25 je godina otkako se bavim novinarstvom u Hrvatskoj

Mislim da sam već naveo da sam prve korake u novinarstvu učinio u rujnu 1979., u dobi od tek napunjenih 17 godina, na televizijskom Canalu 9 patagonijskog grada Comodoro Rivadavia. Znači, u ovom sam poslu već više od 37 godina. Ali ogromna većina ljudi koja me ovdje čita to ne može percipirati.

Mnogi će se sjetiti da je ova kolumna ”Democroacia” krenula u prvoj polovini 1995. u Novom listu i od tada je ispisujem vrlo revno, bez tjedna pauze s obzirom na to da sam, nakon prisilnog odlaska iz riječkog lista (kolovoz 2009.), kolumne pisao za Glas Istre i za portal RegionalExpress jedno kraće razdoblje, dok nismo u listopadu 2013., prije tri godine, pokrenuli Autograf.

Neki će možda pamtiti one moje emisije ponedjeljkom ”In medias res” koje su krenule koncem ožujka 1992. na OTV-u zahvaljujući otvorenosti i kolegijalnosti Romana Bolkovića…

Elem, ovih dana pak sam postao svjestan da se novinarstvom u Hrvatskoj bavim već četvrt stoljeća jer sam počeo opet redovno pisati (sada na hrvatskom jeziku) u jesen 1991.

Znate već: ponuđeno mi je bilo položiti prve redovničke zavjete te odmah nastaviti studij filozofije i teologije u Argentini (početkom 1989.) ili ih dati tako da mi redovnički poglavar bude onaj iz zadarske-dalmatinske franjevačke provincije svetog Jeronima pa, kako se i dogodilo, studij nastaviti u Hrvatskoj, kamo sam se preselio u svibnju 1989. Nešto više od dvije godine mi je trebalo da shvatim gdje sam ja to aterirao i da usavršim jezik.

Treba raskrinkati laž i širiti prostor istine. Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine. Ali istina ne znači tek puka točnost, suglasnost. Ona se ne može konstruirati i njome se ne smije manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja ne obuhvaćaju stvarnost u punoći njenih silnica javlja se potreba za obrazlaganjem i za utemeljenjem

A i rat je počinjao.

Da sam rekao: ne, hvala, želim biti član te i te franjevačke provincije u Argentini, tko zna, možda bih danas ipak bio svećenik, zaposlen među Indijancima i argentinskom sirotinjom, povremeno angažiran i među tamošnjim Hrvatima, ne samo koncentriranima u Buenos Airesu već i razbacanima po cijeloj Argentini. Ali ja sam kazao: u redu, idem u Europu, u Jugoslaviju, odnosno Hrvatsku. I, da se ne ponavljaju stvari u ovim kolumnama već napisane, služim društvu kao novinar, povremeno i kao aktivist u nevladinim i u nekim političkim organizacijama i inicijativama.

Tako sam se opredijelio: da i suštinski, isključivo mojom odlukom, zavičajno, egzistencijalno, ako baš želite, postanem Hrvatom, a ne samo zato jer su to od mene tražili tata i mama, odnosno djedovi.

Ali – ovo želim jako istaknuti – to ne znači da sam ikada prestao biti i Argentincem. Naime, ja savršeno dobro funkcioniram kao osoba podvojenog ili višestrukog identiteta, što je meni jako milo i u čemu se osjećam komotno, ali što mi stvara poteškoće jer me mnogi ljudi ne razumiju smatrajući da sam ekscentrik, svojeglav, štoviše, da sam kontroverzna osoba. Ne, ne i ne, ja sam Hrvat, ali na argentinski način. I ne samo to, ja sam zadržao opredjeljenje za siromašne i stanovitu unutarnju franjevačku dinamiku.

Što to znači? To znači da imam drugačije prioritete. To znači da me nerviraju bahatost i galama, sebičnost i okrutnost tako svojstveni ovom našem prostoru.

I tako sam se, 27 i kusur godina nakon što sam stigao iz Argentine i nakon što pokušavam biti Hrvatom na argentinski način (mislim da to radim drugačije od Davora Stiera, kojem želim da svoj budući angažman maksimalno posveti općem dobru), našao u prilici da sumiram i da zaključim što sam ja to postigao ovdje kao novinar. Odnosno, bolje od toga, da vidimo obavljam li ovaj posao časno i pošteno.

Mnogi će se sjetiti da je ova kolumna ”Democroacia” krenula u prvoj polovini 1995. u Novom listu i od tada je ispisujem vrlo revno, bez tjedna pauze s obzirom na to da sam, nakon prisilnog odlaska iz riječkog lista (kolovoz 2009.), kolumne pisao za Glas Istre i za portal RegionalExpress jedno kraće razdoblje, dok nismo u listopadu 2013., prije tri godine, pokrenuli Autograf

U pjesmi ”Život na licu mjesta” poljska dobitnica Nobelove nagrade za književnost Wisława Szymborska napisala je da se život odvija na licu mjesta, da je predstava bez probe, tijelo bez mjere, glava bez razmišljanja, spoticanje na svakom koraku s nepoznatim stvarima, amaterski instinkt, sretne okolnosti koje osjećamo kao okrutne, žalosne posljedice naših naglosti, trema koja, objašnjavajući nas, još nas više ponižava, teško podnošljiv nametnut tempo akcije, redoslijed nepovratnih riječi i pokreta, improviziranje.

Pred vama je još jedan pokušaj da pišem o sebi, ali i o fragmentima najuzvišenijeg poziva koji prepoznajem: poziva na jedinstvo koje uopće nije tako teško postići kako bi se moglo činiti. Ova moja uloga novinara je i to – poziv na jedinstvo, počevši od mojega vlastitog: Argentinca i Hrvata.

Kakva šteta – reći ćete možda – ako ste očekivali da ću se i ovdje razbacivati nadmenošću, inače raširenoj u Hrvatskoj, te pričati o tajanstvenosti autora koja zapravo otkriva njegovu bijedu. Ne, nisam želio biti tajanstven.

Ove kolumne traže iskrenost, razgolićavanje, provjeru naših (navodno) nezamjenjivih uloga loše pripremljenih za počast životu.

Identitet pretpostavlja da možda ne znamo koju ulogu igramo, da tek otkrivamo o čemu govori kazališni komad i da ćemo to odgonetnuti tek na sceni. Ova je kolumna, naime, moja scena.

Danas, zapravo i sutra i svaki čas kada se odvažimo, imamo premijeru i varljiva je misao da je svaki tekst samo površan ispit naše autentičnosti održan u nekakvoj provizornosti, u neznanju o kojem svjedoči pitanje: Koliko ćemo trajati? Hoće li nas prepoznati drugi? To je nebitno.

Teme kojima sam se ovdje bavio najavljene su već davno i što god da učinimo, kako god da ispunimo život, on će se pretvoriti zauvijek u ono što smo učinili, jesmo i što ćemo biti.

Pišem, dakle, kolumnu koja želi otkriti smisao, koja kao vjetar mora otjerati svaku sumnju da smo promašili. Da sam promašio.

Zadivljujuće je i tako jednostavno da nema drugih putova osim putova dolaska, tu gdje se prepoznajemo i odakle krećemo u pučinu jedinstva. Kao da smo oduvijek samo odlazili na taj otok na kojem se sve razjašnjava i na kojem je moguće stajati na temeljima dokaza o nama samima.

Živimo, vjerujem, u stanovitom vremenu apsurda, jer koliko se god tvrdilo da znamo tko smo, toliko osjećamo da te tvrdnje predstavljaju punjenje rupa i pukotina, mnogo njih. Primjerice, tko se uvodi u građansko društvo, taj se prethodno mora reducirati na radnu snagu, na volju učenja, na dugo pripravljanje i pripremanje zrelog čovjeka osposobljenog da stvara i zagovara opće dobro, čega nema bez poštivanja autonomije drugoga

Naš svijet nije siromašan u detaljima, a znamo biti tako dosadni, tako nenadahnuti, tako predvidljivi.

Možda stoga što sebi i drugima ne priznajemo pravo na različitost, što je preduvjet za utvrđivanje identiteta.

Idemo, dakle, k tomu. Dok nam glave nisu odrubljene, jer neki opet stadoše oštriti sjekire kojima će osigurati opstojnost monizma u kojem se kao prasci veselo valjaju. Idemo dok nas nisu ušutkali oni koji govore ”mržnja”, ”mržnja”, iako su im lica iskrivljena u grimasama ljubavne ekstaze.

Religija ili ne religija, samo kleknimo jedni pred drugima i hajdemo. Domovina ili ne domovina, samo okusimo zemlju pod nogama i dajmo se u trk. Ulovimo li dobro i pravednost na početku, jurit ćemo neuhvatljivi u bratstvo. Jer vjerujem da se i u gomili možemo prepoznati i držati za riječ.

Kakav je to način? Kakve to sitnice pisac ovdje razbacuje po tekstu i kako ih kani spojiti?

Svaki je uvod sitnica i svaka je sitnica uvod – tako je rekao filozof Branko Despot govoreći o filozofiranju. A radi se, uostalom, i o tomu. Jer, zapravo, filozofiranje i jest ili ono jedno jedino bitno, neizbježno, samo istini, slobodi i ljubavi nužno ili je najizlišnije od svih mogućih izlišnosti.

Živimo, vjerujem, u stanovitom vremenu apsurda, jer koliko se god tvrdilo da znamo tko smo, toliko osjećamo da te tvrdnje predstavljaju punjenje rupa i pukotina, mnogo njih.

Primjerice, tko se uvodi u građansko društvo, taj se prethodno mora reducirati na radnu snagu, na volju učenja, na dugo pripravljanje i pripremanje zrelog čovjeka osposobljenog da stvara i zagovara opće dobro, čega nema bez poštivanje autonomije drugoga.

A znamo li ga? Ne. Pred nama uglavnom stoje rupe. A i mi smo za njih praznine koje treba ispuniti. Ali različitostima, jezikom opažanja, strategijom antistereotipa.

Tko to ne shvaća, ne može dokučiti zašto sam Hrvat na argentinski način, koliko toga argentinskog ima u meni ili zašto sam se uopće i kako uspio usuglasiti i dostići harmoniju mojih identiteta.

Ali, rekoh, treba nešto o našem poslu i zaključiti.

Navodim testament Josepha Pulitzera sastavljen 1907., osnivača jedne od ponajboljih američkih tiskovina – ”Saint Louis Post Dispatch” (po tom se Pulitzeru zove glasovita američka novinska nagrada), koji novinarima toga lista reče, da ga parafraziram, otprilike ovako: da se mi novinari uvijek moramo boriti za napredak i reforme, za uljuđenu, građansku i europsku Hrvatsku i regiju tako da nikada ne toleriramo nepravdu, opačine ili korupciju, da svoj novinarski rad ne stavimo u interes političkih moćnika, da se uvijek suprotstavimo privilegijama, da se zalažemo za jednaka prava za sve građanke i građane, da budemo nemilosrdni prema pljačkašima javnog dobra, da nam nikada ne ponestane sklonost prema siromašnima, da uvijek ostanemo vjerni javnoj koristi, da ne budemo zadovoljni pukim objavljivanjem vijesti nego oslobađanjem od svake vrste robovanja, da ostanemo krajnje neovisni i da se nikada ne bojimo napasti sve što je pogrešno makar dolazilo od bogatih grabežljivaca ili od kobnog siromaštva.

I tako sam se, 27 i kusur godina nakon što sam stigao iz Argentine i nakon što pokušavam biti Hrvatom na argentinski način (mislim da to radim drugačije od Davora Stiera, kojem želim da svoj budući angažman maksimalno posveti općem dobru), našao u prilici da sumiram i da zaključim što sam ja to postigao ovdje kao novinar. Odnosno, bolje od toga, da vidimo obavljam li ovaj posao časno i pošteno

Treba raskrinkati laž i širiti prostor istine. Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine. Ali istina ne znači tek puka točnost, suglasnost. Ona se ne može konstruirati i njome se ne smije manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja ne obuhvaćaju stvarnost u punoći njenih silnica javlja se potreba za obrazlaganjem i za utemeljenjem.

Pitanje istine ne može se ignorirati, a novinar stoji pred imperativom da se s njom uvijek iznova suočava. Trebamo se okrenuti našem cilju: nastojati i pokušati vratiti dignitet novinarskom poslu koji je na tako lošem glasu. Ako bismo prešutjeli da je Hrvatska u blokadi, promašili bismo, jer nam je zadano uvijek se boriti za napredak, za građansku i europsku Hrvatsku, ne tolerirajući nepravdu, suprotstavljajući se demagozima svih vrsta i definirajući svoj novinarski angažman izvan svakog partikularnog interesa.

Ono najvažnije što imam za reći je da sam želio postati slobodan čovjek. Slobodan od svake mržnje i od te silne povijesti kojom su me opteretili. Otvoren prema drugima baš kao i papa Franjo.

Mislim da sam u tomu uspio. Sada, kada svodim račune, mogu sam sebi reći: da, Drago, ti si barem u ovom uspio.

A sada, što god Bog bude dao da se živi.

    •  "Bleiburg" je sinonim ustaškog kolapsa i partizanske osvete
    •  Revizija ugovora s Vatikanom ostaje NE temom: HBK se slaže
    •  Pismo ljutim (neo)ustašama koji ne poznaju Evanđelje
    •  Jasenovac, NDH i pitanje hrvatske krivnje
    •  Predlažem da se smirite i razmislite o velikoj koaliciji
    •  U Buenos Airesu fra Josip Peranić na misi i dalje slavi NDH
    •  Genocid, ta strašna riječ, tako bliska Hrvatima
    •  Prva žrtva rata nije Josip Jović već Srbin Goran Alavanja
    •  Zoki Mad Max, brutalna verzija već poznatog/slabog premijera
    •  Izuzetno je pogrešno kazati da bi nam Franjo naudio i uništio nas

> Svi tekstovi ovog autora