Vukovar ne smije biti mrak zbog nečije pozicije moći

Valja biti oprezan s metrikom riječi. Ne samo zato što su riječi oštrice, nego prvenstveno zato što grade ono u čemu jesmo, u čemu ćemo biti.

Premda vele kako slika vrijedi tisuću riječi, premda tako i misle – riječi su te koje stvaraju sliku. Samo smo nakazno preokrenuli poredak.

Djela, a ne riječi, vele također. Kao da ne znaju da riječi potiču na djela, da riječi upravljaju, civilizirane pretvaraju u horde, gnjevne u jaganjce za klanje.

Nema nijednog vjerskog ili magijskog postupka koji ne uključuje riječi postrojene u inkantacije. I mrtvi ustaju na verbalno zazivanje, okupljaju se u kućama iz kojih ih je smrt odagnala, masovno bruje na mjestima masovnih smaknuća.

Vele kako je jedino slika univerzalna budući da se obraća svima, ”čak” i onima kojima jezik, izgovorena ili napisana riječ nije u opisu majstorija.

Istina, zbog te potrebe za slikom je propao ikonoklastički pokret koji je žudio za Bogom kao najuzvišenijom idejom, koji nije htio da Ga se ukalja ukalupljivanjem u plavokoso tijelo plavookog mittel-europejca.

Ljudi jednostavno osjećaju potrebu klanjati se nečem opipljivom. A samo riječi borave u univerzumu neopipljivih ideja. Slike su uskogrudne, ograničene. Riječi su neograničene. Ako se znamo igrati njima. A oratori upravo to i znaju

Ljudi jednostavno osjećaju potrebu klanjati se nečem opipljivom. A samo riječi borave u univerzumu neopipljivih ideja. Slike su uskogrudne, ograničene. Riječi su neograničene. Ako se znamo igrati njima. A oratori upravo to i znaju.

Uz urođene predispozicije koje uključuju obraz, tvrd i debeo kao đon, naši zvjezdanom prašinom posuti političari prije stupanja na tron zapravo tako sličnih političkih strujanja moraju proći ubrzane tečajeve umijeća govorništva, kao i popratne mimike i gestikulacije.

Moraju naučiti magiju ispravne uporabe riječi u pravom trenutku. Kako bi magijski upravljali stadima. Crnomagijski. Preko mrtvaca.

Davno sam negdje, još u ludoj mladosti pročitala teoriju koja mi se doimala sumanutom. Ta teorija je tvrdila kako se nacistička vrhuška služila crnom magijom kako bi zavladala svijetom.

Koncentracijski logori, po toj teoriji, nisu bili samo monstruozna mjesta za provedbu ”konačnog rješenja” u djelo, nego i jezivi žrtvenici za prinošenje ljudskih žrtava za prelazak na najvišu razinu moći. Po toj teoriji isto vrijedi i za ratove u kojima gotovo nikad ne ginu njihovi idejni začetnici i pokretači, nego isključivo oni koje su (ponovno) riječima potaknuli na mržnju.

Bilo kako bilo, vjerovali mi toj teoriji, ili ne, mrtvi su moneta za mrak kavge, loživo za neprestane prijepore, mržnje, potencijalna energija kinetici svih sukoba koje u bilo kojem trenutku možemo ponovno pokrenuti i pustiti krv.

Vukovar je mjesto masovnog zločina, neljudskog pokolja, mjesto divovske traume koja teško pritišće svakog tko u sebi nosi i miligram čovječnosti, osobito one koji su na vlastitoj koži iskusili rat kao stanje onkraj milosti, moralnosti i ljudskosti.

Trauma tog suštinski duhovnog ranjavanja još je veća uslijed činjenice da po njoj opetovano, iz godine u godinu, nemilosrdno čeprkaju politikantski priučeni oratori koji bi htjeli biti političari koji po mrtvima bezdušno prekapaju kako bi se uzvisili na ljestvici domoljublja.

Nemilosrdno osjećaje majki koje su ostale bez sinova, djece koje su ostale bez očeva tako gaze oni koji vele kako im je dužnost biti u Koloni sjećanja, no koji u vrijeme dok je Grad na kojem grade svoje domoljublje gorio nisu osjećali poriv dužnosti Hrvatsku braniti životom. Tuđi životi su, naime, jeftiniji.

Magija riječi, međutim, djeluje: oni koji su prije dvadeset devet godina krvarili zbog tih se riječi kolju između sebe. I boli ih. Samo im je sve teže definirati što boli, ne mogu, naime, prstom uprijeti u jednu neuralgičnu točku, jer boli posvuda.

Bole nepronađeni mrtvi koje, kako se sve više čini, nitko ne želi ni pronaći, budući da su nepronađeni vječni adut u rukavu za raspirivanje nadmetanja u domoljublju.

Vukovar je mjesto masovnog zločina, neljudskog pokolja, mjesto divovske traume koja teško pritišće svakog tko u sebi nosi i miligram čovječnosti, osobito one koji su na vlastitoj koži iskusili rat kao stanje onkraj milosti, moralnosti i ljudskosti

Boli nepotizam i klijentelizam koji su ispraznili istok Hrvatske što smo ga branili svojim ”jeftinim” životima.

Boli prosjek ”istočne” plaće koji je ispod državnog, deklariranog prosjeka.

Boli osjećaj da su nas nasamarili. I mrak je nekako sve gušći, jer kao da je netko u jednom trenutku ugasio onu luč u daljini koju smo nekoć vidjeli: više nam se ne čini da se isplati trpjeti, jer svijetlu budućnost više ni ne naziremo.

Boli spoznaja da smo djecu pogrešno učili da valja biti pametan, učen, vrijedan, pošten.

Boli činjenica da ovo nije Hrvatska za koju smo bili spremni poginuti, za koju su mnogi naši prijatelji izginuli. I tuga raste onkraj naših izdržljivosti. I riječi su sve moćnije. Samo jedna nas može ubiti, samo jedna nas može ozdraviti.

Više no ikad, treba biti mudar, treba otvoriti oči, naćuliti uši. I biti Čovjek. Pronositi svjetlost svijeće ili riječi. Biti opreka mraku koji je posvuda. I ne trgovati mrtvima, ne igrati se s dušama živih.

Vukovar ne smije biti mrak zbog nečije pozicije moći.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zašto glumice nisu ranije progovorile o Daliboru Mataniću?
    •  Čudno je ljudsko osjetilo vida i tumačenje morala
    •  Živimo u euforiji, u virtualnoj distopiji, u kakofoniji
    •  Penava ne odaje počast mrtvima već želi o(p)stati na vlasti
    •  Afekt je kriv za sve za čime posežu psihopati i nasilnici
    •  Kolektivno ljubi totalitarno, voli mitove
    •  Stvorili smo instant-društvo, šuplje, bez sadržaja
    •  Da je zakon pisat' lako, zakon bi pis'o sva'ko
    •  Zaustavimo psihopate koji dovode u opasnost ljudske živote
    •  Svijet kao kolektivna svijest u ambisu povratka divljaštvu

> Svi tekstovi ovog autora