Židovska zajednica i spomenička baština Donjeg grada

Poslijepodne je hladno i vedro, sunce razlijeva svoju zlatnu svjetlost, po mom mišljenju, po toliko lijepoj zgradi Zanatlijskog doma na Britanskom trgu 3, koja tako impozantno obilježava ugao između trga i ulice Pantovčak.

Gledam ju i mislim, koliko smo malo svjesni da Zagreb, kakvog ga danas poznajemo, cijelu njegovu donjogradsku jezgru, duguje ljudima kojima je Zagreb u određenom povijesnom okviru, pružio mjesto stanovanja i rada i postao njihovo sidrište – židovskoj manjini.

Ne može čovjek samo tako stajati, gledati u zgradu i diviti joj se, a da ne misli o njoj fenomenološki, da ga ne zanima otkad je tu, tko ju je sagradio, tko su bili i kako su u Zagrebu živjeli njeni graditelji?

Meni je o starom Zanatlijskom domu pričala baka, udova zagrebačkog obrtnika, jednog od utemeljitelja Matice hrvatske i Auto-moto saveza Hrvatske, iako Zanatlijski dom u tom svojstvu više nije postojao od 1949.

Bila sam apsolventica kad sam posjetila Hrvatski državni arhiv i zatražila arhivsku građu predmeta DAZG-765, spise Zanatlijskog i pomoćničkog društva za naobrazbu, podupiranje bolesnika i nemoćnika, te njihovih udova i siročadi.

Trebalo mi je nekoliko dana svakodnevnih dolazaka da u dokumentaciji o članstvu, koja sadrži 55 knjiga iz razdoblja od 1898. do 1949. godine, pronađem ime svog pokojnog djeda i još četvorice iz njegovog i bakinog obrtničkog društva.

Koliko je, uopće, ljudi preostalo koji ovu, sada ranjenu baštinu, mogu sagledati cjelovito i fenomenološki, a ne iz pozicije vlastitog kokošinjca i kukuruza koji preko nje, posljedično, može pasti i u moje dvorište

Sljedećih desetak dana trebalo mi je da proučim računovodstvene spise, koji se nalaze u čak 57 kutija, i vidim tko je od udova zagrebačkih obrtnika s djecom koristio stambeni prostor Zanatlijskog doma i kome je pomagano za stipendije i školovanje.

Zgrada, naime, samo izvana djeluje cjelovito, no zapravo je projektirana kao dvije trokatne najmanje stambene kuće. Arhitekt je bio Otto Goldscheider, a graditelji Hönigsberg i Deutsch.

U ovo postpotresno i pandemično vrijeme sretna sam kad negdje u centru mogu odmarati oči na neoskrvnutoj ljepoti arhitekture i graditeljstva, jer donjogradska jezgra sva je ranjena i rane su vidljive unatoč postupnim sanacijama. Rane su vidljive, otvorene, zjape i bole svakog tko s gradom diše.

Ne mogu, gledajući Zanatlijski dom, ne osjećati neizmjernu zahvalnost prema arhitektu i graditeljima koji su ga oblikovali.

Koliko su rijetke prigode čuti o tome koju riječ u ovom narcističkom vremenu opsjednutosti sobom, svojim doživljajima i potrebama, u kojem, kako je napisala neki dan na svom statusu moja draga prijateljica, Božica Jelušić, čovjek više ne zna promatrati svijet fenomenološki, već isključivo iz perspektive vlastitog bunjišta, kokošinjca ili kakve god nastambe iz koje onda kokodače, skače čaporcima po tipkovnici, imajući mišljenje baš o svemu, jer on je centar svemira i sve postoji zbog njega i njegovog doživljaja.

Rijetko čujemo, čak i u stručnim razgovorima o graditeljstvu i donjogradskoj spomeničkoj baštini, kako gotovo cijelu donjogradsku jezgru kakvu danas poznajemo dugujemo židovskoj zajednici kojoj je Zagreb, u jednom povijesnom okviru pružio gostoprimstvo i postao joj mjesto stvaralaštva i zalaganja za društvo.

Najpoznatija i spomenički najvažnija djela židovskih arhitekata i graditelja su: zgrada Hrvatskog školskog muzeja, zgrada Etnografskog muzeja, kuća Kallina s fasadom od keramičkih pločica na uglu Masarykove i Gundulićeve, palača Vlahe Bukovca na Tomislavovom trgu 17, palača Schlesinger koja je 1908. preuređena za hotel Palace, zgrada Trgovačko-obrtničke komore, zgrada Gradske štedionice s Gradskom kavanom, zgrada apotekar Josipa Pejića u Ilici 43, Hrvatsko-slavonska centralna štedionica s kavanom Corso.

Arhitektura središnjeg dijela Trga bana Jelačića, većini je dobro poznata, osobito palače na brojevima 3 i 5. O njima se relativno često piše i dio su turističkih obilazaka pa ih neću posebno spominjati.

Ne može čovjek samo tako stajati, gledati u zgradu i diviti joj se, a da ne misli o njoj fenomenološki, da ga ne zanima otkad je tu, tko ju je sagradio, tko su bili i kako su u Zagrebu živjeli njeni graditelji?

Romantični ljetnikovci i vile na obroncima Tuškanca i Josipovca također su dio židovske graditeljske baštine, kao i projekt uređenja sjevernog dijela Sveučilišnog trga s Meštrovićevim ”Zdencem života”.

Prve telefonske linije, elektrifikacija i kanalizacija također su zasluga židovske zajednice.

No što su s tom baštinom učinili oni koji su nakon Drugog svjetskog rata useljavali u stanove u židovskim palačama, te oni koji su nakon Domovinskog rata dolazili da bi se umrežili u pore gradske politike i njome vladali?

Koliko je, uopće, ljudi preostalo koji ovu, sada ranjenu baštinu, mogu sagledati cjelovito i fenomenološki, a ne iz pozicije vlastitog kokošinjca i kukuruza koji preko nje, posljedično, može pasti i u moje dvorište?

Svakog se dana trudim iznova otkrivati slojeve mog rodnog grada. Nastojim biti svjesna svoje prolaznosti u njemu i čim mi to više uspijeva, grad mi se sve više otkriva kao tkivo satkano od milijuna onih koji su se tijekom povijesti u njega ugradili.

I traju, na duhovnoj razini skupa s gradom, sad ranjenim i zapuštenim, no spremnim dići se iz pepela poput feniksa.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena
    •  Svi božićni egzili
    •  Zakon o odgoju i obrazovanju po bankarskom kroju
    •  Nasukavanje hrvatskog socijalnog broda
    •  Literati šlampavoga kroja
    •  Tko su stvarni ideolozi navijačkih ultras skupina?
    •  ''Prekomjerno granatiranje'' temom turizma

> Svi tekstovi ovog autora