Vrline discipline Adaline

Najugodnije iznenađenje Bezvremenske Adaline dolazi pri otkriću da nije riječ o još jednom maltretiranju romantikom na tragu Nicholasa Sparksa, ili pak onih ekranizacija ljubića u kojima je posezanje za fantastikom samo izlika za miješanje davno zadanih žanrovskih karata. Nije da ovo nije melodrama: emocije su i dalje krovna tema pripovijedanja. Ali emocije su ovdje zakopčane do grla. Adaline je suzdržane kao da je britanska produkcija.

Uspješno izbjegavajući maltretiranje romantikom u kojoj fantastički vid radnje služi samo za fingiranje originalnosti, “Bezvremenska Adaline” posjeduje dašak suzdržanosti kakav se prerijetko viđa u američkom filmu

Ipak, nije; štoviše, ovaj treći igrani (i prvi studijski) film Leeja Tolanda Kriegera, poteklog s neovisne američke scene centrirane oko Sundancea, nije čak ni ekranizacija jednog od onih bestselera koji očijukaju s vremenskim putnicama u rasponu od Žene vremenskog putnika do Tuđinke. Temelji se na originalnom predlošku kalifornijskih scenarista J. Millsa Goodloea i Salvadora Paskowitza – na jednom od onih pitcheva kojih je Hollywood navodno pun, ali koji danas i preteško pronalaze put do velikih ekrana.

Krieger se od prvih kadrova odlučuje za postupak koji dosljedno provodi cijelim trajanjem filma. Rakursi su mu probrani, planovi raznovrsni: u vrijeme kad televizijski stil tjera redatelje da i ne misleći redaju krupni plan za krupnim planom, Krieger režira zrelošću kakvu ne posjeduju ni mnogi stariji kolege. K tome se ne libi posegnuti za korištenjem izvanjskog naratora – starinskim postupkom koji smjesta daje do znanja i s kakvim filmom imate posla, a i kakva mu je tema.

Bezvremenska Adaline film je o kletvi vječne mladosti.

Nego što. Sveti Gral Hollywooda, kraljevine Botoxa i plastične kirurgije, ne može ne biti povod za sjetu i melankoliju ako ga se iole ozbiljno sagleda. Najdirljivije stranice o iskušenjima koje izostanak starenja postavlja pred likove u kontekstu smrtnosti napisao je možda Tolkien, kad je promišljao ljubavi vilenjakinja i običnih ljudi unutar svojega sekundarnog svijeta; ono što se u Međuzemlju može doživjeti kao legitimna priča, doduše, u našoj stvarnosti mora proizaći iz ove ili one scenarističke konstrukcije, ili ostati neobjašnjeno.

Redatelj Lee Toland Krieger u svojem studijskom debiju pokazuje se kao sposoban formalist, čiji čvrsti kadar i umješno oblikovane scene pružaju glumcima siguran prostor za davanje jakih izvedbi

Adaline se odlučuje objasniti razlog iz kojega naslovna protagonistica zauvijek ostaje u dobi od dvadeset devet godina. To bi inače bila prilično rizična gesta, ali do tog trenutka u filmu već znamo da ona ne stari i stišćemo zube u očekivanju najgoreg – nekog traljavog fantastičkog klišea na kakve je nezahtjevna publika multipleksa već oguglala. Kad objašnjenje dođe, u njemu je taman dovoljno truda i kvaziznanstvene uvjerljivosti da smireno podupre praćenje koncepta.

Stekavši vječnu mladost bez svojeg voljnog odabira, Adaline Bowman nije izložena faustovskim kušnjama moći. Njezina je drama intimna i prepoznatljivo ljudska: u trenutku prestanka starenja već je bila udovica i majka petogodišnjeg djeteta, pa sad sav svoj trud ulaže u podizanje svoje kćeri Flemming – te život uz vlastito dijete koje je polagano nadrasta.

Iako je Blake Lively (koje na velikim ekranima nije bilo već gotovo tri godine) iznenađujuće jaka u naslovnoj ulozi – žena dosad jednostavno nije imala prilike pokazati ovu stranu svojega dara, a njezina inače katkad gruba ljepota iznenađujuće dobro prati promjene stilova i trendova mode tijekom desetljeća kroz koje se radnja proteže – njezini možda najdojmljivije odglumljeni trenuci dolaze u scenama kad parira Ellen Burstyn kao vremešnoj Flemming.

Burstyn smo, začudo, posve nedavno gledali u još jednoj ulozi djeteta za čijeg je roditelja vrijeme stalo – kao mladu Murphy u Interstellaru – ali dok je ondje njezina izvedba davala tek kodu liku koji su oblikovale Mackenzie Foy i Jessica Chastain, ovdje je u stanju razigrati neke vidove odnosa roditelja i djeteta koje tamo nije mogla. Svi znamo da smo za svoju majku uvijek mališani: više je nego dopadljivo vidjeti kako istinitost te tvrdnje zrači iz svakog trenutka koji Lively i Burstyn provode zajedno. Da se film bavi samo time, već bi bio dašak svježine.

Nakon što stekne povjerenje gledatelja stavljanjem težišta na posve osebujnu priču o majci i kćeri, “Adaline” si smije dopustiti predavanje ljubavnoj tematici u svojoj drugoj polovici

Film se, naravno, bavi i ljubavnim vezama. Kako i ne bi?

Dva su razloga iz kojih je romantični aspekt filma svarljiv. Prvo, načekamo se da do njega dođe: sama je Adaline presudno uvjetovana upravo nevoljkošću da si dopusti zaljubljivanje, jer nije djevojka posvećena čaroliji prve ljubavi, nego udovica i majka, zrela žena kojoj je prije svega shvatljivo stalo održati istinu o svojem stanju u potpunoj tajnosti. Adalineino pretpostavljanjae interesa djeteta interesima same sebe daje priči aromu najsuptilnijih engleskih romanci, od Leanova Kratkog susreta do Ivoryjeva filma Na kraju dana.

Drugi su razlog iznimno šarmantni glumci koji tumače ljubavi iz zakočenog života Adaline. Michiel Huisman, Nizozemac dosad uglavnom poznat iz Igre prijestolja, ima onaj vragolasti šarm kakav prečesto izmiče i njegovim američkim vršnjacima, a i njemu samome u tumačenju Daarija Naharisa. Svojom ulogom daje dobrodošao podsjetnik na iskričavost kojom su zračili karizmatični muškarci klasičnog Hollywooda u doba kad se atraktivnost glavnog glumca nije mjerila kakvoćom isklesanosti trbušnih pločica.

Tu karizmu, naravno, čak i sa sedamdeset dvije godine posjeduje i Harrison Ford, prerijetko viđan na velikom ekranu – i gotovo nikad doveden u priliku da u trećoj životnoj dobi dade oduška prirođenoj simpatičnosti zbog koje je dulje od desetljeća bio najveća zvijezda tvornice snova. Staroga Forda naraštaj današnjih redatelja prije svega želi opet vidjeti kao Hana Sola, što ćemo potkraj godine napokon i doživjeti; ali ulogom u Bezvremenskoj Adaline Ford samo podsjeća na potencijal koji Hollywood već predugo ne zna iskoristiti.

Iznad svega, “Bezvremenaska Adaline” je film o kletvi vječne mladosti: od današnjeg studijskog sustava, posvećenog upravo suprotnom poimanju starenja, to je iznenađujuće dobrodošao dar na repertoaru

Dok teče prema očekivanom, ali ne i neprimjerenom završetku – dramaturški zavezanom u možda i prepedantnu mašnicu – Kriegerov film uspijeva izreći ponešto dirljivo o načinima na koje se naša ljudskost može nositi s datostima vremena. Za studijski film naših dana, počesto alergičan na ideje, to je posve ugodan uspjeh. Za podžanr melodrama koje se poigravaju s uvriježenim parametrima starenja, to je za naše vrijeme i više nego dobrodošlo postignuće. Prije samo pola desetljeća, napokon, čak ni jedan David Fincher nije znao što zapravo želi reći svojim spektakularnim, no iznenađujuće šupljim Benjaminom Buttonom.

Bezvremenska Adaline nije ni prevelik ni preambiciozan film, ali je film koji zna što želi ispričati i dokazuje se doraslim svojoj namjeri – što su osobine koje se u jednoj zreloj kinematografiji ne bi trebale isticati kao iznimne, osim što to unutar današnjeg komercijalnog Hollywooda zaista jesu. A ako nekoga nadahnu na traženje načina na koji su se slične pripovijesti oblikovale u vrijeme zenita studijskog sustava – onog razdoblja na koje Adaline osvježavajuće podsjeća – neće biti zgorega da potraži Dieterleov klasični Portret Jennie iz 1948., vjerojatno najdirljiviju ikad snimljenu priču o ljudima koje je zamelo vrijeme.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora