Zambija zove: Moja ispovijest o usvojenjima

Imala sam namjeru pisati nešto o sramu i osjećaju krivnje općenito i posebno u vezi s politikom. Već kasnim, nastojeći da nešto naučim o psihologiji i politici.

A onda mi naš urednik predloži da napišem nešto o usvojenju.

Ovih dana intenzivno se piše o grupi naših građana koji su zapeli u Zambiji u namjeri da dovedu (ako sam dobro razumjela) usvojenu djecu iz DR Kongo.

Uvijek sam kao psihologinja govorila kako ne bih radila s dječjom traumom. Ali…

Devetnaest sam godina (do 1995.) radila kao psiholog u jednom centru za socijalni rad (već dugo se kaže ”za socijalnu skrb”). I dalje koristim izraz usvojenje kako se tada govorilo (nekako i uz inat izrazu posvojenje koji je sada uobičajen).

Moje uspomene na to razdoblje vrlo su žive i duboke, poneke jako emocionalno obojene, pogotovo vezano uz probleme zbrinjavanja djece koja žive u ugrožavajućim obiteljskim prilikama, kao i uz postupke usvojenja.

Pamtim da je u doba Jugoslavije vladao stav kako nije poželjno usvajanje djece – državljana SFRJ u druge države. Znalo se dogoditi da su strani državljani željeli usvojiti i djecu s poteškoćama u razvoju čemu inače naši domaći potencijalni usvojitelji nisu bili skloni. Blagonaklono smo na to gledali, ali nije mi poznato da smo u mojoj službi imali takav slučaj.

Također nije mi poznato jesu li se tada naši građani obraćali radi usvojenja djeteta u druge države. S druge strane, održavali smo veze s kolegama u ostalim republikama i tako su naši usvojitelji imali priliku usvojiti dijete i drugdje.

I u to doba bilo je malo usvojenja u odnosu na broj parova i pojedinaca – potencijalnih usvojitelja koji su se ovim putem željeli ostvariti i kao roditelji. I tada je bilo djece koja su živjela bez roditeljske brige, zanemarivana, zlostavljana, neka smještavana u ustanove za djecu i obitelji (tada smo govorili obitelji hranitelja, kasnije obitelji udomitelja).

Pamtim mnoge parove i pojedince koje smo ”timski obradili” (socijalni radnik, pravnik, psiholog) i procijenili da bi bili podobni za usvojenje djeteta, ali njima nije bilo lako dobiti priliku pružiti ljubav i brigu za dijete koje nije sretno startalo u životu.

Za socijalnu zaštitu to je bilo vrijeme napretka i razvoja struke socijalnih radnika (od više škole na četverogodišnji studij i dr.), uvedeni su psiholozi i timski rad, organizirane su mnoge edukacije za zaposlene… Nastojalo se podići ugled osnovne struke socijalnog rada i službe koja ni tada nije imala osobitog ugleda u društvu i u drugim suradničkim službama – starijim, uglednijim. Moćnim.

Po tadašnjim zakonima (Zakon o braku i porodičnim odnosima i dr.) centri su kao organi starateljstva imali velika ovlaštenja. Osjećali smo se sigurno, djelovali u okviru propisa i vlastitih kompetencija, mogli smo zatražiti pomoć, savjet, dogovor s nadređenim službama (Zavod za socijalni rad Grada Zagreba i Republički zavod za socijalni rad i drugim akterima u pojedinoj općini).

Zašto je i tada bilo teško usvojiti dijete?

Zakonski okviri, praksa i mogućnosti socijalne zaštite te postupanje sudova (npr. kod odlučivanja o oduzimanju roditeljskog prava na prijedlog socijalne službe) zapravo su bili vrlo tolerantni prema roditeljima koji nisu bili adekvatni ili sposobni osigurati osnovne uvjete za život djece.

Ako nije bilo dobrovoljnog pristanka na usvojenje, uz sve prethodne pokušaje da se nekako podrže i osnaže roditelji i njihova neposredna okolina – gotovo da nije bilo moguće osigurati zakonske preduvjete za usvojenje.

Većina tih problematičnih roditelja nije bila sposobna/spremna odgovorno brinuti o djetetu, a nisu bili ni spremni prihvatiti da mogu pomoći svojem djetetu dopuštajući da bude usvojeno. Teže sam to tada razumijevala, ali izgleda da je ljudima najteže prihvatiti spoznaju o vlastitoj neadekvatnosti kao roditelja.

Nije lako donijeti odluku o oduzimanju djeteta, a vrijeme teče i djeca rastu uz negativne utjecaje što će trajno obilježiti njihov razvoj.

Puno puta se dogodilo da se u zadnji čas majka/roditelji predomisle i povuku pristanak na usvojenje. I tako dijete ostaje u ustanovi ili drugom smještaju (ne tvrdim ni da je usvojenje rješenje za sve situacije).

Evo jednog primjera pokušaja pripreme za usvojenje (prošlo je više od 30 godina i nadam se da neću pogriješiti iznošenjem):

Kada bi služba došla do odluke da od suda traži oduzimanje roditeljskog prava, događalo se da sud ne postupi prema našem prijedlogu. Na sudu sam na ročištu oko oduzimanja roditeljskog prava jednoj majci (jedno dijete nije nikad preuzela iz doma, drugo je oduzeto zbog zanemarivanja i stila života kojim se ugrožava zdrav razvoj djeteta, ne brine niti posjećuje djecu, ne pristaje na usvojenje).

Na raspravi moram dati osnovne podatke i moju adresu (neki suci bi uzeli adresu ustanove). Majka je prisutna (ne sjećam se je li imala odvjetnika). U jednom času, majka me prekida i pred svima mi se obrati, prijeteći: ”Osvetit ću ti se na tvojoj djeci!!!” Ne sjećam se da su me sudac/tkinja zaštitili ili upozorili majku. Nije mi bilo svejedno.

U ovom slučaju bilo je vrlo zanimljivo kako je sud zaključio slučaj: u našem izvještaju prikazano je gdje se djeca nalaze i kako se razvijaju, te razlozi za mjeru koju tražimo. Imali smo i fotografije. Djeca su bila njegovana i dobro zbrinuta.

Komentar suda je bio: ”Pa kako lijepo izgledaju! Djeca su dobro”. Za sud naši dokazi i razlozi (psihičko stanje majke, stil života kojim se ugrožava njihov pravilan razvoj, a dugotrajno praćenje i napori za stabiliziranje majke nisu uspjeli) – nisu bili dovoljni.

Nismo li mi doista pružili dovoljno dokaza? Ne sjećam se jesmo li se žalili – mislim da je prevladao stav na osnovu ranijih iskustava da se ne može utjecati na sud da promijeni mišljenje…

Zašto je nama bilo stalo da se ovoj majci oduzme roditeljsko pravo? Smatrali smo da bi usvojenje bilo najbolje rješenje za njenu djecu dok su još mali. Bilo je i spremnih usvojitelja koji bi, po našoj procjeni bili dobri roditelji.

Kako je izgledalo zbrinjavanje djece?

Ni tada nije bilo lako naći obitelj koja bi udomila malo dijete (u to vrijeme ja sam bila postavljena za staratelja i osjećala sam dodatnu veliku odgovornost za djetetovo dobro).

Obilazeći obitelji udomitelja izvan Zagreba, tražeći tko bi uzeo bebu s čestim respiratornim problemima za vrijeme boravka u domu, slučajno sam naišla i na obitelj koja nije ispunjavala neke tadašnje formalne standarde udomiteljstva, ali jedino su oni bili spremni uzeti dijete u pelenama koje je često bilo bolesno.

Po mojoj procjeni njihova motivacija bila je iskrena, a ne primarno zbog opskrbnine koju bi primali. Skromni uvjeti meni nisu smetali (trebalo je uvjeriti i moj tim da je – intuitivno sam znala – najvažnije da dijete bude prihvaćeno i voljeno). Ja sam se za ovaj izbor morala očitovati nadređenoj stručnoj službi, reklo bi se da su me malo ”izribali”.

Dijete nakon smještaja nikada više nije dospjelo u bolnicu! Dječak je sretno odrastao u skromnoj i pozitivnoj sredini, tretiran kao vlastito dijete. Udomitelji su uspjeli jednom na jedvite jade osigurati jedan jedini susret s majkom. Nikada nije dala suglasnost za usvojenje. Dugo sam sa zadovoljstvom pratila ovaj slučaj.

Navodim još jednu uspomenu: zanemarivano malo dijete trebalo je smještaj. Kako nije bilo djece ”čiste” za usvojenje, bračni par potencijalnih usvojitelja pristao je da brine o djetetu kao udomitelji, informirani da je usvojenje neizvjesno te da ne možemo znati kako će se smještaj završiti.

Ovdje je zanimljivo da smo bili s majkom u posjeti toj obitelji, želeći da se osvjedoči da je djetetu dobro ne bi li pristala na usvojenje. Bila je to s naše strane hrabra odluka budući da nismo mogli znati što se može dogoditi, a nismo željeli da se dijete uznemiri.

Majka je tom prilikom na neki način surađivala, shvaćajući kako je djetetu dobro u toj sredini i nije željela da mu se, tada još malenom, predstavi kao naravna majka. Suglasnost za usvojenje nije nikada dala. Nije mi poznato je li dijete kasnije imalo priliku da je upozna.

U ovom slučaju uvjerena sam da udomiteljima kontakt s majkom ne bi smetalo, te da je tadašnje dijete sada odrasla zrela osoba zahvaljujući doista velikodušnoj, mudroj roditeljskoj motivaciji udomitelja.

Nisu ni sve situacije usvajanja sretne. Jedne godine dolazi dobro situirani par koji je živio u inozemstvu i traži da se raskine davno provedeno usvojenje budući da ih (još maloljetno dijete, adolescent) više ne sluša. Iskusna socijalna radnica sjeća se maloljetne majke kada im je predavala malu bebu, sa sladoledom u rukama.

Zna se dogoditi da ljudi usvoje dijete, a kasnije im se rodi i njihovo biološko. I tu smo imali različitih situacija u vezi s usvojenim djetetom koje može odjednom postati problem (ipak većinom roditelji usvojitelji shvate da su oba djeteta dar).

Gdje može biti greška kada se pojave problemi s usvojenom djecom? Procjena usvojitelja i njihovih motiva nije lagana (neki motivi jasno ukazuju da bi tim ljudima bilo teško suočiti se sa svim izazovima roditeljstva).

Očekujemo li od usvojitelja da budu savršeni? Biti roditelj – usvojitelj s jedne je strane kao i svaki drugi roditeljski odnos, ali on je zapravo složeniji. Više je tu nepoznanica i briga, želje i očekivanja da sve bude dobro. Na primjer, pričala mi je davna usvojiteljica (koja može razgovarati iskreno o svojim dvojbama, odgajajući dijete u istini) kako ponekad ne prepoznaje ni sebe ni supruga u njihovoj usvojenoj kćerki.

Nekada se djeci tajilo da su usvojena što je znalo biti štetno za njihov razvoj (život s tajnom utječe na bliskost, toksičan je, a kada dijete na neprikladan način sazna istinu, mogu nastati nepremostivi problemi za dijete i odnose s usvojiteljima).

Nisu za usvojenje samo djeca iz problematičnih prilika. S najdubljim poštovanjem se sjećam mlade žene koja nikako nije mogla zadržati dijete, zbog načina kako ga je stekla i još više zbog teškog rada u inozemstvu kao i potpune neprihvatljivosti vanbračnog djeteta u njenoj vrlo tradicionalnoj sredini u domovini gdje bi je i roditelji osudili.

Često se sjetim kako smo odabrali usvojitelje za njenog dječačića koji su kod nas bili obrađeni i ocijenjeni kao podobni. Razmišljam sada kao i onda koliko je to ozbiljna i odgovorna uloga i utjecaj na nečiji život.

Srela sam mladih žena u teškim prilikama koje su posve jasno vidjele svoju situaciju i odgovorno odlučile dati dijete na usvojenje. Imala sam bolnu privilegiju biti uz njih za vrijeme donošenja te odluke (zadatak naše službe bio je da prođemo kroz sve mogućnosti koje su postojale u društvu i za drugačiju odluku). Sjećam se kako bi čin usvojenja u službi bio svečan i radostan. Neki bi se usvojitelji još dugo javljali, neki bi utihnuli.

Oni hrabriji i samouvjereni roditelji – usvojitelji dolazili bi kasnije na savjetovanje o odgoju ili tražili pomoć za djecu. Kao i mnogi drugi roditelji.

U mom radu u socijalnoj službi od velikog značaja bili su odnosi u timu (kompetentnost, međusobno poštivanje, povjerenje) kod donošenja odluka. Nadalje, značajno je kako ustanovu vodi rukovoditelj i koliko podrške pruža, kao i odnosi s tadašnjim zavodima koji su bili spremni na suradnju kod delikatnih odluka. Nismo se osjećali izloženi.

Vremena i društvo su se promijenili, problematika je postala, čini mi se, veća i složenija, a socijalni radnici su često prozivani. U međuvremenu između skandala, izgleda ne čini se ništa na unapređenju službe.

Pitam se koliko se svi koji odlučuju o djeci, stručnjaci i roditelji – usvojitelji mogu staviti u poziciju djetetovih potreba i odlučivati u njihovom najboljem interesu?

Koliko znaju i razmišljaju o razvoju usvojene djece, o tome da kako se formira slika o sebi kod djece koja imaju vezu sa svojim korijenima od onih koja to ne mogu dobiti u sredini u kojoj rastu (bilo da im to nije dopušteno, da je nemoguće, ili djeca tako misle).

Kako je njima, uglavnom zahvalnim za ljubav i brigu, a opet u potrebi da više saznaju o svom porijeklu (što ih može i razočarati, ili umiriti i osloboditi u susretu s činjenicama)? Koliko li je ta potreba teška tema koja može dovesti u konflikt želju djeteta (adolescenta) za saznanjem o sebi i bojazan da ne povrijedi jedine roditelje koje zna?

Kako li je to tek s usvajanjem djece iz dalekih i ovdje nepoznatih kultura i slabo poznatog prethodnog razvoja? Nedavno sam saznala za rekla bih potresan primjer usvojiteljice koja je kadra pomiriti dva svijeta kako bi olakšala razvoj svog (iz daleka usvojenog) djeteta.

Nije mi namjera otežati razmišljanje o ovoj temi. I sama sam jednom bila u velikom iskušenju da usvojim jedno dijete za koje nismo mogli naći usvojitelje, uz dvoje koje sam rodila.

Ostala sam zainteresirana i na različite načine profesionalno trajno povezana s radom i problemima socijalne zaštite.

Pitanja brige o djeci (i usvojenju) kasnije sam pratila iz drugih uloga, kao dugogodišnja supervizorica u jednoj poznatoj ustanovi i suradnica na različitim psihosocijalnim projektima.

Možda ću o tome pisati nekom drugom prilikom. Ono što sam se uvjerila krajnje je uznemirujuće: nedosljednost i slaba povezanost među različitim službama koje odgovaraju za dobrobit djece, izrazita je, unatoč zakonima koji reguliraju tu problematiku.

Kako se može opravdati, nakon bolnog odvajanja i smještaja djece, njihove adaptacije i smirivanja vraćanje nakon godinu ili dvije u primarnu obitelj?

Kod većine razloga za izdvajanje djece iz primarne obitelji problemi su takve prirode da se roditelji jednostavno ne mogu promijeniti u godinu-dvije dana (čak i da su doista motivirani, njihove su teškoće i karakteristike uglavnom takve prirode da se oni uglavnom ne mogu doista promijeniti i preuzeti svoju djecu te brinuti na kvalitetniji način.

A sudovi često donose upravo odluke o vraćanju. Je li to neko (čudno i nerealno, konzervativno) uvjerenje u značaj obitelji, ma kakva ona bila? Je li socijalne službe ne znaju ili se ne mogu dovoljno zauzeti da objasne na sudu koji je interes pojedinog djeteta?

Koliko su i jedni i drugi (uz dužno poštovanje, posebno suci) upoznati s različitim psihološkim teorijama o ranom razvoju djece, posljedicama nebrige i zlostavljanja, štete koje donosi prekid zdravijih odnosa nakon izdvajanja?

Je li se doista ne mogu ukloniti prepreke većem usvajanju kada je to u najboljem interesu djeteta, razvijati udomiteljstvo, ne zaboraviti da i domovima za djecu ima mjesta? Što je uopće s politikom prema djeci i njihovom dobrobiti?

Svako malo događaju se neke reforme po ovom ili onom modelu iz inozemstva, nepripremljeno, ne nastavljajući se na naša iskustva, pa i to se ostavlja nedovršeno. Jesu li tijela i ljudi koji vode te politike ozbiljni, a politike odgovorne, dugoročne, bazirane na poznavanju stanja i potreba???

U našem jeziku se kaže ”imam djecu”, odnosno kao da djeca pripadaju roditeljima (pater familias u starijem rimskom pravu ima vlast nad osobama i imovinom).

Pa nismo mi tu da ”imamo djecu”, posjedujemo; mislim da je primjereniji stari narodni izraz ”othraniti djecu”, tj. omogućiti im da odrastu i da budu sposobni za brigu o sebi i drugima. Da budu sposobni voljeti i raditi.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Socijalna (ne)pravda
    •  Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo
    •  Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje
    •  Prosvjetom umjesto osvete može se širiti razum, a ne sukob
    •  Kako danas općenito stojimo s povjerenjem u našem društvu
    •  Dragoljub Svilar – strastan, zaigrani stvaralac, Homo ludens
    •  Što treba da psihološke traume bude manje, a društvo zdravije
    •  Život Vjere Solar u traumi i ozračju zavjere šutnje o zločinu
    •  Gdje je nestao sram, krivnja, isprika?
    •  Naši rituali ili što da poželimo dragim ljudima na Baniji?

> Svi tekstovi ovog autora