevom nalogu stavio svoj potpis u ime Republike BiH na sporazum iz Ženeve.

Izetbegovićev postupak je pravdao nepodnošljivim Holbrukovim pritiskom i pritiskom turske strane, te Izetbegovićevim nesnalaženjem u ”pokerskoj” političkoj igri.

Računa li Dodik danas na takvu tursku politiku? Zna li on da tada predsjednik Turske nije bio Tajib Erdogan. Ili se uzda u kontinuitet spoljnih politika velikih zemalja?

Odgovor na ovo pitanje mora dati predsjednik Erdogan. Njega je Dodik apostrofirao. On se mora također jasno i glasno ograditi od tadašnje turske politike koja je sudjelovala u legaliziranju RS-a i koju danas predstavlja Milorad Dodik.

On se također treba ispričati u ime njegove države jer u odsudnom trenutku nije stala uz cjelovitu i suverenu BiH.

Ako Turska danas podržava suverenu i međunarodno priznatu državu BiH, onda predsjednik Turske ne može biti posrednik u razarajućoj politici prema BiH.

On se sam mora isključiti iz društva u koje ga stavlja Dodik. On ne bi smio biti dio Dodikovog ključa za BiH. On sam mora definirati onu treću politiku prema BiH koja nije ni Dodikova ni Vučićeva ni Milanovićeva. To treba biti ključ turskih prijateljskih odnosa prema BiH.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Sadašnjost i budućnost referendumske BiH
    •  Kako smo prije 30 godina izbjegli podjelu BiH
    •  Etnički i građanski nacionalizam
    •  Fašizam i antifašizam 80 godina poslije AVNOJ-a
    •  Novo razvrgavanje društvenih vrijednosti BiH (2. dio)
    •  Novo razvrgavanje društvenih vrijednosti BiH (1. dio)
    •  Prekrajanje povijesti u funkciji je bošnjačkoga nacionalizma
    •  Bez Oluje ne bi bilo Republike Srpske
    •  Euroatlanski svijet – strateški partner BiH
    •  Granićeve vašingtonske suze

> Svi tekstovi ovog autora