Zar je mali Denis morao skončati na tako jeziv način?!

”Susjedi nikad ništa ne čuju, a onda se naknadno zgražaju i napadaju državu da ne radi svoj posao”. To je najčešća izjava svih koji se sada zgražavaju. Susjedi priznaju da su često čuli kako mali ”neutješno plače” (jedna od susjeda), druga je znala da je ”to dijete vapilo za ljubavlju”, pa mu je kupila igračku, a mali ju je zatim zgrabio za nogu i nije pustio, treća priznaje da bila ”vrlo blizu odluci obratiti se policiji, a da se predomislila, jer je, eto, tko zna, zadirati u obiteljske odnose….”. itd. Shvatila je da djetetu manjka mnogo toga, najviše majčine ljubavi. Maltene su svi znali da je majka ”problematične naravi”, itd.

Još su jednom zakazale solidarnost, ljudskost, građanska hrabrost. Strašno je da je malo dijete u svom kratkom životu nije iskusilo ništa osim nebrige i možda čak i batina, gladi i žeđi.

Malo dijete doslovce je nemoćno: ne zna si protumačiti što mu se i zašto događa i ne može si pomoći. U potpunosti ovisi o tuđoj pomoći. Ne zna zapomagati – njegova je plač jedini način govora. Što takvo dijete osjeća kad plač ostaje bez odjeka!?

Međutim, susjedska nebriga je samo jedna strana medalja. Druga strana je socijalna država koja je također zakazala – znala je da majka ima problema i da se ponaša problematično.

Malo dijete doslovce je nemoćno: ne zna si protumačiti što mu se i zašto događa i ne može si pomoći. U potpunosti ovisi o tuđoj pomoći. Ne zna zapomagati – njegova je plač jedini način govora. Što takvo dijete osjeća kad plač ostaje bez odjeka!?

I dalje? Čini se nevjerojatnim, ali ipak jest tako: socijalni radnici/socijalne radnice, psiholozi, patronažne sestre… svi oni koji napučuju uredske prostorije centara za socijalni rad nisu osjećali poriv da se zainteresiraju kakvi su to problemi s kojima se majka hrvala (ili se nije hrvala, nego je sve pustila…), u čemu se sastoji njezino ”problematično ponašanje” i odražava li se to na njezino dijete.

Pitanje je jesu li uopće znali da ima dijete i da li su napravili samo jedan korak dalje – zainteresirali se kako ta žena živi. Ako netko pravi probleme, to je zato što ih i sam ima.

Ja osobno mogu posvjedočiti da birokrati socijalne politike u svojim uredima s problematičnim osobama ne žele imati posla. Zamolila sam ih da vide što mogu učiniti jer sam u svom susjedstvu čula kako jedno dijete neobično učestalo, jako, ustrajno, plače, vrišti, a jedna od službenica  – ”dežurna”, kako se predstavila – podignutim me je tonom podučila da je to obiteljska, tj. privatna stvar i da se država u privatnost ni u kom slučaju ne miješa.

Moje inzistiranje na tome da dijete koje mnogo plače to očito ne čini iz obijesti završilo je ”porukom” moje sugovornice: ”Pa istražite Vi slučaj, pa nam javite, onda ćemo vidjeti što se može”.

Dakle, građani moraju obijati pragove, vidjeti gdje nešto ne štima, odakle dolazi plač – u višekatnici je gotovo nemoguće locirati zvukove, za to trebaju detektivske sposobnosti.

Građani  trebaju jedan drugoga paziti misli gospođa ”dežurna”. U principu to nije ni pogrešno. Ne vidite li susjedu koja živi sama nekoliko dana, zapitate se je li bolesna (ako isključite da je nekamo otputovala), treba li joj nešto, pokucate: ”Ispričavam se, trebate li pomoć”.

Vrlo je lako moguće da je tu i tamo neka pulska susjeda maloga Denisa doista zakucala na vrata centra za socijalni rad i da je bila ”izbačena” s istom službenom porukom, na više ili manje (ne)uljudan način

A kad se nitko ne javlja, kad ne poznajete nikoga od njezine rodbine, onda vam preostaje da se obratite nadležnoj službi  – s visokim stupnjem vjerojatnosti da ćete opet naići na jednu takvu gospođu ”dežurnu” koja se ni za što ne smatra nadležnom, nego šalje građane da obave njezin posao.

 

Tkogod je slušao susjedska rezoniranja u tom tužnom slučaju teško da je mogao ostati miran; no kad pomislite na mogući tijek razgovora u nadležnim uredima, možete imati bar malo razumijevanje za to zašto građani zaziru od kontakata s tim apatičnim birokratima, kojima je, osim njihovih radnih mjesta, jedina službena obaveza ”čuvanje privatnosti”.

Susjedi koji se libe prijaviti svoje sumnje nadležnim vlastima boje se da će biti proglašeni ”denuncijantima”, da će se osjećati posramljenim poput ”policijskih uhoda” i trgovaca tuđim nesrećama.

Pomanjkanja građanske hrabrosti ima; politička iskustva današnjih generacija djedova i baki uče ih da treba izbjegavati vlasti i da je najbolje ”ništa ne čuti, ništa ne znati, ništa ne govoriti niti vidjeti”. Njihova bojažljivost  je snaga i moć nemarnih, ravnodušnih nositelja vlasti.

Vidim da jedino mediji – televizija, društvene mreže – uspijevaju pokrenuti šutljive mase i to vrlo učinkovito. Ljudi na raznim javnim akcijama dokazuju da znaju itekako suosjećati s potrebitima (uvijek ostajem zadivljena tom solidarnošću).

Pobožnim molitvenim aktivisti(cama) preporučam da sve aktivnosti ispred bolnica premjeste pred socijalne službe i da se mole za okorjele činovnike te da svoje molitve usmjere ne samo nerođenoj djeci, već da mole i za djelatnu pomoć rođenima!

Začini li se njihova spremnost pomagati dozom građanske hrabrosti, vjerujem da će ih biti moguće ohrabriti da se ne daju zastrašivati birokratima u vladinim uredima, nego da će naći način učinkovito inzistirati na tome da ”problematične slučajeve” istražuju i kad moraju zadirati u obiteljsku privatnost.

Novinari su saznali da su Denisovu mamu ”imali u evidenciji”. Imali su je u evidenciji – vrlo utješno. Malom Denisu njihova evidencija nije spasila život.

Mediji imaju moć i utjecaj prokazati takve birokrate i natjerati ih da učine ono što se od socijalnih službi očekuje: da istraže, poduzmu, spriječe zlo, preduhitre katastrofe.

Pobožnim molitvenim aktivisti(cama) preporučam da sve aktivnosti ispred bolnica premjeste pred socijalne službe i da se mole za okorjele činovnike te da svoje molitve usmjere ne samo nerođenoj djeci, već da mole i za djelatnu pomoć rođenima!

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora