Zajedništvo stada za šišanje i krda za klanje

Na pozornici je sjedio veliki orkestar, skoro kompletan sastav Zagrebačke filharmonije, a iza svirača još stotinu i dvadeset pjevača. U jedan ogroman pjevački ansambl za tu su prigodu bili združeni Zbor Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i Akademski zbor Ivan Goran Kovačić.

Ispred orkestra sjedilo je četvero solista. Internacionalne pjevačke zvijezde sopranistica Krasimira Stojanova i mezzosopranistica Elena Židkova dirigentu slijeva, a tenor Tomislav Mužek i bas Marko Mimica s desna.

Prepuna velika dvorana Lisinskog pozdravila je osobito srdačnim pljeskom maestra Ivana Repušića koji je posljednji zauzeo svoje središnje generalsko mjesto na čelu tolike glazbeničke vojske. Mirno je stajao nekoliko trenutaka, čekajući da se potpuno utiša žamor publike, da se iskašlju sva prehlađena grla. A kad je polako podigao ruke i dao znak za početak ta tišina nije bila dovoljna.

Za dobar orkestar jednako je važno dobro svirati i pažljivo slušati (…) Upravo slaganjem mozaika kao metaforom poslužio se i maestro Repušić kada sam ga pitao kako dirigent s orkestrom postiže zajedništvo. Naglasio je i kako je cilj svih tih proba onaj vrhunac, prelazak u drugu dimenziju koji se može dogoditi samo na koncertu kada orkestar, dirigent i publika zajedno dišu i kada nam se svima otvara put do zvijezda

Neki su možda na trenutak pomislili da su oglušili jer su vidjeli da gudači pomiču svoja gudala preko žica, a nisu čuli ništa. Trebalo je ne samo dobro naćuliti uši, nego i doslovno prestati disati.

Čak je i odjek krvotoka koji u potpunoj tišini čujemo kao šum u svojim ušima bio poput šumećeg vodopada u odnosu prema gotovo nečujnim tonovima koji su plaho, nesigurno, bojažljivo i drhtavim korakom silazili u dubinu sa žica violončela.

Violine i viole, upotpunivši u sljedećim taktovima akord a-mola, nisu umnožile zvuk, nego sablasnu tišinu u kojoj se jedva moglo razabrati kako najprije muški glasovi, a nakon njih poput jeke i ženski šapuću “sotto voce” riječ “Requiem”.

Iz dubine prema kojoj su se na početku klecavih koljena zaputila violončela kao daleko gunđanje probuđenih divova potom se uzdiže jednostavna melodijska linija kontrabasa, dok čitav zbor jednako tiho, ali s uzbuđenjem koje više osjećamo na svojoj koži nego što ga čujemo ušima, recitira “Requiem aeternam”… pokoj vječni… na što se nadovežu glasovi tek nekoliko soprana koji propjevaju usrdni vapaj “dona, dona eis, Domine”… daruj im, daruj im, Gospodine…

I već smo uvučeni u samo središte i srž velikog Rekvijema, Mise za mrtve Giuseppea Verdija, a prošlo je tek sedamnaest taktova…

Ono što će se sljedećih sat i pol vremena zbivati – tutnjati, grmiti, sijevati, jecati, plakati i propinjati nas poput orahove ljuske na olujnim valovima od ponora tjeskobe i očaja do utjehe svepraštajućeg i sveobuhvatnog milosrđa – uglazbljena je drama po umjetničkoj snazi nalik onoj koju je zaustavljenu u oblicima i bojama u svom “Posljednjem sudu” na oltarnom zidu Sikstinske kapele kao otisak genija ostavio Michaelangelo.

Kao potpuna suprotnost početku uvodnog stavka koji pažnju slušatelja i glazbenika izoštrava glasovima na rubu čujnosti, na početku sljedećeg otvori se grotlo glazbenog vulkana koji riga vatru dostojnu naslova i početnog stiha latinskog srednjovjekovnog himna “Dies irae” koji je genijalno na hrvatski prepjevao pjesnik isusovac Milan Pavelić: “U dan onaj, u dan gnjeva / Ognjem svijet će sav da sijeva…”

Nijedan skladatelj nije od tog stavka napravio takvu dramu, takav niz snažnih slika i unutarnjih dijaloga čovjeka ustrašenog, zapanjenog i zadivljenog pred tajnom života, smrti i vječnosti.

Iz dubine prema kojoj su se na početku klecavih koljena zaputila violončela kao daleko gunđanje probuđenih divova potom se uzdiže jednostavna melodijska linija kontrabasa, dok čitav zbor jednako tiho, ali s uzbuđenjem koje više osjećamo na svojoj koži nego što ga čujemo ušima, recitira “Requiem aeternam”… pokoj vječni… na što se nadovežu glasovi tek nekoliko soprana koji propjevaju usrdni vapaj “dona, dona eis, Domine”… daruj im, daruj im, Gospodine…

Glazba Verdija, koji je bio sve samo ne pobožni crkvenjak, taj kršćanski tekst čini bliskim i razumljivim svakom čovjeku, bez obzira na vjeru, sumnju ili nevjeru.

Čitav je niz prizora u Verdijevom Rekvijemu koji predstavljaju trijumf glazbene umjetnosti i genija. Zato je svaka izvedba Verdijeva Rekvijema i sličnih monumentalnih djela glazbene umjetnosti trenutak u kojem se ono mjesto na kojem se događa uzdiže i stapa s veličanstvenom strujom onoga što nazivamo europska kultura i duh.

Ovog prosinca u koncertnom ciklusu Lisinski subotom ta je izvedba imala i poseban povod, desetu godišnjicu prerane smrti u domovini i svijetu poznatog i omiljenog dirigenta Vjekoslava Šuteja.

Ostao sam još jednom zadivljen i očaran ostvarenim zajedništvom i prenošenjem svih nas te večeri u velikoj dvorani u neku drugu dimenziju, kako to već može samo glazba.

Nekoliko dana prije koncerta ušuljao sam se na prvi pokus koji je samo s orkestrom Zagrebačke filharmonije imao maestro Repušić. Ušao sam upravo u trenutku kada je dirigent, poput urara koji na radnom stolu pred sobom slaže i razgledava kotačiće rastavljenog skupocjenog sata, na sastavne dijelove rastavljao veliku dvostruku fugu iz Verdijeva Sanctusa.

Limeni pa drveni puhači, onda gudači, svaka dionica posebno svirala je te brze taktove koji od svakog svirača zahtijevaju virtuozno vladanje vlastitim glazbalom.

Svaki taj dio treba izvaditi iz cjeline, dobro ga izbrusiti i ulaštiti i onda vratiti u veličanstveni mozaik kamenčić po kamenčić, stakalce po stakalce, notu po notu.

Upravo slaganjem mozaika kao metaforom poslužio se i maestro Repušić kada sam ga pitao kako dirigent s orkestrom postiže zajedništvo. Naglasio je i kako je cilj svih tih proba onaj vrhunac, prelazak u drugu dimenziju koji se može dogoditi samo na koncertu kada orkestar, dirigent i publika zajedno dišu i kada nam se svima otvara put do zvijezda.

Ono što će se sljedećih sat i pol vremena zbivati – tutnjati, grmiti, sijevati, jecati, plakati i propinjati nas poput orahove ljuske na olujnim valovima od ponora tjeskobe i očaja do utjehe svepraštajućeg i sveobuhvatnog milosrđa – uglazbljena je drama po umjetničkoj snazi nalik onoj koju je zaustavljenu u oblicima i bojama u svom “Posljednjem sudu” na oltarnom zidu Sikstinske kapele kao otisak genija ostavio Michaelangelo

Postoje note prema kojima dirigent stvara svoju koncepciju izvedbe, oblikujući naglaske, stil, dinamiku izvedbe. Utoliko je, rekao mi je maestro Repušić, u redu i potrebno da dirigent dođe pred orkestar s vlastitom koncepcijom. Ali, nastavio je, da bi se ostvario taj skok u drugu dimenziju potrebno je da u toj koncepciji ostane dovoljno prostora za svakog glazbenika da se u njoj prepozna, ostvari i izrazi sa svim svojim posebnostima i jedinstvenošću.

Svaki, pak, glazbenik, mora svoje note savršeno poznavati i svirati da bi istodobno mogao i slušati, čuti i razumjeti sve ostale dionice.

Dan predizborne šutnje, kada ova kolumna izlazi u novinama (subota 21.12. op. Autografa), čini mi se idealnim za razmišljanje o ovom i ovakvom zajedništvu sa svrhom i smislom. Za razliku od “zajedništva” u jedan tor stjeranog stada za šišanje i krda za klanje o kojem se u nas najviše pjeva, galami i trubi.

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Zajedništvo o kojem se kod nas najviše trubi je ono stada za šišanje i krda za klanje).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora