autograf.hr
novinarstvo s potpisom
UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!
Vojo Stanić nas uvjerava da mladi sve duže i duže žive
Goran Matović
Foto: Ines Novković
Dana 3. februara 1924., prije stotinu godina, rođen je u Podgorici genijalni umjetnik Vojo Stanić. Jednom mi je rekao, a tad je imao oko devedeset godina i bio je u punoj stvaralačkoj snazi: ”Ja sam se prošvercao u životu, ja ništa ne radim, samo slikam”.
Otac mu se zvao Tomo, a majka Danica (rođena Ivanović). Odrastao je u Nikšiću, gdje završava osnovnu i srednju školu. Godine 1944. učestvuje u NOR-u kao pripadnik Šeste crnogorske udarne brigade. Prvobitno je učestvovao u teškim borbama, ali je onda premješten u Štab brigade. Crtao je portrete svojih suboraca te počeo raditi kao ilustrator u novoosnovanom časopisu. Demobiliziran je u februaru 1945. godine.
Stanić je upisao Pravni fakultet u Beogradu, ali se ubrzo ispisao. Diplomirao je vajarstvo na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu 1951. godine, u klasi profesora Alojza Dolinara. Prvobitno je upisao slikarstvo, ali se odmah prebacio na vajarstvo. Po okončanju studija preselio se u Herceg Novi i zaposlio se kao profesor u Školi za umetničke zanate. Godine 1955. počeo se baviti slikarstvom, a 1956. godine izlagao je prve portrete i pejzaže u Beogradu i Podgorici. Početkom šezdesetih godina završava spomenik Jovanu Tomaševiću i tako službeno prestaje da se bavi vajarstvom.
Godine 1958. počeo je raditi kao profesor Više pedagoške škole na Odseku za likovno obrazovanje i ostao je na toj poziciji do zatvaranja škole, 1965. godine. Time je Stanić postao slobodni umetnik. Boravci u Parizu 1958. i Rimu 1973. i 1974. godine utjecali su na formiranje njegovog stila. Njegove slike su često smještene u Sredozemlje, a likovi na njima su obični, mali ljudi. Neke slika na ulicama i u gužvi, a druge ostavlja usamljene u njihovim sobama. Kombinirao je realno i irealno, s elementima fantastičnosti.
Kritičari pronalaze sličnosti s nadrealizmom Renéa Magrittea i metafizikom Giorgia de Chirica. Stanić svoj stil nije mijenjao niti prilagođavao trendovima u slikarstvu; ignorirao je apstraktnu umjetnost tvrdeći da je ”ljudski lik vrhunski motiv svake umjetnosti”.
Godine 1952. Stanić je postao član Udruženja likovnih umetnika Crne Gore. Dopisni član Crnogorske akademije nauka i umetnosti postao je 1977. godine, a redovni član 1985. godine. Stanić je, također, član Matice crnogorske, ali i crnogorskog PEN centra. Član Dukljanske akademije nauke i umjetnosti je od 1999. godine.
Stanićev najveći uspjeh bilo je predstavljanje Crne Gore na 47. Venecijanskom bijenalu 1997. godine. Imao je samostalne izložbe u Crnoj Gori, ali i širom svijeta (Podgorici, Herceg Novom, Svetom Stefanu, Beogradu, Novom Sadu, Somboru, Zagrebu, Bolzanu, Berlinu, Oslu, Rimu, New Yorku, Moskvi). U Umjetničkom muzeju Crne Gore u Cetinju, njegove slike su dio stalne postavke. Njegove slike su izložene u nizu galerija u Crnoj Gori. Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada za svoj slikarski rad. Jedan je od najistaknutijih suvremenih crnogorskih slikara.
Stanić se 1957. godine oženio Nadom Marović, poznatom vajarkom iz Luštice. Imaju sina Tomu, pijanista.
Arsen nas je upoznao 1980. godine kad smo gostovali u Herceg Novom. Od prve me zadivio. Pametan, duhovit i iznimno talentiran… Postali smo prijatelji. Svaki susret s njim bio je događaj. Pripada mom čudesnom nizu genijalnih prijatelja i umjetnika.
Ljudi putuju u susret novim svjetovima, novim prizorima, novim susretima i novim senzacijama…
Ljudi se kreću za novim slikama, za novim vidicima, da se spase od dosade, a mudri Vojo Stanić gleda s prozora svog ateljea u Herceg Novom misterij svakodnevnog života, s pogledom na luku i more.
Vidi unutar svog budnog i snenog pogleda prizore fantastičnog svijeta. Slika ono što samo on vidi: more koje je sva mora, pristanište koje je sva pristaništa, brod koji je svi brodovi, nekoliko ljudi koji su svi ljudi.
Prepleće javu i snove. Pogled s prozora ateljea transponirao je u impresivan slikarski opus. Vojo slika svoj zamišljeni teatar u kojem se razvija drama čije je središte posvuda, a obodnica nigdje.
Stanić slaže, izmišlja, montira i režira čudesne prizore koji osvajaju i zavode. Vojo kaže: ”Ne volim mnogo da pričam. Ja slikam da ne bih pričao”.
Vojo Stanić slikajući ispisuje stranice svog čudesnog dnevnika. Vojo nas uvjerava da mladi sve duže i duže žive.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
• Krleža u češkoj kulturi
• Moj susret s Krležom
• Zagrebačke posvete Josipu Severu i V. V. Majakovskom
• Borges Maroeviću: Ja sam svi pisci koje sam poznavao
• Brod i haljina, dva putovanja
• Svemirski ekvilibrist
• Dragi Peđa: Mostar je poput podijeljene Europe koja se traži
• Svijet bez Arsena bio bi lišen čuda riječi i čuda glazbe
• Čudesni Tonko Maroević je bio elitni duh, a boemska duša
> Svi tekstovi ovog autora
Oznake: Arsen Dedić, Goran Matović, Herceg Novi, Nikšić, Podgorica, Vojo Stanić
DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA
ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
vrijeme i suodgovornosti
Donacije
Cigle
ekumena
javni servis
prometej
argentinski roman
povratak adolfa pilsela
u što vijerujemo
fraktura 1
