Blagdan Svih svetih nije dan mrtvih

Po kršćanskoj tradiciji, koju prihvaćaju i mnogi nekršćani te oni koji ne vjeruju u Boga ili su agnostici, tijekom dva dana u godini – 1. i 2. studenoga – ljudi se prisjećaju umrlih i u duhu povezuju s pokojnicima: to su blagdan Svih svetih i Dušni dan. Ne samo uspomena nego i zapretana vjera u prekogrobni život i Božju nagradu daju smisao tim danima i onomu što tada činimo.

 

Prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću. Crkva od svojih početaka jednom na godinu slavi sve svete mučenike, štoviše, i u bogoslužju (liturgiji, misi) imenom spominje svoje mučenike. Budući da se broj mučenika i drugih svetaca s vremenom povećavao i nije ih bilo moguće sve nabrojiti, Crkva je mnoge od njih razvrstala u kalendar i spominjala ih se baš određenoga dana. No i tu se našao samo manji broj svetaca pa je upravo zato i uveden blagdan Svih svetih.

 

Svi sveti (također Sisveti ili Sisvete; na latinskome Sollemnitas Omnium Sanctorum) svetkovina je u Rimokatoličkoj crkvi kojom se slave svi sveci, kako oni koji su već kanonizirani tako i oni koji to još nisu. U pravoslavnim crkvama taj se blagdan slavi prve nedjelje po Duhovima te označuje završetak uskrsnoga dijela liturgijske godine.

 

Spomen na mučenike, zajednički različitim crkvama, počeo se slaviti od prvih stoljeća. Prvi tragovi općega slavlja blagdana Svih svetih zabilježeni su prvo u Antiohiji, i to upravo u nedjelju nakon Duhova. Ovaj običaj naveden je i u 74. homiliji svetoga Ivana Zlatoustog (407.) te se do danas zadržao u istočnim (pravoslavnim) crkvama.

Pod izrazom “svi sveti” ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. I upravo njih Katolička crkva želi počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i u našoj blizini. Bili su to nezamjetljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost

 

Papa Grgur III. (731. – 741.) premjestio je taj blagdan na 1. studenoga kako bi se poklopio s drevnim keltskim blagdanom nazvanim Samhain, koji je označavao Novu godinu. Na taj je način odgovorio na zahtjeve irskih monaha.

 

Papa je izabrao 1. studenoga jer je to bio datum godišnjice posvete jedne kapele u bazilici svetoga Petra relikvijama ”svetih apostola i svih svetih, mučenika i ispovjednika, i svih savršenih pravednika koji počivaju u miru po cijelome svijetu”. U vrijeme Karla Velikoga blagdan je već bio vrlo raširen, a kralj Ludvig I. Pobožni proglasio ga je 835. zapovjednim blagdanom. Proglas o tome izdan je na zahtjev pape Grgura IV. uz pristanak svih biskupa.

 

U kalendaru Katoličke crkve blagdan Svih svetih označen je kao svetkovina, a ujedno je i neradni dan u Republici Hrvatskoj. Među narodom najčešće se taj blagdan povezuje s odlaskom na groblje i uređivanjem grobova, pa tako i sa spomenom na mrtve. Ipak, u Crkvi se Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan obilježava dan poslije, 2. studenoga.

 

Osim u Katoličkoj crkvi, ovaj blagdan obilježava se i u Anglikanskoj crkvi te u mnogim evangeličkim crkvama, a u nas ga prihvaćaju i mnoge druge protestantske zajednice, premda je ovisno o crkvi poprimio različite oblike.

 

No objasnimo što to danas obilježavamo. Pod izrazom “svi sveti” ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. I upravo njih Katolička crkva želi počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i u našoj blizini. Bili su to nezamjetljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja…,  svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im zahvale i preporuče se. To je prvi smisao posjeta grobovima.

 

Današnje su se generacije naviknule blagdan Svih svetih zvati “danom mrtvih”, što nije točno! Upravo smo kazali što znači taj blagdan. Nije to točno reći ni s obzirom na vjernike, jer kršćanska je poruka da smrt nije kraj, nego prijelaz, “most”, mučno rađanje u novi život, život s Bogom “oči u oči”.

 

Običaj da se na groblja odlazi na blagdan Svih svetih, a ne na Dušni dan nije posvuda isti. Grobovi se obilaze na blagdan Svih svetih uglavnom u velikim gradovima, a na to su utjecala dva faktora. Prvo, nakon Drugoga svjetskog rata i nove su revolucionarne vlasti krenule na groblja, no željele su izbjeći vjerski kontekst Dušnog dana (neupućeni, kakvi su bili, tako su zapravo pali u kontradikciju, jer su odlaskom na groblja na blagdan Svih svetih počeli naglašavati transcendentalni karakter osobe a da toga nisu bili svjesni). I drugo, iz Europe je stigao običaj da je 1. studenoga praznik pa zašto ga ne zlouporabiti – neradom.

 

Ja na groblje danas ne idem, i to ne samo zato što je neopisiva gužva, galama, nekultura, vika, pušenje, nervoza… već i zato što mi kao teologu to nikako ne odgovara. Istina je da svi moramo težiti svetosti, ali ja sam za čuvanje tradicije prema kojoj se poštovanje prema mrtvima, ako se to već mora posebno činiti jednoga dana u godini, odaje 2. studenoga, na Dušni dan. Poštujem one koji imaju taj drugi, nametnuti običaj, ali ja pokušavam djelovati logično i prema vlastitom obrazovanju.

 

Svejedno, oba mi datuma zapravo govore o nečem mnogo važnijem, i to sam vam želio poručiti: a to je da smrt nema posljednju riječ te da je život taj koji nakraju pobjeđuje. A ta naša (moja) sigurnost nije utemeljena na običnom, ljudskom razmišljanju, nego na povijesnoj činjenici vjere: Isus Krist, raspet i pokopan, uskrsnuo je svojim slavnim tijelom. Isus je uskrsnuo da i mi, vjerujući Njemu, možemo imati život vječni.

Ja na groblje danas ne idem, i to ne samo zato što je neopisiva gužva, galama, nekultura, vika, pušenje, nervoza… već i zato što mi kao teologu to nikako ne odgovara. Istina je da svi moramo težiti svetosti, ali ja sam za čuvanje tradicije prema kojoj se poštovanje prema mrtvima, ako se to već mora posebno činiti jednoga dana u godini, odaje 2. studenoga, na Dušni dan

 

Ovaj je navještaj u srcu evanđeoske poruke. Snažno ga ponavlja sveti Pavao: “Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je propovijedanje naše, uzalud je vjera vaša”, te dodaje: “Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi” (1. Kor 15, 14.19). Isus je uskrsnuo da On sam živi u nama te da u njemu možemo iskusiti radost vječnoga života. Uskrsnuće stoga nije neka teorija, nego povijesna stvarnost koju je objavio Isus Krist po svojoj “pashi”, svome “prelasku”, koji je otvorio “novi put” između zemlje i Neba (usp. Heb 10,20). Nije to ni mit ni san, nije ni viđenje ni utopija, nije bajka, nego jedinstveni i neponovljivi događaj: Isus iz Nazareta, sin Marijin, koji je u petak navečer bio skinut s križa i pokopan, pobjedonosno je napustio grob.

 

I o tome razmišljam i to mi se čini da trebam danas kao novinar koji je vjernik i teološki obrazovan poručiti: uskrsnuće je izazov da se životu da smisao. Uskrsnuće ulijeva snagu koja ide dalje. No teško je katkad izbjeći život u strahu i žalosti pa se moramo pitati kako danas shvatiti uskrsnuće u kontekstu zadaće stvaranja pravednijega i solidarnijeg društva.

 

Bila bi mi golema utjeha kada bih znao da o tome razmišljate dok stojite pred grobovima svojih pokojnika.

    •  "Bleiburg" je sinonim ustaškog kolapsa i partizanske osvete
    •  Revizija ugovora s Vatikanom ostaje NE temom: HBK se slaže
    •  Pismo ljutim (neo)ustašama koji ne poznaju Evanđelje
    •  Jasenovac, NDH i pitanje hrvatske krivnje
    •  Predlažem da se smirite i razmislite o velikoj koaliciji
    •  U Buenos Airesu fra Josip Peranić na misi i dalje slavi NDH
    •  Genocid, ta strašna riječ, tako bliska Hrvatima
    •  Prva žrtva rata nije Josip Jović već Srbin Goran Alavanja
    •  Zoki Mad Max, brutalna verzija već poznatog/slabog premijera
    •  Izuzetno je pogrešno kazati da bi nam Franjo naudio i uništio nas

> Svi tekstovi ovog autora