Zagrebu treba sanacija, ali i ponovna imaginacija

Gradska vlast u postpotresnom, ali i postsocijalističkom Zagrebu promijenila se nakon dvadeset godina.

Golema gradska administracija, loši i koruptivni modeli i manjak u gradskoj blagajni tek su dio dubioza s kojima se novi gradski upravitelji trebaju nositi dugoročno i iznaći nove poslovne, a sukladno svojoj političkoj agendi i održive modele razvoja grada.

Sama štednja i smanjenje birokracije i plaća za gradske kadrove je početak, koji je pozitivan, no neće osigurati dugoročnu ekonomsku i razvojnu stabilnost. Modele za restrukturiranje gradskih službi, prihoda i ekonomsku stabilnost gradskog proračuna tek treba izradom dobre strategije osigurati.

No to nije moguće bez krucijalnog pitanja o obnovi grada, koja je i državno pitanje, jer sama obnova i način na koji će se ona provoditi, nužno u sebi mora odgovoriti na pitanje što Zagreb kao postsocijalistički, ali i postpotresni grad, danas želi biti, u kojem se smjeru treba razvijati?

Osim Milčecovih knjiga, koje su mi trajno nadahnuće u promišljanju rodnog grada, neposredno nadahnuće ovom tekstu bila mi je knjiga ”Kako Zagreb izranja iz sna (stvaranje postsocijalističkog grada)” Tomislava Pletenca koja je novootkriveno izdanje Naklade Ljevak iz ožujka ove godine.

Nužno je zapitati se, hoće li Zagreb, postsocijalistički i postpotresni grad, obnovom izroniti iz sna, ili će poput Trnoružice, još godinama spavati negdje u međuprostoru onog što je bio u povijesti i novog značenja kojeg treba dobiti u budućnosti?

Gradovi kakve danas poznajemo, svoju su funkciju počeli dobivati tek nakon 18. stoljeća, kada se brojno stanovništvo iz različitih krajeva počelo slijevati na jedno mjesto, stvarajući zasebnu, raznoliku kulturu, pa i niz supkultura unutar dominantne urbane matrice.

Kako navodi autor u uvodnom promišljanju, stvaranje grada nije samo primjena tehnologije za stvaranje građevina u prostoru i u podzemlju, već primjeni tehnologije prethodi imaginacija, odnosno, tehnički izumi i zahvati nastaju kad se stvori slika poželjnog prostora, koja putove svog ostvarenja nalazi najprije u umjetnosti i imaginaciji.

Stoga su utopijski gradovi, njihovi distopijski partneri, idealne slike prostora, postojale prije negoli su se počele ostvarivati u vidu građevina, ulica, parkova, podsjeća Pletenac.

Međutim, grad nije statična struktura, nego živa i dinamična, on ima svoje stanovnike, korisnike javnog sadržaja, a svaki od njih u prostor u kojem obitava unosi svoju invenciju, svoj način komunikacije koji se odvija prvenstveno tijelom, hodanjem kroz grad, kretanjem i zadržavanjem na pojedinim mjestima gradske strukture.

Niti jedna struktura koja želi biti djelotvorna ne može biti zatvorena. Jedna od važnih posljedica promatranja grada kao semiotičke strukture jest upravo stvaranje vlastitih topografskih priča, kroz koje grad dobiva novi smisao u pokretima svojih stanovnika.

Administrativne četvrti grada, razlikuju se od osobnih toponima, vlastitih kvartova u kojima stanujemo i koji su ”zavičajniji” od onih u kojima radimo, ali krećući se gradom prema radnom mjestu, neminovno u grad svojim kretanjem upisujemo svoje vlastite priče, označavamo grad osobnim emocijama i asocijacijama.

Između rada i stanovanja, postoji cijeli niz drugih gradskih topografija, poput mjesta na kojima zadovoljavamo svoje društvene i kulturne potrebe.

Primjerice, u vrijeme moje mladosti, Tuškanac i ”Saloon” su bili mjesto izlaska jedne supkulture, dok su, primjerice, Jabukovac i kultna ”Jabuka” bili mjesto druge supkulture.

Autor navodi razliku kulturne topografije između Tkalčićeve i Opatovine, kao mjesta izlazaka različitih supkulturnih skupina koje su u vrijeme njegova studija bile vrlo izražene i opipljive, a danas ta razlika više ne postoji, doli u generacijskom sjećanju.

Gradske ceste, ulice, parkovi, trgovi, nisu zatvorene strukture, već postaju indikatorima i nositeljima raznovrsnih kulturoloških i građanskih koncepata.

Kako socijalizam nije bio homogena kategorija, tako i urbane transformacije postsocijalističkih gradova smjeraju različitim ishodima

Nije moguće u ovoj kolumni obuhvatiti sve urbane transformacije gradova u postsocijalističkim društvima, s obzirom na to da ni socijalizam nije bio svugdje isti, pa ne možemo jednakim aršinom mjeriti transformaciju Praga, Bukurešta, Budimpešte, Krakowa i Zagreba.

Kako socijalizam nije bio homogena kategorija, tako i urbane transformacije postsocijalističkih gradova smjeraju različitim ishodima.

Ipak postoje neke poveznice koje karakteriziraju urbanitet socijalističkih gradova. Prvenstveno, to je povezanost javnog zdravstva i obrazovanja s izgradnjom novih naselja. U nekim dijelovima grada dugo se čekalo na kanalizaciju, pitku vodu, školu i vrtić, kao u zagrebačkom Trnju.

Industrijalizacija je nosila sa sobom i nepovoljne uvjete stanovanja po priručnim objektima i vlažnim neadekvatnim stanovima, pa je sam razvoj novih stambenih naselja trebao ujedno i spriječiti većinu zaraznih bolesti koje se dobivaju zbog loših i nehigijenskih uvjeta stanovanja.

Krleža na Trnju, s druge strane podvožnjaka opisuje otvorene toalete, malariju, tifus, pothranjenu radničku djecu i ljude koji umiru puno prije vremena. Tog i takvog Trnja više nema, ali i dalje postoje u Zagrebu kvartovi bez kanalizacije i infrastrukture, siromašne četvrti i svojevrsni gradski slamovi.

Prekoračivanje Save i izgradnja Novog Zagreba, bilo je usko povezano i sa zdravstvenom prevencijom i poboljšanjem uvjeta stanovanja radnika u industriji i poduzećima, no ambicioznu Holjevčevu viziju grada koji će živjeti na rijeci kao poveznici Zagreb nikad nije dosegao, upravo zbog osobnih invencija i topografija koje stanovnici svojim kretanjem upisuju u njega kao otvoren sustav.

Jedna od prvih karakteristika postsocijalističkog grada bili su zahvati u podzemlje, koje se otkrilo kao novi prostor. Prvi takav zahvat bio je izgradnja Importanne centra. S jedne strane logično, trebao je ponuditi dašak dostupnog ”luksuza” po koji se u socijalizmu išlo u Trst, pogotovo nakon gašenja brojnih zagrebačkih butika, uz to težio je postati i odmorište i zalogajnica na frekventnom prostoru između autobusnih i tramvajskih stanica.

Međutim, da bi kod stanovnika grada koji dolaze na posao i odlaze s njega, neki prostor zaživio kao toponim, potrebno ih je odgojiti za potrebe koje u tom prostoru mogu zadovoljiti. Ta je dimenzija izostala, pa tako i Importanne centar nikad nije postao značajan toponim, već samo mjesto u čije se dućane u prolazu svrati.

Arhitektura postsocijalističkih gradova osim zahvata u podzemlje, karakterizirana je i velikim, otuđenim zgradama koje žele dominirati prostorom, biti svojevrsna čuda.

To je i vidljivo u različitim omjerima i dimenzijama u većini postsocijalističkih gradova, koji su uglavnom pod utjecajem ubrzane i netransparentne privatizacije izgubili brojne prijašnje tangente i toponime iz industrijskog doba, a željeli su tehnikom i monumentalnošću pokazati nova tehnološka dostignuća nacije u gradnji, vjerujući da će sam privatni kapital po sebi, unatoč burnoj tranziciji, polučiti u konačnici korist za sve društvene grupe. No to se nije dogodilo.

Golema gradska administracija, loši i koruptivni modeli i manjak u gradskoj blagajni tek su dio dubioza s kojima se novi gradski upravitelji trebaju nositi dugoročno i iznaći nove poslovne, a sukladno svojoj političkoj agendi i održive modele razvoja grada

Posebna monumentalnost u tranzicijskim društvima pripala je novim muzejima suvremene umjetnosti, jer ti su muzeji jedini koji su veza između prošlosti i novih umjetničkih praksi u nastajanju, i trebali su simbolizirati novu okrenutost društva invenciji i stvaranju.

Međutim ostali su često izmaknuti, monumentalni i samodovoljni u prostoru s kojim ne komuniciraju, pa ne postaju toponimi ni mjesta supkulturnih susreta. Slično je i s nacionalnim bibliotekama, doduše NSK je zbog svojih pogodnih ploha postala omiljen toponim skejterske supkulture, kako Pletenac ispravno primjećuje.

Kapital nije u postsocijalističke gradove donio neki Marshallov plan boljeg života stanovnika, većinom se javno dobro nagrizalo privatnim interesima bez jasne vizije razvoja grada, i svega što grad kao otvorena i dinamična struktura treba biti.

Grad sa svojim dijalozima, kao semiotička struktura, kao da je usnuo, začaran, još osamdesetih godina u kojima je Zagreb zastao, postupno gubeći svoju intertekstualnost u jasnom nedostatku razvojne vizije.

Sastav stanovništva se znatno promijenio, i gradu je danas potrebno sasvim novo promišljanje njegove razvojne strukture, koja će zadržati i dio osobne povijesti stanovnika koji su je utkali u prijašnjim razdobljima, i nove prostore za dijalog u kojima će sadašnji stanovnici ispisivati svoje tangente, stvarati toponime. Bez toga, svaka će obnova biti samo tehnička.

Zagrebu je svakako potrebna sanacija, no više od svega, potrebna mu je i ponovna imaginacija.

Nužno je zapitati se, hoće li Zagreb, postsocijalistički i postpotresni grad, obnovom izroniti iz sna, ili će poput Trnoružice, još godinama spavati negdje u međuprostoru onog što je bio u povijesti i novog značenja kojeg treba dobiti u budućnosti?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena
    •  Svi božićni egzili
    •  Zakon o odgoju i obrazovanju po bankarskom kroju
    •  Nasukavanje hrvatskog socijalnog broda
    •  Literati šlampavoga kroja
    •  Tko su stvarni ideolozi navijačkih ultras skupina?
    •  ''Prekomjerno granatiranje'' temom turizma

> Svi tekstovi ovog autora