Žene koje nisu slomili ni režimi ni patrijarhat

”Smiješ li se vratiti kući sad kad si rodila drugu kćer”, upitala je moju majku mlada žena koja je ležala u krevetu do nje u bolnici dalmatinskog gradića sredinom šezdesetih.

Majka ju je začuđeno pogledala i odgovorila potvrdno upitavši ju zar ona ne smije. Odgovorila je da je rodila treću kćer, da je nitko iz obitelji nije posjetio i da ne zna kako će se vratiti kući, u selo Dalmatinske zagore.

Kad mi je majka ovo prvi put ispričala bila sam djevojčica. Osjetila sam neku mješavinu ogromne tuge i bijesa. Tada mi je ispričala i jednu od najvećih trauma svog života.

Rekla je da je jako voljela ići u školu, poslije Drugog svjetskog rata, ali da je išla krišom. Otac bi je svako malo vraćao uz njezin neutješni plač i nastavnikovo vikanje na oca i žalosno odmahivanje glavom, a sve zbog toga jer je bila najstarija od šestoro djece i morala mu je pomagati u polju. Uvijek mi je govorila da je obrazovanje za ženu najvažnije.

Ove dvije priče su me obilježile za cijeli život.

U Dalmaciji sam se, na žalost, vrlo često susretala s najprimitivnijim oblicima patrijarhalnosti i mizoginije.

Jednom je čovjek koji je radio nešto oko kuće mojih roditelja obraćajući se meni, a govoreći o drugom radniku rekao doslovce ovo: ”Vi ste žena, jel’ tako? Niste stručnjak ni za šta, jel’ tako? A vidili ste odma da je na krivom mistu iskrca, jel’ tako? E, sad van je jasno koliko je glup!”

Obično bih istom mjerom vratila ovakvim grubijanima, ali nisam htjela praviti scenu zbog roditelja. Samo sam se nasmiješila i rekla da je meni sve jasno.

Na portalu Lupiga prije nekoliko dana vidjela sam crticu o godišnjici smrti prve profesionalne novinarke s prostora nekadašnje Jugoslavije Marije Jurić Zagorke koja je umrla 1957. na Dan Republike.

Nedavno je u formi razgovora s novinarkom Češke televizije izdala knjigu sjećanja pod naslovom ”Glavom kroz zid”. Kada je prije dvije godine slavila 90. rođendan izjavila je: ”Ja se u devedesetoj godini okrenem za sobom i vidim tamo sve čisto. To se ni s čim ne može platiti”

Kroničari su zabilježili da je govorila kako je u ranoj mladosti svugdje bila dočekivana s nepovjerenjem i prezirom jer je žena u politici u 19. stoljeću bila smatrana poput žene u javnoj kući i da su je u redakciji Obzora gledali s čuđenjem.

”A ja sam u prvom redu širila feminizam i u ženama budila volju da sudjeluju u javnom životu. Moja je težnja uvijek bila emancipacija žena”, govorila je Marija Jurić Zagorka.

Ovih je dana jedan park u Pragu dobio ime po jednoj drugoj velikoj književnici i novinarki, prevoditeljici i antifašistkinji, Čehinji, rođenoj krajem 19. stoljeća, dvadesetak godina kasnije od Zagorke, Mileni Jesenskoj.

To je drugo javno prostranstvo u Češkoj koje je dobilo ime po nekoj ženi. Indikativno je da mnogi o Jesenskoj i dan danas govore kao o ”Kafkinoj prijateljici”. Pri tom je ta žena bila jedna od najvažnijih osobnosti na literarnoj sceni Čehoslovačke za vrijeme tzv. Prve Republike, između dvaju svjetskih ratova.

Majka joj je umrla kad joj je bilo šesnaest. Po želji oca, uglednog sveučilišnog profesora Jana Jesenskog s kojim je imala kompliciran odnos, upisala je medicinu, da bi je napustila nakon nekoliko semestara.

Buntovna i strastvena inklinirala je životu intelektualnih boema. U kavanama se sretala s književnicama Maxom Brodom i Franzom Werfelom i ludo se zaljubila u deset godina starijeg književnog kritičara Ernsta Pollaka. Usprkos očevom protivljenju tajno se vjenčaju i sele u Beč.

Dok joj se raspadao brak zbog brojnih muževljevih avantura i nedostatka financija, radila je i kao nosačica kofera na željezničkoj stanici, pisala za modne magazine i davala instrukcije češkog.

Tada je pisala i svoje najljepše novinarske tekstove za praški list Tribuna i počela prevoditi djela u to vrijeme malo poznatog Franza Kafke.

Fascinacija jednom njegovom pripovijetkom dovela je i do prvog susreta s njim tijekom njenog kratkog posjeta Pragu 1919. Sreli su se samo dva puta, a poslije su uslijedila čuvena ljubavna pisma. Kažu da je međusobno dopisivanje prekinuo sam Kafka 1923. jer navodno nije htio da njihovo neobično prijateljstvo sklizne u erotski odnos.

Neki prestanak korespondencije objašnjavaju pogoršanjem Kafkinog zdravstvenog stanja. Čuveni pisac umire 1924., a zahvaljujući Maxu Brodu, osim Kafkinih djela, svjetlo dana ugledat će i 134 pisma koja je napisao Mileni.

Nakon povratka u Prag iz Beča, poslije epizode s Franzom Xaverom Schaffgotschom u Dresdenu gdje je pisala za lijeve orijentirane časopise, Jesenska se potpuno posvetila novinarstvu i uključila u krugove lijeve avangarde.

Upoznaje drugog muža, arhitekta Jaromira Krejcara s kojim 1928. dobiva kćer Janu. Od 1930. godine piše članke koje mnogi smatraju za nešto najbolje što je ponudilo čehoslovačko novinarstvo između dvaju ratova.

U privatnom životu nije bila sretna. Raspao joj se i drugi brak. Mučili su je zdravstveni problemi, bolove je smanjivala morfijem, postala je ovisnica. Podvrgla se teškom i mučnom procesu odvikavanja.

Nikada nije kuhala, a napisala je kuharicu koja je izašla pod nazivom ”Milenini recepti” i koja je doživjela ogroman uspjeh. Skupila je recepte od čitateljica svojih tekstova. Voljele su njen stil i ljudski pristup temama.

Njezini prodorni i jezično izbrušeni feljtoni postali su svjetski priznati. Prevodila je njemačke, francuske, engleske, američke i ruske autore.

Kafka je jednom prilikom napisao Maxu Brodu da je Jesenska živa vatra s kojom se do tada nikad nije susreo.

Istupila je iz Komunističke partije ogorčena staljinističkim procesima u SSSR-u.

Od 1939. djelovala je u Antifašističkom pokretu, izdavala ilegalni časopis, pomagala spašavati živote desetina ljudi, uglavnom njemačkim i austrijskim Židovima da pobjegnu u emigraciju od progona nacista, kao i češkim vojnicima.

Ona nacistima, na žalost, nije uspjela pobjeći. Nakon hapšenja od strane Gestapoa odvedena je u zatvor u Dresden, a poslije u koncentracijski logor Ravensbrück gdje je 1944. umrla.

Govorili su mnogi o njoj da je slobodoumna i svojeglava, energična, nezavisna, s velikim osjećajem za ljudsko dostojanstvo što je najviše isplivalo upravo u logoru. Svjedoci su pisali da je u teškim logorskim uvjetima zadržala unutarnju slobodu, intelektualnu nezavisnost i praktični razum.

U travnju 1995. jeruzalemski Memorijalni muzej za židovske žrtve holokausta Yad Vashem dodijelio je Jesenskoj odlikovanje Pravednik među narodima, a u listopadu 1996. predsjednik Havel joj je posthumno dodijelio orden Tomaša Garrigue Masaryka.

Ovih dana me napis u češkim novinama podsjetio na još jednu iznimnu ženu. U 92. godini umrla je Kamila Moučková, glasila je vijest u svim medijima 24. studenog. Ovo ime vam vjerojatno ne znači ništa, ali u pitanju je prva žena televizijska voditeljica u Evropi koja je čitala vijesti. Bilo je to 1957., do tada su to radili samo muškarci.

Jednom je čovjek koji je radio nešto oko kuće mojih roditelja obraćajući se meni, a govoreći o drugom radniku rekao doslovce ovo: ”Vi ste žena, jel’ tako? Niste stručnjak ni za šta, jel’ tako? A vidili ste odma da je na krivom mistu iskrca, jel’ tako? E, sad van je jasno koliko je glup!”

Prva je na Čehoslovačkoj televiziji 1968. objavila invaziju Varšavskog pakta. Odlikovana je državnim odlikovanjem, medaljom za zasluge. Majka joj je kao i Jesenska bila zatočenica logora Ravensbrück, ali se vratila živa. Od 1946. bila je članica Komunističke partije.

Za vrijeme Praškog proljeća i okupacije Čehoslovačke uključila se u tzv. protuokupacijsko emitiranje televizije i radija. Na dan invazije okupacijske vojske Varšavskog ugovora čitala je vijesti cijeli dan sve do trenutka dok je nisu iz studija izbacili sovjetski vojnici.

U proljeće 1969. vlada izdaje dekret kojim gubi posao u informativnom programu, kratko se bavila sinkronizacijom, ali iste godine dobiva otkaz.

Do Baršunaste revolucije 1989. radi kao servirka, čistačica i prodavačica. Angažira se u disidentskom pokretu, širi zabranjenu literaturu i letke. Jedna je od prvih potpisnica disidentske Povelje 77.

Od 1990. do 1993. vraća se na Čehoslovačku televiziju. Od 1994. surađuje s različitim medijima, posebno s Radijom Slobodna Evropa, aktivna je i u pokretu za građansku slobodu i toleranciju (HOST).

Godine 2013. predsjednik Miloš Zeman dodjeljuje joj orden za zasluge 1. kategorije. Bila je i počasna građanka Praga.

Nedavno je u formi razgovora s novinarkom Češke televizije izdala knjigu sjećanja pod naslovom ”Glavom kroz zid”. Kada je prije dvije godine slavila 90. rođendan izjavila je: ”Ja se u devedesetoj godini okrenem za sobom i vidim tamo sve čisto. To se ni s čim ne može platiti.”

I u Češkoj (nekim drugim povodom o streljanoj Miladi Horakovoj) i u Hrvatskoj ima nebrojeno puno izuzetnih žena. Onih kojima znamo imena i prezimena i onih nevidljivih.

Meni je iznimna i moja majka koja mi je svojim pričama usadila želju za obrazovanjem koje ona nije mogla imati i time mi dala mogućnost da ja pišem o iznimnim ženama.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ministru kršćaninu nije sporno pljuskama odgajati djecu
    •  Je li crtica u nazivu države mogla spasiti Čehoslovačku?
    •  Nemojmo pokleknuti pred glupošću, uništit će nas
    •  Kako naći Boga s pivom u ruci, u rock klubu?
    •  Kako je ljubav pobijedila birokraciju, ksenofobiju i predrasude
    •  Treba li demokraciji u sunovratu popravljati fasadu?
    •  Bolje tragati za identitetom, nego se busati u nacionalna prsa
    •  Pravo na nasilje kao ustavno pravo
    •  Migranti, aktivisti i biciklisti: omiljena meta populista i desničara
    •  Situacija u Amazonu, Uberu... Radnici ili moderni robovi?

> Svi tekstovi ovog autora