Zdravlje, najveće bogatstvo

Nekoliko posljednjih godina slovenske ankete javnoga mnijenja pokazuju da je ispitanicima u životu najvažnije zdravlje. Mislim da je također tako u Hrvatskoj, ali i još kojekuda. Možda je u tim anketama novost to što se zdravlje uzdiglo na sam vrh vrijednosne ljestvice, i to ne samo nama u trećoj životnoj dobi već i mladima. Dok sam imala dvadeset godina, ni nakraj pameti mi nije padalo, u povodu Nove godine, nekome poželjeti: “Želim ti zdravlja!” Tada sam željela uzbudljiv život. A sada, sebi i drugima, nadasve zdravlja, eto.

 

Radi se o želji za što dužim zdravljem i veseljem, ali i tome da pomognem ljudima razumjeti što je to zdravlje i kako brinuti o toj najvećoj blagodati. Kao što se i priliči ambasadorici radosnog starenja, nazivu po kojem me poznaju. Želim znati što je najučinkovitije na području liječenja i što je najprimjerenije ljudskoj prirodi.

 

Oduvijek me zanimaju tumačenja zdravlja i bolesti, sve metode liječenja, zajedno sa znanstvenom medicinom. Prije više od desetljeća suorganizirala sam i vodila prvu nacionalnu konferenciju o komplementarnom liječenju u Sloveniji, i bila upoznata sa svime što je kod nas postojalo pod tim imenom. Tada su se šalili da sam u prijašnjem životu bila čarobnica i lječiteljica. Priznala sam da sam zaljubljena u život i da bih ga voljela što duže uživati.

Kada proširimo informacije, kada promijenimo motrište, kad prodišemo punim plućima, a sve to u svrhu pravog liječenja, s vremenom će se bolest povući. Jer je ispunila svoju svrhu. Ako nam ne ide,  ako ne uspijemo, “rješenje može biti i u tome da umremo. Za neke je smrt i najbolje rješenje”, misli psihosomatski lječitelj, uvjeren kako na smrt ionako gledamo previše dramatično: “Naime, smrt nije kraj života, ona je tek njegov nastavak na novoj lokaciji”

 

Kako radosno, ispunjeno i zahvalno živjeti? Što znači biti zdrav? O tome sam najviše naučila od velike učiteljice − smrti. Šuteći i promatrajući, razmišljajući i razgovarajući. I neprestanim čitanjem knjiga o zdravlju i liječenju, što je moja svakodnevna popudbina.

 

Opisat ću jednu od čestih slika umiranja. Ona je, tiha, u sebe zatvorena osoba. Prvo je imala rak pluća, a sada su joj se metastaze proširile cijelim tijelom. Razgovaramo o ljepoti šume i sunčevoj svjetlosti. Polagano postavljam pitanje, obzirno, nježno: “Pušite?” Ona: “Da, pušila sam cijeli život. Kava i cigareta, cigareta i kava.” Ponovno malo o vremenu, a zatim: “Najvjerojatnije i mnogo bola u duši…  Muškarac koji nije razumio, koji je vas je napustio…” Ona: “Da.” Nastavljamo o ljepoti prirode, te ja nježno: “Imali ste osjećaj da ste sami, sasvim sami?” Ona, orošenih očiju: “Da, za sve sama, pa i za odgoj djece.”

 

Nježno sam ju pomilovala: “Da vam je teško i da vas je strah, a o tome niste imali s kime razgovarati?” Ni s kim nije razgovarala. Hodala je uspravno, dok je išlo, i bila preponosna da bi ikoga išta molila. Gorčinu u duši gurala je pod tepih: “Ne, o takvim stvarima nikada nisam govorila.”

 

Jedna je od najboljih knjiga o liječenju i bolesti studija dr. Waltera Webera* Nada i rak: Duh pomaže tijelu. Zato što je to knjiga o cjelovitu načinu liječenja. Autor je, nakon dvadeset godina liječenja oboljelih od raka, došao do zaprepašćujućih zaključaka o sličnosti „događaja“ u tijelu, na staničnoj razini, s događajima u životu pojedina bolesnika. Kao što danas znaju već mnogi liječnici, tako i dr. Weber kaže da je “bolest pokušaj samoliječenja tijela”. Ljudskog tijela, čija se duša već dugo, često još od djetinjstva, osjeća usamljenom, ne komunicira sa socijalnim okruženjem, jer te mreže ili nikada nije bilo ili se rastrgala.

