Za Domaćinskog spremni!

Šta je zajedničko Hrvatskoj i BiH? Hrvatska ima Šimunića, BiH ima Miju Martinu. A njih su oboje spremni. Za dom spremni. Doduše, u BiH se i ostala dva konstitutivna naroda mogu pohvaliti da imaju svoje inačice ovog fašističkog dvojca. BiH je bolja od svojih susjeda. Njeni su fašizmi pluralni, kako se to moderno kaže. Ima ih mnogo.

 

Ipak, nekako su kao u teen klišejima, fudbaler i pjevačica privukli pažnju ovih dana i ponovno probudili balkanske duhove. Fašističke i antifa.

 

Ne bi u ovome bilo ništa toliko spektakularno da Mijine i Šimunićeve ideje nisu na krajnje volšeban i, paradoksalno demokratski, način postale institucionalizirane.

 

A da stvari na Balkanu idu u neželjenom smjeru svjedoči i par nezaobilaznih činjenica. Treba samo gledati aktere. Državna srbijanska televizija počela je emitirati seriju Ravna gora, koja Dražu Mihajlovića predstavlja u “drugom svjetlu.” U BiH je deset osuđenih za genocid pušteno na slobodu i to je zahtijevala najviša pravna instanca. Ustavni sud. Istovremeno, nema šanse da neko iz reda manjina (kakva obezvrjeđujuća riječ!) dobije pravo da bude biran na demokratskim izborima.

Fašističke su priče, parole i činovi uvijek postojali da sakriju onu najtežu za podnijeti nejednakost među ljudima. Klasnu. Čak i ako bismo uspjeli Marksa staviti na nekakav stand by, činjenica je da od lokalnih fašizama niko nema koristi kao vladajuće kaste. Narodu više ne treba hljeba i igara. Najvažnije je narodu obezbijediti da ne bude “kao oni”. A onda je i vuk sit i ovce na broju. Doslovce

 

Fašističke su priče, parole i činovi uvijek postojali da sakriju onu najtežu za podnijeti nejednakost među ljudima. Klasnu. Čak i ako bismo uspjeli Marksa staviti na nekakav stand by, činjenica je da od lokalnih fašizama niko nema koristi kao vladajuće kaste. Narodu više ne treba hljeba i igara. Najvažnije je narodu obezbijediti da ne bude “kao oni”. A onda je i vuk sit i ovce na broju. Doslovce.

 

Nekad u divnoj književnoj prošlosti jedan je pisac, Miroslav Krleža, napisao knjigu “Na rubu pameti”. A, negdje u toj knjizi, kao i u našoj stvarnosti, živi jedan sasvim osebujan lik. Domaćinski. A, evo kako je on, doduše uz nešto cinizma opisan u knjizi:

 

“On je guverner, inženjer, jubilarac, idealist, realist, altruist, mecena, mentor i protektor, pokrovitelj i donator! On je radnik nad radnicima, predsjednik i član utemeljitelj nekoliko stotina društava, narodni sluga, narodni učitelj, narodni defenzor narodne časti i, takoreći, blagostanja, on je velikan među velikanima, plejada nad plejadama, opet ponovo po tridesettreći put idealist, realist, altruist, mentor i lordprotektor, on je najgostoljubiviji domaćin, uzor-kršćanin, organizator planinarstva i naše gore list!”

 

U cjelokupnoj nesretnoj historiji bivše Jugoslavije napisani su brojni članci, provedena istraživanja, napravljeni razni reality show programi, ali nigdje ovako nije opisana ova kasta koja se kod nas popularno zove – tajkuni.

 

Tribuni sveopšte narodne časti, dok zgrću bogatstvo braneći nevidljivim rukama ugrožene nacionalne interese, sistemski proizvode obezglavljene pojedince.

