Vlado Gotovac bi nas volio. I to je utješno

Nisam otišla do Adolfovca kako bih se opet posramila u ime ubojica obitelji Zec. Kad se već ubojice ne srame. Nisam smjela.

Kao što već dva tjedna ne smijem vidjeti svoje unuke i njihove roditelje. Kao što već dva i pol mjeseca nisam vidjela muškarca uz kojega vozim slalom, više ili manje uspješno, punih četrdeset i osam godina.

Jer mladi ne smiju zaraziti mene, a ja ne smijem ući u bolnicu kako ne bih zarazila njega. Jer živimo takozvano novo normalno. Koje mi se gadi iz dna duše. Ali znam da tako mora biti.

Ja sam odgovorna građanka. Za razliku od mnogih. Za razliku od nekih pokondirenih spodoba koje uspijevaju rasplakati taksista, izvrijeđati prodavačice, ismijati one koji ih opominju da nemaju masku ili je drže bahato daleko ispod nosa.

Znam da moram pokušati ostati zdrava jer imam četiri psa i dva mačka o kojima moram brinuti. Jer će, valjda, muškarac mog života ipak jednom izaći iz bolnice pa ću ga morati njegovati.

Dok su moji prijatelji i znanci pognutih glava, kao da su nešto krivi, stajali na Adolfovcu, slušala sam, po ne znam koji put, govor Vlade Gotovca koji je održao 1991. godine. Slušala sam kako zanosno govori o nama, dobrima i pravima, i njima, ukletima, bez doma, djece, savjesti. Vjerovala sam mu tada i bila ushićena.

Ali, već dugo ne vjerujem. Ubrzo je i on shvatio kako je bio gadno u krivu. Nije mogao ni sanjati da među nama žive oni koji su u stanju upasti noću u kuću zagrebačke obitelji, odvesti ih u noć i upucati pa prekriti smećem.

Ubrzo je i Vlado Gotovacn shvatio kako je bio gadno u krivu. Nije mogao ni sanjati da među nama žive oni koji su u stanju upasti noću u kuću zagrebačke obitelji, odvesti ih u noć i upucati pa prekriti smećem

Mihajlo Zec, supruga Marija i njihova dvanaestogodišnja kći Aleksandra bili su likvidirani bez milosti zato jer su ih obilježili kao ne-naše, krive jer je njihovim venama kolala ne-dobra krv.

Zato jer su znali da Vlado Gotovac nikada ne bi mogao opravdati ovaj čin, kao što ne bi opravdao ni mnogo onog što se dogodilo pod plaštem beskrupuloznog i samoprozvanog domoljublja, odbačen je i zaboravljen od premnogo onih koji su mu klicali dok je govorio ono što su jedino htjeli čuti.

Ratni zločinac Tomislav Merčep, čiji su ljudi ubili obitelj Zec i mučili pa ubili srpske civile u Pakračkoj Poljani, poživio je dvadeset godina duže od sanjara i vizionara Gotovca.

Osuđen je, doduše, na sedam godina zavora – bijedne li kazne, ali je vrijeme provodio u toplicama, vjerojatno uz nezatvorsku hranu, uglavnom, prilično ugodno. Ispratila ga je buljumenta obožavatelja među kojima se ponosno isticao Veliki Meštar Svih Hulja piskutava glasa i krcate novčarke.

”Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje!” preklinjao je Gotovac, dok su neki u sebi pjevušili veliki hit Ive Robića Morgen, Morgen.

Malo morgen. Oni su znali što treba raditi – maznuti gdje i što stigneš. Jednom rukom, naravno. Drugu su stalno držali na sisi, pod hrvatskom zastavom, uz hrvatsku himnu koju je uglazbio pravoslavac Josip Runjanin.

Da mu je suvremenik bio Merčep, ne bi Runjanin stigao biti zadivljen Mihanovićevim stihovima. Merčep i njegova horda sredili bi ga po kratkom postupku.

Nekako mi je lakše kad znam da Vlado Gotovac već dugo nije tu, među nama ovakvima kakvi jesmo. Prvi u samohvali onih na vlasti i sljedbe, prilično odostraga kad se broje stvarni uspjesi.

Lopovi na slobodi, nasilnici uvjetno osuđeni, bez stida i srama i dalje se šepure na visokim pozicijama ili planduju u svojim bogato opremljenim brlozima. Sve cvjetovi hrvatstva koje nam je naša borba dala.

Bivši zamjenik glavnog direktora Hrvatske udruge poslodavaca, koja tvrdi da predstavlja snažan i neovisan glas poslodavaca i poduzetnika, neće biti osuđen za seksualno zlostavljanje, bludne radnje, ali će dobiti devetsto tisuća kuna otpremnine (netto). Što će udrugu koštati više od dva milijuna kuna ukupno.

Pa on je zaslužan. On je krvario ne bi li pomogao članstvu i domovini. To što je usput vrijeđao i ponižavao njemu podređene zaposlenice, ma bezveze. One samo drame, misle policija i državno odvjetništvo.

DEVETSTO TISUĆA KUNA!!! Nakon što je imao ogromnu plaću, slagao si dnevnicu do dnevnice, krkao janjetinu i ždrao jastoge na tuđi račun. Za oproštaj. Farewell. Poputbinu. Da mu se nađe.

Nakon što se digla dreka u javnosti, sada mu kao baš ne bi sve isplatili, ali zaslužan građanin, koji misli da su žene tu kako bi njega zadovoljavale, potrošna roba, smiono diže tužbu, jer ga nitko nije osudio, siguran da ima pravo na obećane mu pare.

Ko je kriv budalama koje rade za sitne novce, medicinskim sestrama, liječnicima, nastavnicama, šljakerima, kad se ne znaju što se u Hrvatskoj cijeni i nagrađuje.

Predsjednik Vrhovnog suda, naš dobri Đuro, jako je zadovoljan radom sudova. Ima nekih manjih propusta, veli nam on, ali zapravo je sve u najboljem mogućem redu. Dugo će biti vrhovni sudac, znamo.

Nisam otišla do Adolfovca kako bih se opet posramila u ime ubojica obitelji Zec. Kad se već ubojice ne srame. Nisam smjela. Kao što već dva tjedna ne smijem vidjeti svoje unuke i njihove roditelje. Kao što već dva i pol mjeseca nisam vidjela muškarca uz kojega vozim slalom, više ili manje uspješno, punih četrdeset i osam godina

Kakva niskost, nema toga u nas. Sve štima. Samo sposobni i pregalnički poslu posvećeni bivaju nagrađeni. Neradnike i lopove preziremo.

Kad bismo se šalili, naravno.

Korona je učinila da nenormalno postaje novo normalno. U Hrvatskoj ne bi trebalo biti nezadovoljnih i deprimiranih. U nas je novo normalno staro već tri desetljeća. Prezrelo je. Mi biramo osuđene, dobro plaćamo nesposobne, slijedimo glupave, volimo bahate, preziremo neuspješne. Od vrha do dna.

Ipak. Ima nas još uvijek drugačijih. Batrgamo se, izgaramo, trudimo se. Vičemo, ukazujemo, prokazujemo, povezujemo. Vlado Gotovac bi nas volio. I to je utješno. I to nas održava na površini, i to nas goni da nikad ne odustanemo.

Naše domoljublje nije na cijeni jer ne traži visoke položaje, jer ne gleda gdje se može naplatiti. Mi ne čekamo odlazak na onaj svijet uz utješne riječi božjih izaslanika, koji ne zaboravljaju dobro naplatiti svoje poslanje, kako ćemo jednog dana, kad nas ne bude, biti nagrađeni.

Unatoč svemu, objavljuju se predivne pjesme, izvrsni romani, liječnice i medicinske sestre bore se za živote svojih pacijenata, nastavnici vole svoju djecu i trude se pomoći im u odrastanju, beskućnici sanjaju vreće plastičnih boca…

Jednoga dana, možda se ipak, jednoga dana, probudimo u državi koja brine za sve, koja pomaže slabima a kažnjava zle, koja zna što valja a što je kvarno.

I have a dream, izgovaraju časni ljudi. Martin Luther King je ubijen. Njegov san nije ostvaren. Možda jednom hoće. Možda će i Hrvatska biti oslobođena niskosti i mržnje. Potrudimo se.

U ime tog sna, Solidarna – zaklada za ljudska prava i solidarnost poručuje na svoj peti rođendan – ”Neka solidarno bude novo normalno”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zar su ratni avioni Hrvatskoj trenutno najpotrebniji?
    •  Dijete je ubijeno bez da je povrijeđen zakon. Savršeno!
    •  Proljeće koje to nije
    •  Priča o Zeki, Zokiju, Hasi… o hrabrim hrvatskim muževima
    •  Nemamo uvjeta za miran i prosperitetan život
    •  Plenkovićeva i moja Hrvatska u gadnom su raskoraku
    •  Milanovićeva logoreja ide u korist korupcije i HDZ-u
    •  Bahatluk se cijeni, braco. Predsjedniče, pokaži da si faca
    •  Uzdam se u uvažene koji tvrde da Možemo!
    •  Iako ću konačno glasati ZA, zgađena sam do povraćanja

> Svi tekstovi ovog autora