Znakovi pored puta iz vremena Milojkine šehare

”Kad se odmoriš od posla otiđi u bašču i naberi tunja (tunje su dunje u sarajevskom starinskom rječniku) – rodile su”, dočekala bi me s jeseni, na basamacima njene kuće Milojka, naša gazdarica.

Milojka je bila poslednji potomak čuvene srpske, sarajevske porodice Ceković. Milojkini đedo i otac trgovali su zverinjem s Bečom i Berlinom.

”A šta je zverinje?”

”Aaaa pa to je krzno”, odgovorila mi je čudeći se kako to ne znam. ”Ano, pa ona ne zna šta je zverinje.”

Čudila se i komšinica Ana, čije sam ruke, dok bi pile kafu, sa zanimanjem posmatrala – imala je tetovaže.

Ana je bila u poznim godinama i enigma zvana Anine tetovaže završavala bi se, posle kafe mojim čuđenjem: ”Hej, Vanja, komšinica Ana se tetovira”, a on bi šeretski dobacio: ”Možda je bila u JNA.”

A onda mi je Ana, primijetivši da pogledam u njene ruke i objasnila. U znak tugovanja za kraljicom Katarinom, rimokatolkinje srednje Bosne tetovirale su ruke.

Naša gazdarica, Milojka je bogato štivo. Oca skoro da nije upamtila. Nakon sarajevskog atentata na Vidovdan 1914. godine, sve viđenije Srbe Sarajlije austrijske vlasti su poslale na robiju. Milojkin otac je dopao Arada iz kojeg se vratio bolestan te je u najboljim godinama i preminuo.

Srbi Sarajlije su imali jaku emociju prema svetom gradu Jerusalimu. Ta emocija je bila intenzivna i doprinijela je stvaranju jedne od najčuvenijih zbirki pravoslavnih ikona na svijetu – Riznice Stare pravoslavne crkve – danas Muzeja

U Milojkinoj kući iz 17. vijeka, gdje smo Vanja i ja svili porodično gnijezdo, par brojeva niže Stare crkve na Baščaršiji, sniman je dio kultnog filma ”Miris dunja”. Milojka taj film nikad nije gledala. U vrijeme našeg druženja, krajem prošlog vijeka, nije sve moglo da se nađe na internetu.

Uporno smo pratili TV program da ubodemo emitovanje. Uspjeli smo. Zanimljivo je bilo slušati njene komentare na filmom ispisan njen vakat. ”…Nije to baš bilo tako kako su prikazali, samo su se ulice ‘nako prale i donosila kafa…”.

Mi smo živjeli u prizemlju koje je nekad bilo magaza, a iznad nas bi se, uoči mitropolitove posjete kući Cekovica, po cijelu noć čuo Milojkin žusti hod. Pospremala je kuću. Bilo nam je žao, jer je bila u godinama, pa joj sledeći put, nismo rekli da će mitropolit doći.

”Ajme, djeco, što mi ne rekoste, mogao me zateći u nagližeu”, zabrinuto bi rekla…

Uz kafu i kitnikez u šta su se dunje iz bašče pretvarale s jeseni, zaplovili bismo s Milojkom u prošlost iz koje je, sem uspomena, imala samo sebe. S nama bi u priči plovili Hadžidespići, Jeftanovići, Šabanovići, Hadžidamjanovići…

Plovili bismo i do Mostara i pristali kod Dokića. Milojkina majka Vasilija je bila od Dokića, čuvene mostarske trgovačke porodice.

Sehare u kojima je Vasilija donijela djevojačko ruho, krasile su bajkovitu unutrašnjost kuće Cekovića. Šarene, bogato i duboko izrezbarene, u bojama tirkiza i crvene ruže, kao da su u Sarajevo donijele i hercegovačko sunce. Sa plafona gostinske sobe priču su pričali italijanski majstori, a sa zidova portreti Milojkinih đeda i babe naslikani rukom Špira Bocarića.

Milojka nije imala svoje sehare. Nije se udavala i cijeli život provela je u kući svoga oca, kući u kojoj je nekad bila prva ženska škola Stake Skenderove, žene avangarde svoga vremena koja je zajedno s Miss Irbi, Britankom, velikom prosvjetarkom i dobrotvorkom – svu imovinu zaviještala je srpskim udruženjima, obilježila jednu epohu.

U Milojkinoj kući je bila privremeno smještena i pravoslavna bogoslovija. ”Jednom je kroz kapiju provirio čovjek i rekao da je u ovoj kući išao u bogosloviju”, rekla bi nam dok je slagala svu znakovitu prošlost mjesta nikad dovoljno ispričanih priča.

Meni se činilo da su se sve uspomene i priče vezane za tu kuću, smjestile u Vasilijine raskošne sehare, a Milojka bi jednu po jednu iznosila čudeći se da nas toliko zanima jer ”omladinu nije više briga ni za Staku Skenderovu ni za Miss Irbi”.

