Zrna pijeska koja nose čitav svemir, ili pakao

U prva dva desetljeća 19. stoljeća Europom su harali ratovi. Sila je krenula iz Francuske, u ime bratstva, jednakosti i slobode. Ime joj je bilo Napoleon koji je naumio, današnjim jezikom rečeno, svijetu donijeti demokraciju. Cijena u ljudskim životima bila je strašna, čak i prema kriterijima genocidnog 20. stoljeća. Procjene povjesničara kreću se od tri do šest milijuna ubijenih, od čega dobru trećinu čine civili. O izbjeglicama da ne govorimo.

Sami Francuzi, da posegnemo za još jednom aktualnom frazom, položili su na oltar domovine oko milijun ljudskih života. Te se brojke danas ne pamte, niti se o njima uči o školama. Ostala su imena velikih bitaka, a Napoleon je u kolektivnom pamćenju još uvijek okićen ponajprije titulom velkog vojskovođe, umjesto luđaka i masovnog ubojice.

Čitavo to dvanaestgodišnje klanje bilo je jedan od najvećih ratnih vihora koji kroz čitavu povijest ljude raznose kao prašinu.

Na početku 21. stoljeća, osim usavršenih oružja, metoda i uznapredovale ljudske okrutnosti i nemilosrdnosti, ništa novo pod suncem. Rat je ove godine ponovo zakucao i na naša, europska vrata. Ponovno gledamo, na televiziji i kroz prozore svojih kuća, kako vjetrovi rata huče i pronose pješčanu oluju sazdanu od života i sudbina pretvorenih u zrnca pijeska. Pepeo smo i prah.

Rat je ove godine ponovo zakucao i na naša, europska vrata. Ponovno gledamo, na televiziji i kroz prozore svojih kuća, kako vjetrovi rata huče i pronose pješčanu oluju sazdanu od života i sudbina pretvorenih u zrnca pijeska. Pepeo smo i prah

Ali, da se ne zaboravi. Ipak nismo pijesak. U svakom tom zrncu živi čitav jedan svemir pitanja, strahova, sreće, očaja, nadanja i mogućnosti, a u ponekom i čitav pakao koji gotovo svakog dana negdje zine i proguta desetke i stotine života. Čujemo, ali u ovom dijelu svijetu ne pamtimo imena mjesta svih tih zločina protiv čovječnosti i civilizacije. Zapadni svijet sklon je zaboraviti i Beslan, pa čak i Moskvu, ali ne i New York, ne i Pariz.

Dva dana prije tog crnog pariškog petka, sjedio sam s tek stotinjak drugih slušatelja u zagrebačkoj koncertnoj dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda. Poluprazan auditorij nije, međutim, umanjio volju austrijskog pijanista Stefana Vladara da nam podari koncert za pamćenje, glazbenu svečanost ljudskog duha i talenta, fantastičan odjek neslućenih mogućnosti nastalih u jednom ljudskom zrncu.

Tri dana prije nego što će isti program svirati u bečkom Konzerthausu, u ciklusu koncerata koji mu je ta slavna dvorana upriličila o povodu 50. rođendana, Stefan Vladar je u Zagrebu svirao Beethovenov 120. opus, 33 varijacije na valcer Antoa Diabellija.

Tek nakon terorističkog masakra u Parizu počeo sam razmišljati o tom glazbenom čudu kao o odjeku strašnog ratnog meteža od prije dva stoljeća.

Zanimljiva je to priča. Anton Diabelli bio je skladatelj, ali upamćen je u prvom redu kao važan bečki glazbeni izdavač svog vremena. On je 1819. godine skladao jedan bezazleni valcer i poslao ga, kao zadanu temu, svim najpoznatijim skladateljima svog doba i okruženja. Među njima su bili i velikani poput Schuberta, pa čak i tada tek nadarenog dječaka Franza Liszta.

Ali, da se ne zaboravi. Ipak nismo pijesak. U svakom tom zrncu živi čitav jedan svemir pitanja, strahova, sreće, očaja, nadanja i mogućnosti, a u ponekom i čitav pakao koji gotovo svakog dana negdje zine i proguta desetke i stotine života. Čujemo, ali u ovom dijelu svijetu ne pamtimo imena mjesta svih tih zločina protiv čovječnosti i civilizacije. Zapadni svijet sklon je zaboraviti i Beslan, pa čak i Moskvu, ali ne i New York, ne i Pariz

Svaki od njih napisao je na Diabellijevu temu jednu varijaciju. Odazvalo se pedeset autora, a Beethovenov učenik i Lisztov učitelj Carl Czerny napisao je završnu kodu. Diabelli je čitavom projektu nadjenuo ime “Vaterländischer Künstlerverein”. Mi bismo rekli “Domovinski umjetnički savez”.

Svrha je bila prodajom tog izdanja skupiti nešto novca za udovice i siročad koje je rat ostavio bez muževa i očeva. Ta je zbirka danas zaboravljena kao beznačajna u povijesti glazbe.

Ali, itekako je u toj istoj povijesti velika i važna zbirka varijacija koje je na tu Diabellijevu temu skladao Ludwig van Beethoven. Sviraju se vrlo rijetko, u prvom redu zbog težine. Ne pamtim kada ih je javno svirao ijedan hrvatski pijanist, a ova Vladarova izvedba bila je jedina u Zagrebu u posljednjem desetljeću.

Zašto u jednom tekstu opet miješam glazbu i ratove?

Najprije zato da taj veličanstveni pijanistički pothvat Stefana Vladara u Hrvatskom glazbenom zavodu ne prođe neopažen i neopjevan. Osim samog austrijskog pijanista i dirigenta, za njega su zaslužna i dvojica zagrebačkih pijanista, otac i sin Ljubomir i Danijel Gašparović i njihova udruga Cristoforium. Ne vjerska, nego umjetnička, nazvana po talijanskom graditelju glazbala i izumitelju modernog klavira.

Ali, u njoj je itekako sadržana i vjera u važnost kulture, one glazbene, kao i kulture sjećanja. Ljubomir Gašparović svojedobno je u Zagrebu otkrio gdje se nalazi klavir marke Pleyel koji je pripadao glasovitom pijanistu i pedagogu Svetislavu Stančiću. Vlastitim ga je novcem kupio, spasio od propadanja i obnovio te postavio na pozornicu HGZ-a kao jedinstveno koncertno glazbalo.

Ono što učini jedan od nas, učinili smo svi. I genijalno dobro i lijepo, kao i monstruozno zlo. Glazba nas na to podsjeća učinkovitije i snažnije nego sve religije svijeta koje su, baš kao i politike, prečesto sklone ljude svrstati na “naše” i “njihove”

U spomen na profesora Stančića Gašparovići su pokrenuli pijanistički ciklus u kojem za taj klavir i u tu dvoranu dovode velike inozemne i ponekog, izazova dostojnog hrvatskog umjetnika. Među njih se nedavno svrstao i mladi Aljoša Jurinić održavši trijumfalni recital po povratku iz Varšave gdje je došao do finala Chopinova natjecanja.

Zahvaljujući njima Zagreb ima takve večeri u kojima je sličan Beču. Ili Parizu. Takva je bila i večer sa Stefanom Vladarom. On ne samo da je čudesnom koncentracijom i snagom zaustavio svima nama sretnicima dah na jedan sat, koliko traje Beethovenova skladba, nego je sličan podvig ponovio i u drugom dijelu. Nakon svojevrsnog intermezza s kratkim, ali u povijesti glazbe također važnim Schönbergovim komadima za klavir, Vladar je ovladao i još jednom genijalnom i svirački iznimno teškom skladbom, Simfonijskim etidama u formi varijacija Roberta Schumanna.

I zato, naklon do poda i Stefanu Vladaru i Gašparoviću ocu i sinu.

Drugi je razlog zbog kojeg ovdje i sada pišem o toj nezaboravnoj i za kulturu ovoga grada važnoj glazbenoj večeri glazbeno, umjetničko svjedočanstvo o onome što se uvijek tako lako zaboravlja. O ljudskoj jedinstvenosti, o neponovljivosti tog svakog zrnca prašine od koje smo sazdani.

Duše ispražnjene pa ispunjene smrću i mržnjom prema sebi i drugima sve nas povlače u smrtonosni ponor. Ali, plemeniti geniji svima nam pokazuju drugačije mogućnosti života i njegova smisla

Ono što učini jedan od nas, učinili smo svi. I genijalno dobro i lijepo, kao i monstruozno zlo. Glazba nas na to podsjeća učinkovitije i snažnije nego sve religije svijeta koje su, baš kao i politike, prečesto sklone ljude svrstati na “naše” i “njihove”.

Beethoven se uzdigao u većini nedohvatne visine, iznad plemenito i naivno zamišljenog Diabellijevog “domovinskog umjetničkog saveza”.

Duše ispražnjene pa ispunjene smrću i mržnjom prema sebi i drugima sve nas povlače u smrtonosni ponor. Ali, plemeniti geniji svima nam pokazuju drugačije mogućnosti života i njegova smisla.

Zaboravljajući tu kulturu koja nam je zajednička baština, umiremo i prije nego nas neki novi vihor pomete s puta poput prašine.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora