Yes, We care

U mojoj domovini, ”glupoj fašističkoj državi”, kako ju je nedavno nazvao predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović nakon što je Austrija pooštrila epidemiološke mjere zbog pandemije i propisala dalekosežan lockdown, u subotu 18. prosinca, otprilike 30.000 osoba u tihoj povorci pod svjetlom svijeća, i isto toliko njih sa svijećama na prozorima, solidarizirali su se s preminulim žrtvama pandemije i njihovim obiteljima, odali priznanje i zahvalnost medicinskom osoblju, te poručili svima koji već tjednima bučno i agresivno prosvjeduju zbog vladinih mjera protiv korone: #YesWeCare# (Mi brinemo ne samo o našoj slobodi, nego i o dobrobiti naših sugrađanki i sugrađana).

”Svjesni smo da smo svi zajedno međusobno povezani, da svačije ponašanje utječe na druge, nitko nije otok sam za sebe – sviđa li nam se to ili ne sviđa, prihvaća li to netko ili ne prihvaća”, jedna je u nizu poruka s ovih mirnih demonstracija.

Nasuprot ovoga prosvjeda na svim antivakserskim demonstracijama diljem Europe, urlalo se, trubilo, galamilo do iznemoglosti: ”Moja sloboda”, ”Moja ljudska prava”, ”Moje tijelo”…

A organizatori prikupljanja potpisa za referendum u Hrvatskoj privlačili su pristaše pod parolom: ”Dosta je koronadiktature”, kao da će se korona zbog toga povući i represivne mjere učiniti u tren oka nepotrebnim.

Oni koji državi osporavaju pravo ograničiti slobodu djelovanja pojedinca u korist dobrobiti zajednice, viču sloboda, ali traže slobodu samo za sebe, i po cijenu ograničavanja slobode drugima.

Teško je vjerovati i shvatiti da su se sve do nedavno i hrvatski biskupi solidarizirali s njima i imali razumijevanje za njihove postupke. Jedini biskup koji je bio ”na suprotnoj strani” te falange, riječki nadbiskup koadjutor bio je nedovoljno glasan i jednoznačan u svojoj podršci discipliniranim građankama i građanima, koji su se pridržavali preporuka i provodili propisane mjere.

Nasuprot ovoga iskaza solidarnosti na svim antivakserskim demonstracijama diljem Europe, urlalo se, trubilo, galamilo do iznemoglosti: ”Moja sloboda”, ”Moja ljudska prava”, ”Moje tijelo”

Do preokreta u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, do zakukuljene, kroza zube procijeđene podrške vladinim mjerama došlo je nekako iznenadno i predvidljivo nakon susreta s predsjednikom vlade. Čovjek se ne može oteti dojmu da im je vlada sitni kompromis olakšala dalekosežnim obećanjem. Honi soit, qui mal y pense! Ja si dopuštam zlu misao.

Biskupi su se sve do nedavno prikazivali braniteljima osobne slobode i preporučavali cijepljenje protiv korone isključivo na dobrovoljnoj osnovi: ”Cijepljenje mora biti dobrovoljno!”

Prema tom kategoričnom stavu slijedili su uputu Kongregacije za vjeru, a ona, glavna čuvarica ortodoksije i ortoprakse, ne obrazlaže, ne argumentira, ne poznaje kompromise, nego diktira i očekuje bespogovorni posluh, s tim da biskupima nije palo na pamet, sa svoje strane iznaći neko opravdanje, racionalno obrazloženje, već su jednostavno ponavljali što im je Rim zadao. Nema zašto.

Tako je i nakon biskupskih očitovanja iz HBK ostalo bez odgovora pitanja: Zašto cijepljenje mora biti isključivo dobrovoljno? Zašto vlada ne smije propisati obavezu – ne prisilu s kaznom u slučajevima neposluha, nego obavezu, odgovornost? Zašto vlada nema ovlasti ograničiti individualnu slobodu, u cilju suzbijanja nevolje za cijelu zajednicu?

Zašto je biskupima individualna sloboda pojedinaca u tom slučaju, sloboda u banalnom smislu laisser faire, nedodirljivo apsolutna, iznad zajednice, iznad svakog drugog pojedinca i iznad države, kad u nizu drugih moralnih dilema i Crkva priznaje da je ”moja sloboda ograničena slobodom drugih”?

Zašto Crkva državi veže ruke baš u situaciji, u kojoj bi opća obaveza ”pritisnula” i one koji se inače oglušuju o sva dobronamjerna i obzirna uvjeravanja, i kad prema sadašnjem znanju našeg poznavanja naravi pandemije i iskustava s njome maksimalnoj procijepljenosti nema alternative?