 

I što treba liječiti? Sasvim sigurno to nisu prvenstveno ili isključivo simptomi! Jer do bolesti dolazi kada je protočnost blokirana i kada čovjek ne živi u skladu s time što je u njegovoj stvarnoj prirodi. Kada ne sluša i ne zadovoljava svoje autentične potrebe, kada ne može nahraniti dušu onime što stvarno želi. Kao što tvrdi, ne znam koliko već puta pročitana, knjiga Misliti tijelom i njezin autor, liječnik i psihoterapeut, Jader Tolja**: “Kada smo pronašli ono što nedostaje u našem životu, obično i simptomi bolesti više nemaju razlog postojanja.”

Veliki problemi pojedinaca, zajednica, naroda i čovječanstva komunikacijske su prirode. Ne znamo komunicirati, ni sami sa sobom ni s drugima. Ne znamo i ne želimo slušati, slušati sebe. Ne znamo si reći što uistinu osjećamo, a još se manje usuđujemo to podijeliti s drugima, koji bi nas pri tome gledali u oči i prenijeli nam što pak oni osjećaju vezano za našu poruku, koja je uvijek energetske i osjećajne prirode, i čija je informacijska vrijednost mnogo manja negoli mislimo

 

Prema njegovu mišljenju, u danoj situaciji, kada na raspolaganju imamo informaciju i energiju, bolest je najbolje rješenje. Kada proširimo informacije, kada promijenimo motrište, kad prodišemo punim plućima, a sve to u svrhu pravog liječenja, s vremenom će se bolest povući. Jer je ispunila svoju svrhu. Ako nam ne ide,  ako ne uspijemo, “rješenje može biti i u tome da umremo. Za neke je smrt i najbolje rješenje”, misli psihosomatski lječitelj, uvjeren kako na smrt ionako gledamo previše dramatično: “Naime, smrt nije kraj života, ona je tek njegov nastavak na novoj lokaciji. Osobno je često uspoređujem sa selidbom. Naime, promjenom lokacije ne završava naš život, samo završava naš život u dotadašnjem stanu.”

 

U prethodnoj sam kolumni citirala liječnicu koja mi je rekla: “Tko je sretan, taj je i zdrav.” Pri tome sam mislila na vezu sa svojom dušom, na osjećaje i to kako na njih reagiramo. Veliki Lao Ce***, iz davne Kine, znao je da “mudra čovjeka vodi ono što osjeća, a ne ono što vidi.”  Ili što umišlja. I ono što pametuje njegova okolina i njezini brojni glasovi. Što ćutiš, što osjećaš? − to je pitanje svih pitanja, na koje mnogi ne znaju odgovor. “Kako to mislite što osjećam? Takvo si pitanje nikada nisam postavio.” Ili: “Joj, kad bih znala što osjećam! Pa to i jest moj problem što ne znam! Znam što moram. Znam što drugi od mene očekuju. Znam… Ali zbilja ne znam što stvarno osjećam!”

 

Veliki problemi pojedinaca, zajednica, naroda i čovječanstva komunikacijske su prirode. Ne znamo komunicirati, ni sami sa sobom ni s drugima. Ne znamo i ne želimo slušati, slušati sebe. Ne znamo si reći što uistinu osjećamo, a još se manje usuđujemo to podijeliti s drugima, koji bi nas pri tome gledali u oči i prenijeli nam što oni osjećaju vezano za našu poruku, koja je uvijek energetske i osjećajne prirode, i čija je informacijska vrijednost mnogo manja negoli mislimo.

 

Zato dr. Waler Weber tvrdi: “Da bi se postalo, odnosno ostalo zdravim, čarobna je riječ komuniciranje.” Njegovu tvrdnju potpisujem cijelim bićem i potvrđujem životom koji tako rado živim.

 

_____________________________

 

* Dr.med. Walter Weber, onkolog iz Hamburga, bavi se psihosomatskim utjecajima na uzroke i razvoj bolesti.

 

** Dr. Jader Tolja, 1980. u Avellinu, Italija,  studirao je medicinu i kirurgiju u Bolonji.

 

*** Kineski filozof iz 6. stoljeća prije Krista. Njegovo se ime, u raznim izvorima, pojavljuje kao Lao Tse, Lao Tsu, Lao Tzu i sl.

    •  Moramo živjeti drugačije
    •  Ne treba!
    •  Vrt - vrata novog svijeta
    •  Moja učiteljica - SMRT
    •  Hvalospjev učiteljima
    •  Proljetno čišćenje
    •  O mutirajućoj generaciji
    •  Živjele razlike!
    •  Maska ili ono ispod nje?
    •  Ljevičarske litanije

> Svi tekstovi ovog autora