Spremajući se na drugi put u Svetu Zemlju, uz kafu i kitnikez od tunja iz bašče, rekla sam gospođi Milojki gdje idem.

Srbi Sarajlije su imali jaku emociju prema svetom gradu Jerusalimu. Ta emocija je bila intenzivna i doprinijela je stvaranju jedne od najčuvenijih zbirki pravoslavnih ikona na svijetu – Riznice Stare pravoslavne crkve – danas Muzeja.

Sa putovanja u Svetu Zemlju vjernici bi donosili i darivali Staroj crkvi ikone koje su kupili na pokloničkom putovanju. Prije nekoliko godina je otkriveno i da ikona Georgija Klonzasa, prvog učitelja i mentora El Greka, ”Liturgija pravednih i paklene muke grešnih”, a koja je dio zbirke Muzeja Stare pravoslavne crkve, nije kupljena na putovanju nego ju je neki bogati Sarajlija naručio kod čuvenog kritskog slikara.

Taj dan, kad sam Milojki saopštila da idem u Sveti Grad, jedan je od posebnih u mom životu jer sam postala dijelom priče iz Vasilijine raskošne sehare. Milojka je, nakon saznanja, gdje idem, pobožno otvorila majčinu seharu i iz nje izvadila nešto što će ponovo povezati đedov i očev Berlin i Beč, pretke i potomke, i ispisati nove stranice u arhivi Jerusalimske patrijaršije.

U rukama sam držala veličanstven dukat, veličine ženskog dlana, na kojem je s jedne strane bilo ugravirano Vaskrsenje Hristovo, a sa druge Blagovijesti. Čudesa sehare su bila u mojim rukama. Sva čudesa utkala se u dukat koji je čekao mene da ga odnesem za prilog na Hristov grob.

Milojka je bila srećna što će na kraju svoga životnog puta darivati sveti Hristov Grob, a ja sam u tom trenutku bila izvan vremena i prostora, a onda sam se zabrinula da li će mi dukat oduzeti aerodromske pištalice i skeneri jer dolazim iz zemlje iz koje se više ne naručuju umjetnička djela i ista darivaju za ”Život svijeta”.

U Jerusalim sam letjela preko Beča i Berlina s kojima su trgovali Milojkini đedo i otac. Vjerujem da su mi starim trgovačkim stazama pomogli da prenesem dukat

Aerodromske pištalice su se aktivirale… Ipak, dukat sam donijela u Jerusalim. Nebesa i svi oni iz Milojkine kuće, zajednice živih i mrtvih pomogli su, čini mi se.

Sehare su pustile sve ljepote minulih vremena kada mi je o. Makarije, koji nas je, zajedno s ocem Aleksejom, vjenčao na Sionu, godinu dana prije mog ponovnog dolaska, rekao: ”Znate li da sam sinoć u arhivi Jerusalimske patrijaršije našao fascinantne podatke o poklonicima iz Sarajeva… Sinoć, a vi danas donosite dukat… Dukat na kojem je toliko simbolike…”. Mislim da su nebesa iznad Jerusalimske patrijaršije tog trenutka zapjevala Alijula.

Po povratku kući, čekala me Milojka na kafu i kitnikez, da čuje je li dukat stigao gdje je čekao da ode kako mi je rekla. A dukat je ispisao još jednu stranicu u knjizi živih i mrtvih baš onako kako vjerujemo mi pravoslavni hrišćani.

Darivanjem Svetog groba Milojka je oživjela svoje pretke i Mostarce i Sarajlije iz majčine sehare i sve one poklonike jerusalimske kojima se u Jerusalimskoj patrijaršiji čitajući stare spise oduševio o. Makarije.

I da, u Jerusalim sam letjela preko Beča i Berlina s kojima su trgovali Milojkini đedo i otac. Vjerujem da su mi starim trgovačkim stazama pomogli da prenesem dukat.

U trenutku dok završavam ovaj tekst, javio se i otac Aleksej, kojeg nisam vidjela ni čula, preko dvije decenije.

Sin Matija me pitao šta se peče u rerni. Peče se lenja pita od tunja. Nisu iz Milojkine bašče, ali mirišu. Ne znam napraviti kitnikez, ima recept na internetu, ali ne vjerujem da je Milojkin. I tako sve ima svoje ”Znakove pored puta”.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Apsurde, kuća ti je ovdje!
    •  I tuđe boli su manje kada nismo ćoravi na njih
    •  Tuđa muka pokaže ko je kakav čovjek i kakva mu je vjera
    •  Smisao korizmenog posta
    •  Iako sam iz srpskog sveta ne mrzim ni ovoga što mrzi mene
    •  Kakvi smo? Dobri smo! Ne lažem, Tita mi
    •  Adio, Sarajevo – Beograde, dobro jutro
    •  Zlo buja, a mi ga zalijevamo i brinemo o njemu
    •  Patrijarhova riječ protiv nasilja nad ženama je nasušna
    •  Skica pravoslavne pravednice, mati Makarije

> Svi tekstovi ovog autora