 

A sva su djeca, koja odrastaju pod njihovom palicom, uvijek i u svakom trenutku naučena da budu za dom spremna. Na bilo kom od čistih jezika. U svemu tome su razvijeni odlični odbrambeni mehanizmi. Ako se neko verbalno obruši na carstvo fašizma, biva proglašen izdajnikom. To je već opće mjesto. Ako se, pak, pobuni nekom vrstom zakona, biva jednostavno maknut. Pa, na kraju, logika je njihova, zakoni su tu da se ne provode i po potrebi mijenjaju. Zaraditi treba kruh svagdašnji.

“On je guverner, inženjer, jubilarac, idealist, realist, altruist, mecena, mentor i protektor, pokrovitelj i donator! On je radnik nad radnicima, predsjednik i član utemeljitelj nekoliko stotina društava, narodni sluga, narodni učitelj, narodni defenzor narodne časti i, takoreći, blagostanja, on je velikan među velikanima, plejada nad plejadama, opet ponovo po tridesettreći put idealist, realist, altruist, mentor i lordprotektor, on je najgostoljubiviji domaćin, uzor-kršćanin, organizator planinarstva i naše gore list!”

 

A, jedan zakon koji nikada nije ni donesen u BiH, a u drugim zemljama ako je i donesen, donesen je da se krši, jeste zakon o zabrani veličanja fašizma. Zbog toga je Mija Martina, pjevačica lakih eurosong nota i uposlenica nekog državnog ministarstva, mogla sasvim lijepo da podrži Joea Šimunića napisavši mu poruku podrške nakon što je dotični kažnjen zbog sramnog veličanja fašizma. Poslije se pravila da nije imala pojma o čemu se radi, pa je onda ipak odlučila da ima pojma i rekla je kako je stvar zapravo obrnuta. Naime, ubijeđena da je otvorila oči gotovo polustoljetnoj zabludi balkanskih antifašista, rekla je da je zapravo Smrt fašizmu govor mržnje.

 

Jer, dok se ona kao svaka fina kućanica sprema za dom, neko urla smrt tamo nekakvom fašizmu. Je li iko javnost na Balkanu napravio većom budalom nego mlada gospođica koja, to je spomenula u jednom tv nastupu, ponovi svako jutro sama sebi da je spremna za dom? A potom, valjda, prione na posao. Prvo opere suđe, pa usisa i sve to u svom domu. Za koji je spremna.

 

Nije ona mislila ništa loše. Cinizam je nekada zbilja moćno oružje.

 

A uzgred je napomenula da ne može snositi nikakve sankcije jer ne postoji zakonski okvir za to. I što je najgore, ne postoji. A, možda i nije najgore.

 

Možda bi, da ovaj zakon u BiH postoji, Smrt fašizmu bilo zabranjeno jednako kao Za dom spremni. Ako, naravno, dvotrećinska većina u nekom od brojnih parlamenata (jer ih BiH ima napretek) ne odluči da je Smrt fašizmu govor mržnje, a ostalo odbrana naših konstitutivnih naroda od mrskih komunista.

 

Jer, mi smo izborili svoju nezavisnost (odnosno svoje nezavisnosti) kako bi mogli biti uvijek svoji na svome. Svi zatvoreni u svojim malim mikrosvjetovima. Neće nam tamo nekakvi antifa manijaci mrsiti račune niti narušavati našu, ni manje ni više nego narodnu, čast. Tako bi izgledale sažete misli nacionalnih dušebrižnika.

 

A, kada smo već kod časti, jedan je slučaj rušenja časti posebno zatresao ono što se eufemistički zove federalno Sarajevo. Naime, neko od roditelja iz jedne od goraždanskih osnovnih škola (koja vjerovatno nema ni valjan sanitarni čvor, a kamoli sve što je potrebno da se djeca obrazuju u 21. stoljeću) javno je rekao kako mu smeta što škola nosi ime Huseina Đoze. Naime, ovaj je nekadašnji reisu-l-ulema Husein Đozo bio, hajmo tako reći, duhovni vođa Handžar divizije.

Naime, ubijeđena da je otvorila oči gotovo polustoljetnoj zabludi balkanskih antifašista, rekla je da je zapravo Smrt fašizmu govor mržnje. Jer, dok se ona kao svaka fina kućanica sprema za dom, neko urla smrt tamo nekakvom fašizmu. Je li iko javnost na Balkanu retoričkije napravio budalama od mlade gospođice koja, to je spomenula u jednom tv nastupu, ponovi svako jutro sama sebi da je spremna za dom? A potom, valjda, prione na posao. Prvo opere suđe, pa usisa i sve to u svom domu. Za koji je spremna

 

Odmah su se desničarski dušebrižnici podigli i dali svoj glas. Zaključak je dakako bio onakav kakvi su svi zaključci ovog tipa. Nije “naš” Husein zgazio sam svoju čast, stavivši se u službu jedne od najzločinačkijih ideologija u historiji. Tu je ujdurmu, kako bi udario na “našu” narodnu čast, podigao agresor vjerovatno potpomognut masonima, čija je glavna briga u tome da “našem” narodu razvuku pamet time što će obezvrijediti “naše” velikane.

 

Štaviše, vjerovatno će uskoro neko, ničim izazvan, na kultnoj Madonninoj jakni iz spota Like a virgin negdje u ćošku, u dnu zlokobne piramide, pročitati HĐ, što su inicijali Huseina Đoze. Arrivalsi će otkriti ko stoji iza zavjere o Đozi. Pravo balkansko naci ludilo tu ne prestaje.

 

Ako biste nekome od dežurnih dušebrižnika ponudili da se odrekne desnih ideologija, jer će tako spasiti čast svog naroda, glatko bi odbio. Jer, gdje to da učini? Zar tako da se naruga nekoj od “naših” mnogobrojnih herojskih borbi?

 

Zvuči paradoksalno? Upravo je takva pozicija neo-fašista na Balkanu.

 

A kakve sve ovo veze ima s Krležinim (ne)sretnim Domaćinskim. Pa, evo kakve. Zamislite da se na Balkanu nekome sudi zbog fašističkih ispada, nekom iz povlaštene klase jer su dotična gospoda oci takvih ideja. Odbrana na sudu izgledala bi ovako:

 

“On je guverner, inženjer, jubilarac, idealist, realist, altruist, mecena, mentor i protektor, pokrovitelj i donator! On je radnik nad radnicima, predsjednik i član utemeljitelj nekoliko stotina društava i Stranke, narodni sluga, narodni učitelj, narodni čuvar narodne časti i, takoreći, blagostanja, on je velikan među velikanima, plejada nad plejadama, opet ponovo po tridesettreći put idealist, realist, altruist, mentor i zagovornik ljudskih prava, on je najgostoljubiviji domaćin, uzor-kršćanin (musliman itsl.), organizator turizma u kom je, jelte, budućnost i naše gore list!”

 

A narod bi, zabrinut zbog toga što je neko udario na njegove vjekovne tekovine stao u odbranu svog velikana koji je, by the way, u Krležinom romanu izvršio četverostruko ubistvo. I hajde ti nekoga ubijedi da takvu jednu barabu treba osuditi.

 

Znao je Krleža anticipirati balkansku stvarnost. U njegovom se romanu ne sudi Domaćinskom. Sudi se čovjeku koji ga je nazvao ubicom. Prema Miji Martini to je dakako govor mržnje koji treba osuditi. Zato se ne treba čuditi što su narodi, uredno razdijeljeni u etnije, za dom(aćinskog) spremni i što Smrt fašizmu smatraju govorom mržnje. Možda uskoro i zabrane ovu sintagmu. Pa kom Ravna gora, kom Krleža!

    •  Ulazeći u srce zemlje
    •  Predrag Lucić: “Previše smo zasrali da nam bude prohodno” (II)
    •  Predrag Lucić: ''Odveć smo zasrali da bude prohodno''
    •  Nasilje simbola
    •  Klasa, a ne rasa
    •  BiH opet gori
    •  Rođena u getu
    •  Genocid i karmin
    •  Fra Drago Bojić: ''Moramo se suprotstaviti teroru većine''
    •  Stran(c)i svima opasni

> Svi tekstovi ovog autora