Teško je shvatiti zašto se i biskupi slažu s onima koji ”moju slobodu” brane kao svoje apsolutno pravo, čak i kad ”moja sloboda” zadire u slobodu nekog drugoga pokraj mene.

Protivnici protupandemijskih mjera viču ”sloboda” i prosvjeduju protiv ”tlačenja slobode mišljenja” i ne žele ni čuti o nekoj obavezi, bilo kojoj, jadikuju zbog ”koronadiktature”. Čudnog li shvaćanja slobode.

Oni koji žustro brane svoju slobodu i odbijaju obaveze, uzimaju si slobodu izustiti neistinitosti, inzistiraju na svojem pravu vjerovati u ono što oni žele, makar i u fake news, ne žele čuti o tome da sloboda možda na nešto i obvezuje. Na odgovornost prema izgovorenoj riječi, prema potvrđenim i milijunski provjeravanim iskustvima tako da su ona postala činjenicama.

Oni brane ”slobodu” i ne žele pristati na to da njihova ”sloboda ponašanja” nekome možda ugrožava zdravlje, i ne primjećuju proturječnost.

Oni traže prihvat, toleranciju pravo na svoje mišljenje, ali traže sukob s neistomišljenicima, pokazuju da racionalno sučeljavanje mišljenja s njima nije moguć. Biskupi se nalaze u čudnovatom, ali ne baš ozbiljnom savezu neodgovornih.

Kant je slobodu u smislu samovolja (kad svatko smije činiti ili pustiti što mu je volja, opisao kao ”život u kojem mi sve ide kako želim, kao raj s neiscrpljivim resursima”.

Ovaj san o velikoj slobodi ima, pak, nepoželjne posljedice. Kant je bio svjestan da takav svijet ne bi mogao podnositi dvoje neograničeno slobodnih ljudi, jer bi si čak i oni osporavali svoj prostor.

Realni svijet s nekoliko milijardi stanovnika ne može nikomu omogućiti neograničenu slobodu, jer bi došlo do rata sviju protiv sviju, jer bi si ”slobodnjak” uzeo slobodu maknuti svakoga tko mu sputava slobodu.

Prosvjećenim osobama je bez daljnjega pojašnjavao da svaki član zajednice mora dobiti onoliko slobode koliko svatko zahtijeva za sebe, i da svatko ima pravo na istu slobodu. Gdje se slobode ograničavaju, moraju se ograničavati radi veće slobode sviju.

No za neograničenu slobodu Fjodor Mihajlovič Dostojevski (”Demoni”) je upozorio da završava u neograničenom despotizmu ili prema mišljenju Alberta Camusa u nihilizmu.

”Svjesni smo da smo svi zajedno međusobno povezani, da svačije ponašanje utječe na druge, nitko nije otok sam za sebe – sviđa li nam se to ili ne sviđa, prihvaća li to netko ili ne prihvaća”, jedna je u nizu poruka s ovih mirnih demonstracija

U našem gusto i duboko isprepletenom svijetu svatko je na neki način povezan i ovisan o drugima, svatko od nas ima veze sa svakim, a pandemija, klimatska kriza, izbjeglice i migracije tiču se svakoga društva i posredno svakoga od nas. Svijet je jedan.

”Svi su ljudi rođeni slobodni i s jednakim pravima”, propisuje članak 1. Opće deklaracije o ljudskim pravima, a trebalo bi preformulirati ovu činjeničnu tvrdnju koja ne zrcali činjenice. Svi se trebaju roditi slobodni i s jednakim pravima. Iz ovog postulata proizlazi nužnost granica slobode.

Granice slobode ukazuju na domet naših sloboda, a prosvjećena osoba svjesna je da je bit čovječnosti postaviti sebi granice. Moramo si zadati granice, želimo ljudsku zajednicu u kojoj ne živimo kao neprijatelji, nego u obostranom uvažavanju.

Trebaju nam granice određene zakonima zasnovanim na nekim temeljnim vrijednostima: na vrijednosti života kao takva i na vrijednostima ljudskih prava. Ove temeljne vrijednosti i na njima zasnovani zakoni između individualne slobode htijenja i odlučivanja u onoj mjeri, koja iziskuje suživot dostojan života.

U tom smislu treba shvatiti načelo in lege libertas, pod zakonom je sloboda, sloboda zahtijeva pravo i zakon; zakon ne ograničava, nego omogućuje slobodu.

U izvanrednim situacijama poput ove ugroze ne pomaže šumor divergentnih glasova, nego ispunjavanje obaveze prema sebi i drugima. Međusobne povezanosti pojedinaca i kolektiva pokazuju da čiste, apsolutne slobode ne postoje, i da je patos slobode ograničena i u najliberalnijem sustavu.

Umjesto na inzistiranju na ”mojoj slobodi”, uzajamna briga zajamčit će svima djelić svoje slobode.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora