autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Zlatko Hasanbegović Ždanov?

AUTOR: Nela Vlašić / 05.02.2016.

AUTOGRAF Nela VlašićBurnim aplauzom pozdravljen je ulazak dr. Zlatka Hasanbegovića u dvoranu u kojoj je u srijedu navečer u Zagrebu obilježavana 26. obljetnica Hrvatske demokratske zajednice. Novi, kontroverzni ministar kulture za kojega većina kulturnjaka, pa ni onih bliskih vladajućoj koaliciji nikad nije čula i čiju smjenu uporno traži, ako sudimo po pljesku kojim je prekinut govor predsjednika Tomislava Kararamarka dok je zdušno branio mladog, anonimnog pobornika poražene ideologije, javno govori ono što očito većina u toj stranci misli i kani svima nama nametati kao oficijelno mišljenje.

Ponovio je Karamarko izlizanu obranu od opravdanih napada na ministrov stav kako je “antifašizam floskula” da je izvađen iz konteksta! No ovaj puta ohrabren podrškom svojih imao je i dodatak: “…ali i da nije izvađen iz konteksta, ništa loše nije rekao!”

Sve je to predsjednik HDZ-a u sigurnosti istomišljenika začinio boljševičkim ropstvom i verbalnim deliktom zaboravivši u toj slavljeničkoj zanesenosti tko je prije svega nekoliko mjeseci zaprijetio hrvatskim građanima kako će kad njegovi dođu na vlast, po doma moći misliti što god hoće, ali javno tih sloboda neće biti.

Rekao i, štoviše, nije porekao! Uz svesrdnu pomoć kaptolskih odabranika iz takozvane nezavisne liste premostio manjak glasova i u hrvatsku Vladu instalirao na čelno mjesto čovjeka koji u Zagrebu bez GPS-a i Googleovog prevoditelja ne može pronaći ni Markov trg, ni Banske dvore.

Tu odu hrvatstvu, tu lekciju o žrtvi za Hrvatsku mi kojima je domoljublje nešto sasvim drugo moramo svaki puta kad dođu na vlast, a prečesto dođu, odslušati ispočetka kao da nam time žele isprat’ mozak koji pamti da su upravo ti kojima je “dida piva Vilu Velebitu”, ti često kršteni, krizmani, pričešćeni, nemilice pelješili bogatstvo što su ga stvarali oni čiji su djedovi i očevi rado pjevali “Bandiera rossa trionfera” i koji se ni prekrižit ne znaju

Stavio ga je da “vlada na” radost ostrašćenog društva koje se četvrt stoljeća nije pomaklo od provincijalnog pjevanja Vele Velebite, Jure i Bobana, misa za poglavnika i opravdanja za krivu stranu djedova i pradjedova koja ih je vodila u Bleiburg ili pak tome da u sigurnosti doma, uz ognjišta sinove i unuke indoktriniraju nepoćudnim pjesmama i mitovima o nepravdi i žrtvi za Hrvatsku.

Od tog ruralnoga patosa, tog provincijalnog ognjištarskog domoljublja po kojem je potpuno u redu varati državu sve dok su ti Gospa i dom na usnama, ne mogu se odmaknuti ni nakon desetljeća u gradu koji tako zdušno nazivaju hrvatskom metropolom.

Tu odu hrvatstvu, tu lekciju o žrtvi za Hrvatsku mi kojima je domoljublje nešto sasvim drugo moramo svaki puta kad dođu na vlast, a prečesto dođu, odslušati ispočetka kao da nam time žele isprat’ mozak koji pamti da su upravo ti kojima je “dida piva Vilu Velebitu”, ti često kršteni, krizmani, pričešćeni, nemilice pelješili bogatstvo što su ga stvarali oni čiji su djedovi i očevi rado pjevali “Bandiera rossa trionfera” i koji se ni prekrižit ne znaju.

Jedino što ovi istinski mrzitelji “Bandiere rosse” prihvaćaju od svojih ideoloških neprijatelja su poslijeratne metode komunista.

Povremeno dok ih slušam ili gledam što rade sad kad su se vlasti dokopali, pomislim kako su oboljeli od “štokholmskog sindroma”. Primjera je koš i još.

Jedino što ti istinski mrzitelji “Bandiere rosse” prihvaćaju od svojih ideoloških neprijatelja su poslijeratne metode komunista. Povremeno dok ih slušam ili gledam što rade sad kad su se vlasti dokopali, pomislim kako su oboljeli od “što-kholmskog sindroma”. Primjera je koš i još, ali posljednji u nizu je upravo primjer novoustoličenog ministra kulture

Posljednji u nizu je upravo primjer novoustoličenog ministra kulture. O tome hoće li branitelji iz Savske 66 prihvatiti ili ne čelnika ministarstva koje o njihovim pravima vodi računa pomno se brine. Njihovo mišljenje je važno, ali zato kultura ima služiti ideologiji koju priznaju Karamarko, Tepeš, Markić i Kaptol preko Bože Petrova, koji je u mladosti sanjao da bude svećenik, pa se predomislio, ali je i nadalje, u ozbiljnim tridesetima, zadržao taj mladomisnički gard!

Ma velim vam, ždanovizam na djelu! Gotovo sedamdeset godina od smrti Ždanova mi imamo umjesto Andreja Aleksandroviča – Zlatka Hasanbegovića Ždanova i to uz gromoglasno odobravanje, pljesak HDZ-a. Pa ti budi pametan!

Ždanov je volio čistke. Osudio mnoge filozofe, slikare, glazbenike jer se nisu slagali s njegovim dogmatskim boljševičkim idejama. Naš ministar eto ne podnosi neprofitne medije, jer ne ovise o tajkunima koji doniraju njegove istomišljenike i otkazima discipliniraju novinare, pa mu je prvi potez bio raspuštanje njihova povjerenstva.

Alergičan je i na antifašizam, pa je nakon svega nekoliko dana ministrovanja smijenio s čelne pozicije Hrvatskog povijesnog muzeja Natašu Mataušić i postavio Mateju Brstilo Rešetar. Pogađate – Mataušićkin neprostiv grijeh je rad u Muzeju revolucije, knjige o Jasenovcu i deklarirani antifašizam.

Hasanbegovićev u najmanju ruku benevolentan stav prema kolaboracionistima fašista, ne muči čelnika HDZ-a. Štoviše, opravdan zahtjev kulturnjaka koji su od Vlade zatražili smjenu ministra kulture ocjenjuje apsurdnim, neuvjerljivim i sve primjedbe u peticiji koju je potpisalo više od 1.400 ljudi svodi tek na strah od ukidanja stečenih prava.

Ti ljudi bez stvarnog izbornog legitimiteta i mogu samo silom, smjenama, prijetnjama Nini Violić, otkazima, vinkovačkim porukama o likvidaciji Olivera Frljića ili pak sladunjavim pjesmuljcima kontra pobačaja i performensima Božidara Alića pokušati utjerati strah u kosti neposlušnih koji traže promjene – smjene ljudi koji kane dodatno suziti ionako ekonomskom krizom sužen prostor slobode

Zašto me takav stav prvog potpredsjednika Vlade, a u biti stvarnog predsjednika sve dok u Školi stranih jezika u Varšavskoj ne načine čudo i Tim progovori i propiše na materinjem jeziku ne čudi? Pa stoga jer mi od srijede u ušima odzvanja buran aplauz onih koje hrvatski građani nisu odabrali, ali ih jest odabrao Božo Petrov i njegovi kaptolski mentori.

Ti ljudi bez stvarnog izbornog legitimiteta i mogu samo silom, smjenama, prijetnjama Nini Violić, otkazima, vinkovačkim porukama o likvidaciji Olivera Frljića ili pak sladunjavim pjesmuljcima kontra pobačaja i performensima Božidara Alića pokušati utjerati strah u kosti neposlušnih koji traže promjene – smjene ljudi koji kane dodatno suziti ionako ekonomskom krizom sužen prostor slobode.

Ima li bolje osobe za dodijeljeni zadatak od vojnika partije kojemu više znači gromoglasan aplauz partijskih drugova i vođe od primjedbi tisuća kulturnjaka o čijim bi potrebama trebao skrbiti?

Nema! Ždanov je rođen. Nadajmo se da njegova politika, povijesnim rječnikom rečeno, neće uskoro izroditi i nekog Beriju da ostvari prijetnje Nini i Oliveru!

Još tekstova ovog autora:

     Mozgovi okovani žilet žicom
     Dobrodošlica ispisana kundakom
     Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
     ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
     A Boro a Day Keeps Illness Away
     Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
     Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
     Hrvatska iz nehata na pravoj strani
     HRT politički plijen ili javni servis?
     Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1