Živimo tek prividan mir

Iz djetinjstva pamtimo bajke o prinčevima, dvorcima okruženim bajnim vrtovima u dalekim tajnovitim zemljama i velikim ljubavima. Pri spomen na mladog princa iz daleke zemlje Saudijske Arabije ovih se dana veže kontekst nestanka, kasnije, potvrdit će zvanični izvori, i smrti, poznatog saudijskog novinara, disidenta Jamala K., koji je u konzulat te zemlje u Istanbulu 2.10. došao zatražiti papire kako bi se vjenčao sa svojom dragom.

Hatice nije dočekala svog “princa”.

Inače mirnu, vrtnu oazu konzulata narušile su potrage za tijelom njenog voljenog, koji je, zahvaljujući poznanstvima, svojevremeno intervjuirao i bin Ladena.

Iza njega se, u vrtu konzulata, zadržaše tek njegove dvije putne torbe s osobnom prtljagom svjedočeći o tome da je čovjek zaista bio tamo, a da se nije pojavio i nestao kao duh u boci.

Zoran Žmirić kriknuo je svojim romanom još jednom protiv besmisla rata vapeći za izgubljenim trenucima bliskosti i zdravih iskustava. Nježno pletući priču o životu i smrti, on istovremeno anatomski hladno i bespoštedno secira život glavnog lika i okruženja u sljedećih 20 godina

Inače miran vrt konzulata ovih dana pretražuju desetine agenata i pripadnika službe sigurnosti. Istrage se, javljaju mediji, proširiše i na šume pored Istanbula.

Iz djetinjstva smo u sjećanju zadržali osjećaj sigurnosti i zaštićenosti koji nosimo iz primarne obitelji i okruženja. Ono je odisalo brigom jednih za druge, naša i susjedna dvorišta i vrtove. Pamtimo brigu roditelja za svoju djecu, ali i djecu iz ulice.

Na pragu mladenaštva kretalo se u prostor slobodnijeg istraživanja i dokazivanja, prvih ljubavi, iskustava koja grade stabilnost i vjeru u sebe i druge ljude za cijeli život. I uvijek kao da je bio prisutan taj glas podrške i osjećaj sigurnog okruženja.

Glas lika Vanje je glas Riječanina, autora Zorana Žmirića, pisca koji je posljednjim romanom “Pacijent iz sobe 19” uputio antiratni krik okruženju.

Njegov jasan odjek čuli su svi koji su se nedavno zatekli na promociji u zagrebačkom klubu Vinyl. Vanja je na pragu mladenaštva 90-ih godina. U trenucima kada se zemlja raspada ima nesreću da na najbrutalniji način raskida sa svijetom bajki.

Krećući u rat, na vlastitoj koži osjeti posljedice izreke koja vrijedi za narode “koji nisu ništa naučili iz povijesti, zaslužuju da je ponove”.

Prisiljen da gazi po tuđim vrtovima i tijelima, da kao vojnik iskusi sve samo ne željeno životno iskustvo za oblikovanje cjelovite i sretne ličnosti.

Zoran Žmirić kriknuo je svojim romanom još jednom protiv besmisla rata vapeći za izgubljenim trenucima bliskosti i zdravih iskustava. Nježno pletući priču o životu i smrti, on istovremeno anatomski hladno i bespoštedno secira život glavnog lika i okruženja u sljedećih 20 godina.

Vizija je katkad sjetna, elegična, katkad crna poput darkerskog omota njegovog romana na čijoj se naslovnici nazire poznat prikaz anatomije glave iz Greyevog anatomskog atlasa.

Ni Vanju, kao ni mnoge druge, nitko nije pitao želi li takvo iskustvo i da li je spreman za njega sa 19 godina. Koliko je pacijenata, ne samo Vanja iz sobe 19, završilo kod psihijatra, psihologa i na drugim odjelima i tretmanima…

Misao valja uputiti liku i djelu Daše Drndić, koje od ovog ljeta nema više u šetnji riječkim ulicama, velikoj spisateljici koja je svojom prozom znala ispričati priče o stradanju pojedinca u vihoru rata, hladno dokumentirajući sav besmisao naci(onali)zama, ekstremnih ideologija, uzdižući individualni nivo na razinu povijesnog (be)smisla.

I Žmirićev Vanja kao da propituje smisao izgubljenih godina nakon što je ”zapeo” u vihoru rata. Traži ga na koncu i u dijalogu s psihijatrom dok zbori bolnim iskustvom, željan ljepših završetaka.

Posljednje migracije kod Velike Kladuše kao da prolaze uz manje empatije za ljude u tim kolonama. Ne tako davno i naše je stanovništvo bilo u redovima prognanih i izbjeglih. Migrirali su, ne zbog dobra, već jada koji ih snađe

Antiratni roman je štivo koje psihijatri i psiholozi nužno trebaju ”propisati” generacijama izraslim na ratu, u ratu i nakon svih ratova.

Autor skromno izjavljuje da ne smatra kako proza može imati većeg utjecaja. Ne slažem se s njim. Njegove knjige zrače pozitivno, pozivaju na razum, toleranciju i humanost.

”Dinamika knjige nosi i neočekivani obrat”, najavila je kritičarka Jagna Pogačnik. Svojevremeno, za spisateljski credo Daše Drndić navela je ”da za njega vrijedi duboko upisana potreba, gotovo krik, da književnost nije zabava, već preispitivanje univerzalnih tema, intelektualni angažman, upozorenje kako šaptanje strašnih povijesnih istina na ponekad nagluho uho savjesti čovječanstva itekako ima smisla”.

Nakon čitanja Dašinih knjiga, rekla bih, ništa više nije isto. Prepoznajem taj osjećaj i dok držim Žmirićevu knjigu.

I kažem, čitati i čitati još.

U našim prostorima zagađenim bespoštednom borbom ”lijevih i desnih”, ”defanzivnih i subverzivnih”, “sjevera” i “juga” zaboravljen je čovjek. Sakriven poput duha u boci i zapretan. I čovjek i narod u cjelini.

Kao zaleđen čeka da se vrati i pokrene normalan život. Da dođe princ, udijeli poljubac i udahne život? Zazove dane bezbrižnosti, sklada, ljubavi, tolerantnog ophođenja, brige za drugoga, dane mira…

Dane bez naslovnica ispunjenih bizarnim smrtima, gubicima, neimaštinom, humanim i manje humanim preseljenjima, migracijama, sms aferama. Sve u nemoći produktivnog bavljenja životnim problemima.

Posljednje migracije kod Velike Kladuše kao da prolaze uz manje empatije za ljude u tim kolonama. Ne tako davno i naše je stanovništvo bilo u redovima prognanih i izbjeglih. Migrirali su, ne zbog dobra, već jada koji ih snađe.

Lako se to zaboravi u dane kada migriraju drugi, ne više “naši”. Kada je Europa manje zainteresirana da u svoje okrilje primi nove redove migranata. Dobro joj dođe od naših policajaca sazdan prvi štit.

Naš vrt skriva tek prividan mir. I njegova je sigurnost u direktnoj ovisnost o okruženju u stalnoj vibraciji tiših i glasnih dijaloga.

Misao valja uputiti liku i djelu Daše Drndić, koje od ovog ljeta nema više u šetnji riječkim ulicama, velikoj spisateljici koja je svojom prozom znala ispričati priče o stradanju pojedinca u vihoru rata, hladno dokumentirajući sav besmisao naci(onali)zama, ekstremnih ideologija, uzdižući individualni nivo na razinu povijesnog (be)smisla

Strah i odsustvo kulture i volje da se dijalogu razumno, diplomatski i kulturno pristupi dovele su do toga da se ne komunicira argumentima i pregovaranjem, već ”gusla” po svome, agresivno prijeti, nagurava, zvecka oružjem, fizički sukobljava.

Oni, eto, ispuniše vrt i konzulat Saudijske Arabije u svakim danom manje kozmopolitskom i mirnom Istanbulu, ali i blizu nama, uz hrvatski pogranični prijelaz kod Velike Kladuše.

Gdje prestaje “naše”, a počinje “njihovo” i gdje prestaje “mi” i Čovjek, a počinju “oni”.

Autoritarni stil mišljenja ne valja vezati uz jedan politički stil ili opciju; krajnje desni i krajnje lijevi najbolje se razumiju ideja je vodilja diplomskog rada na studiju novinarstva Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu kasnih osamdesetih godina. I treba li nam “otac” ako ga već imamo? I kada se i kako riješiti plemenskog nasljeđa.

Za to vrijeme u jednom vrtu vlada mir. Mala kujica “Kika” veselo trčkara zelenim, brižno podšišanim livadama vrta. Nema u hitnji odbačenih putnih kovčega, nema gužve nestrpljivih migranata koji se naguravaju. Ima za nju dovoljno hrane, mira, sigurnosti… Kao u priči sa princem. Ili princezom. Ako nakon svega još netko vjeruje u bajke.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Kolektivna terapija protiv govora nesnošljivosti i mržnje
    •  Nesigurnost mladih ogledalo je društva
    •  U koloni oduševljenih Elvisom i harmonikom
    •  Mentalno zdravlje: u zdravom tijelu zdrav duh
    •  Ima li nade da put nekog Jazda krenu svi isključivi?
    •  Nikad aktualniji Krleža i vječna misija žene
    •  Najvažnije utakmice su one za čovjeka i humanost
    •  Akcija stadion 1941. i 80 godina poslije
    •  Odurnom Zekanovićevom seksizmu: neće proći!
    •  I mi svoj Ku Klux Klan za utrku imamo

> Svi tekstovi ovog autora