autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Zlo buja, a mi ga zalijevamo i brinemo o njemu

AUTOR: Olivera Jovanović / 07.11.2022.

Olivera Jovanović

Kada smo sedamdesetih godina prošlog vijeka gledali ekranizovanu ”Ljubavnu priču” (Love Story) svi smo plakali. Mi u kući, komšije, mi djeca u školi, oni odrasli na poslu.

Osjećali smo tugu s ekrana i patili. Pravili smo konstrukcije šta bi bilo kad bi bilo i pitali se da li se tužni kraj romantične drame mogao izbjeći. Tuđa patnja pa makar ekranizovana, budila je u nama saosjećanje, ali i želju da pomognemo. Čak i onima sa ekrana.

Tada se saosjećalo. Neopjevana blizina drugog bila je svakodnevica našeg postojanja. Kroz drugog smo postojali. Moje ja se obaziralo na drugog, a drugi se obazirao na moje ja. Obzira je bilo taman za svakoga. Drugog prema nama i nas prema drugome. Obzir je moja omiljena riječ koja nije tuđica. Domaća i maternja i teško se prevodi na druge jezike. Kad neko ima obzira njemu se, čini mi se, ovdje i sada smiješe vrata raja.

Nekoliko godina prije nego će se upokojiti moj otac je imao saobraćajnu nesreću. Kada sam ga povezla iz bolnice kući rekao mi je: ”Nešto mislim da sam ovu nesreću doživio da bi mi Bog pokazao da ipak ima dobrih ljudi. U bolnici sam to shvatio, da ima ljudi. Da, ljudi, bez dobrih. Nekako zvuči kao pleonazam jer bi trebalo da je dobrota imanentna čovjeku. Bogolikom…”

Moj otac je volio život i bezrezervno je volio ljude. Kada se vratio s puta u Jermeniju, mislila sam da će glavna impresija njemu, svešteniku, biti Ararat. Ali nije! Pričao je kako su ih domaćini vodili na operu i da je sala bila puna dječice. To je bila jermenska narodna opera – šarolika i vesela. Primijetio je da je mnogo djece u publici bilo bez čarapa – virile su im bose noge. On je razmišljao da li im je hladno – bila je kasna jesen i nije bilo sunčano miholjsko ljeto. Kao sada…

Ova jesen je sunčana. Ove sunčane jeseni sam plakala zbog preranog odlaska mladića od dvadeset dva ljeta. Tražio je posao – htio je biti čestiti građanin ovoga društva, a isto mu je na njegovu čestitost uzvratilo podsmjehom koji on nije mogao izdržati. Snimak nastao tokom razgovora za posao je postao svima vidljiv, a podrugljivi lavež društva preglasan. Mladić Mladen Dulić taj lavež nije mogao podnijeti. Otišao je među bogolike jer takvih izgleda ovdje više nema.

Prolaze dani, a meni ispred očiju ne odlazi lik dječaka kojeg smo mi samoživi gurnuli u naručje smrti. Maratonce i epsku rečenicu: – Ko je vas poznavao, ni pakao mu neće teško pasti – možemo preinačiti u: Ko je nas poznavao, ni pakao mu neće teško pasti. Da, ko je nas poznavao ni pakao mu neće teško pasti.

Koliko surovosti i zla na malom prostoru – našem malom mistu. Malom, ali prenaseljenom. Zlom. A mi smo stalni rekovalescenti u zlu. Zlo buja, a mi ga zalijevamo i brinemo o njemu. Zlo isto uspijeva bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Po tome smo svi bliža rodbina. Isti smo ili kako se na ovim prostorima kaže: ”pljunuti”. Ima u tome izrazu ”pljunuti” – neprevodivom na druge jezike – dosta simbolike.

Mladen Dulić se ubio jer nije mogao da podnese našu zloću. Postao je žrtva svih nas – oni koji su ga snimali i objavili nisu jedini krivi. Krivi smo svi. Znali su oni da će snimak imati brojnu publiku jer da nisu ne bi grijeha imali. A on, mladić od svojih dvadeset dva ljeta je samo htio da radi.

