autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Vijenac u obračunu s Bakićem

AUTOR: Dragan Markovina / 27.02.2014.

Kad bi čovjek u ovoj zemlji diskontinuiteta, učestalih povijesnih lomova i uvijek novih konstrukta poželjnih obrazaca sjećanja, pokušao pronaći neko utočište, stabilnost, mjesto na kojem će uočiti tu traženu crvenu nit kontinuiteta, pronašao bi ga unutar prostora naše reakcionarne inteligencije. Prosto je nevjerojatna činjenica kroz koje je sve povijesne kontekste licemjerstvo ostalo temeljnom odrednicom naših bojovnih antikomunista.

 

Mišljenje je to koje je sposobno na karticama i karticama teksta ispisivati retoričke akrobacije ne bi li izbjeglo otvoreno izraziti vlastiti stav o nekoj temi. Posljednji takav primjer nudi nam tekst Ane Munk, objavljen u aktualnom broju Vijenca, na temu očuvanja spomeničke baštine posvećene Narodnooslobodilačkoj borbi te s posebnim naglaskom na Bakićev spomenik na Petrovoj gori. Naime, autorica teksta, uz svesrdnu podršku uredništva Vijenca koje je prigodno opremilo tekst naslovom ‘‘Klub ljubitelja spomenika NOB-a“, ubila se dokazati nam kako to sve skupa nije vrijedno obnove ni državne pomoći.

Kad bi čovjek u ovoj zemlji diskontinuiteta, učestalih povijesnih lomova i uvijek novih konstrukta poželjnih obrazaca sjećanja pokušao pronaći neko utočište, stabilnost, mjesto na kojem će uočiti tu traženu crvenu nit kontinuiteta, pronašao bi ga unutar prostora naše reakcionarne inteligencije. Prosto je nevjerojatna činjenica kroz koje je sve povijesne kontekste licemjerstvo ostalo temeljnom odrednicom naših bojovnih antikomunista

 

Ne bi ona baš rušila Bakićev spomenik, ali ako su oni koji ga zaljubljeno obožavaju spremni preuzeti filantropsku brigu o njemu, eto im sva sloboda ovog svijeta da se tim problemom bave. To je otprilike sukus ovog tendencioznog napisa, ispisanog s dobro kamufliranih revizionističkih pozicija. Iako takav diskurs nije ni najmanje začuđujući s obzirom na to da smo već poodavno naučili kako nakon negacije dolazi relativizacija, ipak iznenađuje iskazana doza cinizma kojom autorica barata promatrajući problem.

 

Tako uvažena profesorica Munk tvrdi kako se …“onda dogodila agresija na Hrvatsku i spomenik je prepoznat kao simbol totalitarnog režima. Postao je slobodna meta vandala, odnosno, kako struka kaže `agresivne manjine`, koja je spomenik granatirala i minirala, pa prepustila sugrađanima da nastave devastaciju putem `kontinuiranog performansa prenamjene čeličnog plašta spomenika u lonce`, kako je to duhovito sročio Nino Raspudić u emisiji Peti dan“. Baš je divno, kako je to profesorica Munk uspjela u istoj rečenici iznijeti sve elemente ovih nejasnih događanja, a u nju usput i utisnuti duboki klimoglav novom guruu desnice u Hrvata, rečenom Raspudiću.

 

Domaća reakcionarna misao se inače prema pitanju programiranog nacionalističkog ludila iz devedesetih godina, kako bi to rekao Rašetin Vladimir iz Dugopolja, odnosi kao prema elementarnoj nepogodi, nečem što se moralo dogoditi. Riječ je po njima o pojavama izvan zakonitosti ljudskog djelovanja. Tako su i spomenici posvećeni NOB-i odjednom postali prepoznati kao simboli totalitarnog režima, pa se, eto, njima stalno nešto događa.

 

Gospođa Munk tu, jasno, ne uočava nikakav državni projekt obračuna s prošlošću; njoj tri tisuće miniranih spomenika predstavlja niz izoliranih ekscesa koji se događaju zahvaljujući čudnim strujanjima podzemnih voda. Pa ih kao takve možemo pripisati promijenjenom društvenom kontekstu i samoorganiziranosti imaginarnog mnoštva. Promatrajući stvari iz te perspektive, prava je šteta da uvaženu profesoricu Munk nitko nije konzultirao u tijeku priprema za Bakićevu retrospektivnu izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti, a eto nije ni Ivo Goldstein kada je predložio da se ključni spomenici posvećeni NOB-i stave pod zaštitu UNESCO-a.

Domaća reakcionarna misao se inače prema pitanju programiranog nacionalističkog ludila iz devedesetih godina, kako bi to rekao Rašetin Vladimir iz Dugopolja, odnosi kao prema elementarnoj nepogodi, nečem što se moralo dogoditi. Riječ je po njima o pojavama izvan zakonitosti ljudskog djelovanja. Tako su i spomenici posvećeni NOB-i odjednom postali prepoznati kao simboli totalitarnog režima, pa se, eto, njima stalno nešto događa

 

S obzirom na to da bi se njenim angažmanom izbjeglo i ono malo konfliktnosti i nelagode koje je ta izložba unijela u širu javnost. A šteta je. Taman kad smo se navikli na još jedan kontinuitet u novovjekoj državotvornoj povijesti, a riječ je o onome što je Viktor Ivančić usporedio s pitanjem hoćemo li konzumirati nacionalizam u čašama od pola litre ili od tri decilitra, pojavljuju se neki glasovi koji tome teže oponirati. Jer Ani Munk očito ni ovakva izložba, koju je najbolje opisao Boris Buden rekavši kako je ‘‘…problem s tom izložbom upravo taj traumatski moment sa Bakićem, a to je da imamo čovjeka kojemu je ovaj režim, ova vojska, ova ideologija uništavala spomenike“.

 

To uništavanje, ta činjenica barbarstva u kojoj taj čovjek stvara umjetnost, ta činjenica barbarstva je sveprisutna. Netko je bio ministar kulture u trenutku kada su se rušili ti spomenici. Netko je bio komandant vojnih jedinica koje su angažirale tu inženjeriju. Netko je platio eksploziv kojim se to uništavalo. Netko je šutio. O tome nema priče u izložbi. To su te forme normalizacije, revizija kroz sjećanje; kroz revalorizaciju i reinkorporaciju jednog stvaraoca i kulturne činjenice vi vidite da je ona oblik zaborava, jer se zaboravlja sama konfliktna istina te umjetnosti.

 

Očigledno tu postoji nekakav temeljni nesporazum između hegemonije vladajuće ideologije i modernističkih koncepata apstraktne umjetnosti, postoji ideološki sukob. A zašto se on, budući da postoji u realnosti, ne artikulira u toj izložbi? Zašto se izložba ponaša kao da ga nema pa ga tek usput spominje? Zašto ne vidimo ruševine, umjesto ga to gledamo kao da se nije ništa dogodilo?“, nije najbolje legla. Još kad se na tu izložbu nadovezao okrugli stol pod naslovom ‘‘Ideološki aspekti spomenika NOB-a, od 1945. do danas“, situacija je postala do te mjere alarmantna da se oglašavanje nametalo samo po sebi.

 

Time se vraćamo na početak teksta i pitanje stamene licemjernosti reakcionarne misli. Sve je tu kako treba biti. I pohvala Bakiću kao umjetniku i monumentalnosti spomenika i sve lijepo, u fino, dok ne dođemo do onoga „ali“. A baš to „ali“ je mjesto na kojem nam se gospođa Munk razotkriva. Suočeni smo tako s malograđanskim populizmom, koji se u pravedničkom bijesu zgraža nad činjenicom kako je (zamislite, molim vas!) u taj projekt spomenika na Petrovoj gori ulupano u današnjim omjerima oko 5,5 milijuna eura i to 1981. godine.

I tako u tili čas iz teksta ispariše oni neobjašnjivi događaji devastacije antifašističkih spomenika od strane nezainteresiranih građana, da bi ustupili mjesto bojovnom ideološkom revizionizmu. Čime bi se čitav tekst profesorice Munk mogao svesti pod zajednički nazivnik ‘‘Koji sad k… opet ti komunisti hoće?“

 

Baš u vrijeme sveopće ekonomske krize i raznih nestašica. Ccc…kako su zločesti ti komunisti bili. Mantra naša Ana nešto i o nepostojanju društvenog ugovora, o tom spomeniku kao svojevrsnom Obrovcu koji će ostati dugoročno neisplativ i predimenzioniran projekt za ekonomsku sredinu u kojoj je (djelomično) ostvaren. Nailazimo tu i na pokušaje duhovitosti, pa tako autorica tvrdi kako je spomenik imao šansu za dovršenje i opstanak koliko i Titov program spuštanja čovjeka na Mjesec. I sve dalje u istom tonu, kojem je glavna misao vodilja borba protiv te, gotovo uvredljive zamisli da bi naš nejaki proračun trebao financirati obnovu tog Obrovca, i to, kako nečuveno, opet u jeku ekonomske krize.

 

A sve to nasuprot tihoj građanskoj većini kojoj Bakićev spomenik nije njeno mjesto sjećanja, niti simbolizira njeno ideološko uvjerenje. Tu smo, dakle. Ako ovo još nekome nije jasno, profesorica će nam dodatno objasniti kako …“apologetske tvrdnje crvene aristokracije da je Jugoslavija bila nešto drugo, a ne represivna tvorevina, pa u skladu s tim moramo vrednovati njezine formalno vrijedne spomenike jednako kao i svaki drugi umjetnički vrijedan spomenik, čije smo ideološke predznake zaboravili, neće proći kao argument koji bi trebao uvjeriti širu javnost u svrsishodnost obnove toga spomenika“.

 

I tako u tili čas iz teksta ispariše oni neobjašnjivi događaji devastacije antifašističkih spomenika od strane nezainteresiranih građana, da bi ustupili mjesto bojovnom ideološkom revizionizmu. Čime bi se čitav tekst profesorice Munk mogao svesti pod zajednički nazivnik ‘‘Koji sad k… opet ti komunisti hoće?“

 

Nagradno pitanje na kraju glasi: Koja je konceptualna razlika između pedantnih vojnih minera iz 1992. koji su pet dana pokušavali srušiti spomenik Pobjedi naroda Slavonije i aktualnog istupa Ane Munk?

Još tekstova ovog autora:

     Zašto ogroman dio srpskog društva odbija istinu Srebrenice
     Vlada ustvari legitimizira fašizam
     Zašto ne bi trebalo odustati od ideje ukidanja izbora izvan RH
     Kako smo došli do toga da se Zdravka Mamića u BiH nagrađuje
     Kod KGK zapravo iznenađuje nedostatak straha od javnosti
     Samo se društva bez budućnosti opsesivno bave prošlošću
     Zašto Odboru za veterane smeta Dan antifašističke borbe
     Zašto nitko ne čuje upozoravanja Ognjena Krausa?
     Milanović zabio autogol koji bi ga mogao koštati izbore
     Handke je uložio sav svoj ugled da podrži monstruma

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1