Zastarjeli diskurs Crkve i rodna perspektiva

Na predstavljanju radova jesenskoga plenarnoga zasjedanja HBK (IKA, 18. listopada 2019.) gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, predsjednik Biskupske komisije za liturgiju i predsjednik Vijeća HBK za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života, predstavio je hrvatski prijevod dokumenta Kongregacije za katolički odgoj “Muško i žensko stvori ih. Prema putu dijaloga o pitanjima roda u obrazovanju”.

Dokument ima za cilj pomoći onima koji djeluju na području odgoja i obrazovanja, prije svega u katoličkim školama, ali i vjernicima koji djeluju u državnim školama kada je u pitanju ljudska afektivnost ili seksualnost.

Dokument je u Rimu objavljen 10. lipnja o.g., dakle prije velikih školskih praznika diljem Europe – trenutak je možda uzimao u obzir mogućnost da će ga prosvjetari proučiti pripremajući se za novu školsku godinu.

Unaprijed je već jasno, što se u daljnjem tekstu i ističe: o nekim fluidnim, fleksibilnim spolnim identitetima Crkva ne kani razmišljati ni sada ni u doglednoj budućnosti

Tekstovi na glavnim europskim jezicima omogućavaju ugodno čitanje, bez ikakvih poteškoća za razumijevanje; zato se pitam zašto je hrvatskim prevoditeljima trebalo četiri mjeseca – biskup Križić predstavlja prijevod u trenutku kad među prosvjetarima ključa nezavodoljstvo zbog plaća neadekvatnih njihovu radu i odgovornostima.

Hoće li sada imati živaca baviti se dodatnim pripremama? Sumnjam u to – promašena je prilika.

Drugo moje pitanje: je li tekst toliko značajan da je uopće trebao biti preveden i predstavljen javnosti i što će on značiti u nastavi? Imaju li hrvatski biskupi SVOJ stav o tome? Ništa ne uzkazuje na to.

Dokument je, kako odaje podnaslov, “putokaz” za dijalog, iako apodiktički naslov “Muško i ženskostvori ih” znalcu odaje da je polazna točka već poznata: postoje dva spola, svaki sa svojim odličjima, koja su nezamjenjiva, svaki spol nosi svoje karakteristike – i točka.

Unaprijed je već jasno, što se u daljnjem tekstu i ističe: o nekim fluidnim, fleksibilnim spolnim identitetima Crkva ne kani razmišljati ni sada ni u doglednoj budućnosti.

Rodne teorije generalno nisu teme u Crkvi – o čemu onda dijalog i tko će ga voditi, s kim i o čemu kad je anatema rodnih teorija communis opinio u Crkvi.

Iz medijskih izvještaja o predstavljanju radova HBK sudeći, kad se biskup Križić osvrnuo na taj dokument, nije ništa napomenuo o tome misle li biskupi crpsti iz njega nadahnuće za svoje vjeroučitelje u sekularnim školama i za prosvjetne djelatnike u katoličkim srednjim školama – i na koji način: da nastavnici učenicima dokažu kako najučinkovitije “raskomadati“ i dati na “odstrel“ rodne teorije sažete u zbirni naziv gender ideologija?

Što prvo bode oči u rimskom dokumentu je neizrečena, ali dosljedno sadržana pretpostavka da je rodna teorija teoretska potkova za osobe koje misle provocirati tradicionaliste, poigravati se svojim spolnim identiteom, mijenjati ga kao štomijenjaju garderobu, prema svojim trenutnim potrebama, željama i hirovima.

Autori dokumenta odlučno brane ono što je svojstven osvakom spolu – da bi dočarali čitatelju što je svojstveno ženskom spolu, posegnu za papom IvanomPavlom II., za njegovom meditacijom o posebnom poslanju i dostojanstvu Žene Mulieris dignitatem iz 1988.godine (pazi: Žena, a ne žena, jer je riječ o “vječnom ženstvenom, o tome zašto Goethe tvrdi da nas ‘uzdiže’”: “Das Ewig-Weibliche zieht uns hinan”: Faust II.

Neidentificiranje sa biološkim spolom nije tek pomodarstvo, odraz sveudiljeg relativizma ili provokacija tradicionalista. Autori dokumenta priznaju da je nužan dijalog sa znanostima i da treba početi od škole i obrazovnih institucija

“Ne ustrajno nastojanje, aktivizam i ambicioznost”, simbol koje je po Goetheu, muškarac, nego samopredanje, žrtvovanje i usmjeravanje prema potrebama drugih i njihovim željama – samopredanje, to je žena. Papa Ivan Pavao II. je spjevao hvalospjev na “vječnu Ženu”, crpeći nadahnuće od Gertrude von Le Fort i – u nekim, ne u svim djelima – Edite Stein).

Mogu zamisliti da će zato rimski dokument “Muško i ženskostvori ih” proučavati katolički učitelji i učiteljice, jer će im predočiti model po kojem će odgajati prije svega učenice, žensku mladež. Antiteza je uzor za mladiće.

“Vječna Žena” pape Ivana Pavla II. – uzor, model za kojim bi se moglo težiti? Ne, nego zbroj svih klišeja koji su,poetski ili plitko prozaično, osmislili uglavnom muškarci, a spremno usvojile neke žene, naročito u razdoblju između dva svjetska rata, kad je čovječanstvo izgubilo moralni kompas i kad su žene bile pozivane da svojom požrtvovnošću spase svijet.