Plačem. I stidim se nas. I osjećam nemoć pred tom golemom santom zloće. Zloće koja uništava živote.

Zloća nam je familija. Dok je anđeo iz Laktaša odlazio među bogolike u Peći je uposlenica doma za starije osobe tukla staricu. I to iživljavanje se snimalo. Kako se moglo gledati zlo i snimati? Zarad dokaza o zlostavljanju? Zar se nije moglo, nakon prvih taktova nasilja, zaustaviti nasilje. Drugom rukom odbrani ako jednom snimaš!

Nekidan sam u marketu bila Alisa u zemlji čudesa. Htjela sam pomoći nani jer nije mogla doći do frižidera sa sokovima od nagomilanih kabastih stvari na kolicima koje je uposlenik u mimohodu ostavio tik ispred frižidera. Pokušala sam da sklonim kolica, a stvari su počele da spadaju. Dok sam se borila s kolicima i pokušavala da vratim stvari, nana je počela da doziva uposlenike i da me optužuje da sam oborila robu. Jesam, oborila sam, ali razlog za to je bio pokušaj da pomognem nani. Da nana dođe do soka. I došla je…

U se(be), na se(be), pod(a) se(be) je naša zvijezda vodilja. Gdje su se izgubili čestitost i obzir i bar malo stida? Da li nam svima treba preodgoj i ko će da nas preodgaja ako smo svi takvi? Neodgojeni.

Jedan prijatelj bi znao reći da nam nema spasa sem da se ponovo rodimo i da nas odgajaju odgojeni roditelji. Oni koji znaju za obraz, onakav kakav nam je Bog odredio. Ne da o takvom obrazu samo propovijedamo nego da svijetao obraz pokažemo. Na djelu. ”Tako i vjera, ako nema djela, mrtva je sama po sebi” (Jakov 2,17).

Možemo li bar mi vjernici, a po broju nominalnih vjernika ne bi se reklo ”bar” jer smo većina na ovim prostorima, prestati biti predmetom podsmijeha zbog našeg licemjernog odnosa ka drugome? Vrijeme je za etički samopregled jer ne možemo biti svjetlost svijetu ako nismo iskreni i dobronamjerni.

I riječi krijepe kada se izgovore kada treba.

Pokvarila mi se mašina za suđe. Pozvala sam majstora Sadžida. Bio je u gužvi, ali je rekao da mu pošaljem poruku popodne da ga podsjetim. Na poruku je odgovorio kako ćemo riješiti popravku mašine, a u nastavku poruke je stajalo: ”Izvini, danas sam bio u gužvi pa ne upitah kako ti je muž, je li se oporavio?”

Majstor Sadžid me prenuo i podsjetio da možda nije sve izgubljeno i da ono bogoliko u nama postoji. Oplemenio mi je dan i izmamio osmijeh na lice. Jer kako je govorio profesor Vladeta Jerotić: ”Voleti drugog čoveka znači i razumeti ga… Jer ljubav je zadatak i trud!”

I da se opet vratim svevremenim Maratoncima i dijalogu Kristine koju igra Seka Sablić i Mirka (Bogdan Diklić). Mirko: ”Ja te volim!” Kristina: ”Moš misliti, ti me voliš. Volim i ja tebe pa te ne napadam!”

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Apsurde, kuća ti je ovdje!
     I tuđe boli su manje kada nismo ćoravi na njih
     Tuđa muka pokaže ko je kakav čovjek i kakva mu je vjera
     Smisao korizmenog posta
     Iako sam iz srpskog sveta ne mrzim ni ovoga što mrzi mene
     Kakvi smo? Dobri smo! Ne lažem, Tita mi
     Adio, Sarajevo – Beograde, dobro jutro
     Patrijarhova riječ protiv nasilja nad ženama je nasušna
     Skica pravoslavne pravednice, mati Makarije
     Kršćanstvo - mati Makarija celivala je ruku ubice njena oca

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1