autograf.hr
novinarstvo s potpisom
UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!
Žalosno je, vodimo bitke za političare, njihov status i moć
Ivana Šojat
Koliko god se doimao pompozno, koliko god se mi upinjali uvjeriti se u grandioznost postojanja, život je sazdan od sitnica.
Život se okončava banalnim prestankom disanja, obustavom putovanja kisika kroz krv, gašenjem sklopke za elektricitet sinapsi, odbijanjem srca koje je ”zaključilo” da je ispunilo normu da nastavi s radom.
Život prestaje i kad odlučimo prestati, kad odlučimo grozotu ubojstva počiniti nad samim sobom.
U Slavoniji posljednje desetljeće ljudi premladi za ”smrt od umora” odlučuju prestati, otići, dignuti ruke od sebe, od svega što bismo si sami mogli izgraditi.
Na širem području Osijeka nema dana bez barem jednog ”samozatiranja”, bez barem nekoliko pokušaja ljudi da odu prije vremena.
Neupućeni u pojedinačne priče osobnih očaja uvijek se pitaju ”Zašto?”. Premda i sami borave u perspektivi svijeta koji je drugog nagnao na prerani odlazak, u perspektivi svijeta što smo ga sami izgradili. Kao jataci hajdučiju.
Jer, htjeli mi to priznati ili ne, uvijek smo jataci nečega. Čak i ako nismo počinili ubojstvo, suučesnici smo u njemu ako smo ga promatrali i šutjeli, ne činili ništa da ga spriječimo. Uvijek smo izvršitelji onoga na što pristajemo pognute šije. Ili onog što u ostvarenje ispraćamo mantrom: ”Bolje je ne talasati”.
Neupućeni u pojedinačne priče osobnih očaja uvijek se pitaju ”Zašto?”. Premda i sami borave u perspektivi svijeta koji je drugog nagnao na prerani odlazak, u perspektivi svijeta što smo ga sami izgradili. Kao jataci hajdučiju
Čudimo se davnim, krvnički poubijanim prorocima kojih su se u presudnom času odrekle baš mase potlačenih za koje su se oni riječju i djelom borili, a nečinjenjem činimo isto svojim pravednicima.
Riječima se i batinama koljemo zbog lažnih proroka i ispraznosti koje nisu život. Čudimo se svijetu kojim vlada novac i materijalno, a sami smo dopustili da nam on postane mjera svih stvari, da se ubijamo zbog njega, a ne zbog Čovjeka. Ako se baš moramo ubijati i umirati.
I hranimo se lažnim obećanjima, a umjesto da nam povijest bude učiteljica života, mi smo je pretvorili u mitološkog Moloha, u vječni purgatorij.
I korov nas je preuzeo, nametnuo se kao uzor, kao nešto što će nekad, zapravo nikad, uroditi hljebom.
I gladni smo, pitamo se zašto smo gladni, premda znamo zašto. No ne želimo priznati, nego one koji to viču s krovova optužujemo za izdaju.
U predizborna vremena se ne pitamo koliko našeg poreznog i prireznog novca koštaju jumbo-plakati kojima se moćni (zato što smo im moć dopustili) nadmeću za prevlast, nego tko će kome bolje ”smjestiti” porukom.
Ne pitamo se koliko koštaju PR stručnjaci koji im smišljaju subliminalne, lako pamtljive slogane i poruke.
Nije nam važno što će u sučeljavanjima reći o minimalcu, porezima na dohodak, porezu na dodanu vrijednost, dječjem doplatku, naknadama za roditelje-njegovatelje, zdravstvu, uvozu, izvozu, očuvanju prirodnih resursa poput vode ili šuma, o obrazovanju, cijeni udžbenika, o osnovnoškolcima koji su gladni zato što im roditelji nemaju za topli obrok, o smanjenju broja županija, gradova i općina, o zdravstvu, o uhljebljivanju nesposobnih, a podobnih.
Nas brine što kandidati za vlast misle o Bleiburgu, Jasenovcu, Vukovaru, homoseksualcima, abortusu, Istanbulskoj konvenciji, silno nas brine njihovo zapravo tako prokleto samo deklarativno domoljublje.
Život se okončava banalnim prestankom disanja, obustavom putovanja kisika kroz krv, gašenjem sklopke za elektricitet sinapsi, odbijanjem srca koje je ”zaključilo” da je ispunilo normu da nastavi s radom
Pa se zaprepastimo kad, nakon svakih izbora, shvatimo da je bitka što smo je vodili po društvenim mrežama i na ulici bila isključivo bitka za njih same, za njihov status, prestiž i moć. Da smo im obraze samo prevukli još debljim slojem đona.
Jer, rijetki su se među njima uopće ikad zapitali mogu li ili znaju to što od njih očekujemo. Jer, rijetki od njih uopće u okviru htijenja podrazumijevaju ono što i mi. Htjeti i moći dvije su (pre)često oprečne kategorije.
Poput te banalne priče o sreći za koju si velimo da se ne može kupiti, a svejedno se pohabamo, potrgamo i raščetvorimo pokušavajući je steći novim, bržim autom, većom kućom, debljom lisnicom.
Govorimo o Bogu u okvirima narativnog, a klanjamo se idolima u limuzinama koje smo im sami kupili, idolima koje smo sami stvorili i sami im dopustili moć.
Strah i strahopoštovanje prema Bogu nam se ”otme” samo u trenucima kad nas okrzne misao na smrt, a zapravo se bojimo onih koji će poput nas umrijeti, koje će zemlja jednoga dana kao i nas pojesti, koji osim volje za moć nemaju nikakvo znanje, ni sposobnost, koji nas neće spasiti.
Jer spas poput potencijalne energije počiva u nama samima. Baš kao i sreća.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
• Zašto glumice nisu ranije progovorile o Daliboru Mataniću?
• Čudno je ljudsko osjetilo vida i tumačenje morala
• Živimo u euforiji, u virtualnoj distopiji, u kakofoniji
• Penava ne odaje počast mrtvima već želi o(p)stati na vlasti
• Afekt je kriv za sve za čime posežu psihopati i nasilnici
• Kolektivno ljubi totalitarno, voli mitove
• Stvorili smo instant-društvo, šuplje, bez sadržaja
• Da je zakon pisat' lako, zakon bi pis'o sva'ko
• Zaustavimo psihopate koji dovode u opasnost ljudske živote
• Svijet kao kolektivna svijest u ambisu povratka divljaštvu
> Svi tekstovi ovog autora
DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA
ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
vrijeme i suodgovornosti
Donacije
Cigle
ekumena
javni servis
prometej
argentinski roman
povratak adolfa pilsela
u što vijerujemo
fraktura 1