Sada je opet došlo takvo razdoblje – papa Benedikt XVI. Je suvremenu kulturu znao procijeniti isključivo kroz prizmu relativiziranja svih vrijednosti, diktata subjektivnosti i individualnosti; bojao se da će se sve sigurnosti i izvjesnosti utopiti u relativitetu.

Tipičan proizvod vremena svekolike proizvoljnosti je, vjerujemo li autorima toga teksta, igrarija sa spolnim identitetom.

Fluidni spolni identitet autori tog teksta smatraju izuzetno pogubnim, jer proizvodi antropološki dualizam: svojom fizičkom naravlju osobe ostaju “zatvorene” u svoju materiju, a duhovno-mentalni život, toliko otvoren i  nedefiniran, izložen je svakojakim manipulacijama.

Osoba bez cilja, bez orijentacije, bez identiteta – to je relativizam i indiferentizam.

Dva spola u svojoj različitosti ovise jedan o drugome, a stvoreni su kao komplementarna bića, koja jedino svojom komplementarnom različitošću ostvaruju svoj zadatak rađanjan ovoga čovjeka.

Nove medicinske metode potpomognute reprodukcije, “posudba” nehumane su, manipuliraju embrijom, pospješuju manipulacije tijelom i trgovini njime, a dijete srozavaju na razinu objekta tehnologije.

To rastače temelje obitelji isto kao i bijeg od obaveza i odgovornosti.

Mogu zamisliti da će zato rimski dokument “Muško i ženskostvori ih” proučavati katolički učitelji i učiteljice, jer će im predočiti model po kojem će odgajati prije svega učenice, žensku mladež. Antiteza je uzor za mladiće

Dokument je locirao mjesta zla i kao njegove nositelje prepoznaje: širitelje rodne ideologije, koje papa Franjo smatra novim kolonizatorima, transgender-ideologe, queer-osobe.

Zvuči opasno, premda je rodn ateorija teorija u praksi manjinski program. Iz manjinskih pojava iskonstruirati novu prijetnju kulturi ili je fobija ili svjesno skovana urota.

Autori razlikuju rodnu (gender) ideologiju i rodno usmjerena istraživanja.

S rodnom ideologijom za Crkvu nema dijaloga, dok rodno usmjerena istraživanja svakako otvaraju određene historijsko-sociološke aspekte s kojima se isplati stupiti u dijalog.

Rodna ideologija pak polazi od stubokom promašenog pojma “čovjek”, koji nipošto ne bi smio ući u školske programe.

Dokument iznenađuje svojom ponudom dijaloga drugoj strani i navodima o “dodirnim točkama”: zajednička je obim stranama briga za dobrobit čovjeka, borba protiv svih vrsta nasilja i diskriminacije u muško-ženskim odnosima.

I – gle čuda – zrno samokritičnosti: dokument priznaje da je u prošlosti i Crkva bila slijepa za diskriminacije i nasilje kojem su žene bile izložene.

Vidi se kako je unutarcrkveno sučeljavanje sa zloporabom djece od strane crkvenih osoba izoštrila svijest kleru i pomoglo mu prepoznati i razumjeti diskriminaciju.

Nadalje se u dokumentu samokritički napominje da je crkvena pedagogija nerijetko bila prožeta rigidnošću i fiksacijama kamufliranim”crkvenim” ili vjerskim potrebama, propisima i dekretima. U Crkvi je vladao i vlada maskulinizam. Pedagogija se mora razvijati tako da prevlada te pojave.

Druga dodirna točka: bezuvjetno poštovanje svake osobe bezobzira nauvjete kojima živi; građanski odgoj koji iznjedri aktivne i odgovorne građane, koji štite svakog sugrađanina i sugrađanku od kojekakvih napada na njih zbog rase, nacionalnosti, vjeroispovijest i afektivnih orientacija.

Dokument je locirao mjesta zla i kao njegove nositelje prepoznaje: širitelje rodne ideologije, koje papa Franjo smatra novim kolonizatorima, transgender-ideologe, queer-osobe

Kako je razvidno iz prijedloga, nijeni autori ma bilo lako iz svih tih kritičkih osvrta na rodne teorije (odnosno gender–ideologije) filtirati neke suvisle prijedloge za plodonosan dijalog.

Nijednom autori nisu pokazali zanimanje za to može li se i u “fleksibilnoj spolnosti” prepoznati fluidnost, otvorenost, dakle pozitivna šansa.

Kako školu, obitelj, društvo usmjeriti prema djelatnoj pomoći ljudskome biću u razvitku kad ga moraju smatrati statičnim i preodređenim značajkama svojega spola? Svijet je jednostavan dok ne razmišljate.

Neidentificiranje sa biološkim spolom nije tek pomodarstvo, odraz sveudiljeg relativizma ili provokacija tradicionalista. Autori dokumenta priznaju da je nužan dijalog sa znanostima i da treba početi od škole i obrazovnih institucija.

Dijalog nema smisla kad sugovornici polaze od “nepromjenjivih činjenica” – no za neke pomake nema naznaka. A hrvatski biskupi kane dokument sa zastarjelim pozicijama prenijeti katoličkim školama!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora