autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Veliko misionarsko srce Maje Sajler i Željka Garmaza

AUTOR: Tihomila Jovanović / 02.01.2016.

Naš čo'ek u Africi (450x640)Blagdanske dane, tijekom kojih se svi trude biti bolji i pomoći što više jedni drugima, supružnici Željko Garmaz i Maja Sajler, sa svojim dvadesetomjesečnim sinčićem Grgom, po povratku iz Afrike dočekuju spokojno i zadovoljno. Jer tamo daleko u Ruandi, afričkom selu Kivumu, zahvaljujući njima djeca i mještani imaju bolji život.

”Za blagdane te mogu ispuniti samo još snažniji osjećaji, potaknuti da budeš još bolji čovjek, kad se vratiš unatrag cijelu godinu i vidiš što si radio i da je to imalo učinka. A bit ćeš još bolji čovjek kad shvatiš, barem u ovom našem primjeru, da cijela priča dobiva jedan sretan svršetak”, kaže nam poznati osječki humanitarac i novinar Željko Garmaz iz Osijeka.

Njihova priča počela je još 2006. godine, kada su se vjenčali i odlučili medeni mjesec provesti u Africi, u kojoj se ranijih godina Željko okušao kao ratni reporter iz Sierra Leonea. Svoju ljubav prema Africi želio je podijeliti sa suprugom Majom Sajler, također novinarkom.

”Otišli smo turistički, u potragu za gorilama, vidjeti slonove i druge životinje te prirodne ljepote Afrike. Saznavši da tamo ima naših misionara, uputili smo mail fra Ivici Periću i na njegov poziv došli u selo, upoznali djecu, mještane. Jednostavno su nam se uvukli pod kožu i tako je počelo”, priča Maja.

Blagdanske dane, tijekom kojih se svi trude biti bolji i pomoći što više jedni drugima, supružnici Željko Garmaz i Maja Sajler, sa svojim dvadesetomjesečnim sinčićem Grgom, po povratku iz Afrike dočekuju spokojno i zadovoljno. Jer tamo daleko u Ruandi, afričkom selu Kivumu, zahvaljujući njima djeca i mještani imaju bolji život

Supružnicima se dopao entuzijazam i razmišljanje hrvatskog misionara. Njegov san bio je, uz već postojeću strukovnu, otvoriti još jednu srednju školu.

Razmišljajući kako pomoći fra Ivici, uhvatili su se onoga što najbolje znaju raditi, a to je pisanje. Zato su s njim obišli sva sela u kojima je radio i njegove priče pretočili u knjigu ”Naš čo’ek u Africi” koja je prodana u više od 5000 primjeraka, a izrađena u kućnoj radinosti.

Prema riječima supružnika Željka i Maje, u početku nije bilo lako objasniti roditeljima da obrazovanje omogućava bolji život, a posebice jer bi se iz dvanaestosatne nadnice, dijete vratilo kući s jednim dolarom, a ovako prosjedi cijeli dan u školi.

”Kad smo počeli graditi tehničku školu, strukovna je već radila i iznjedrila generacije električara, vodoinstalatera, zidara. Kad su se oni pozapošljavali i počeli ulagati u kuće, onda se vidjelo da obrazovanje donosi nešto dobro. No najviše ih je u školu privukao topli obrok. Tko ostane cijeli dan na nastavi, dobije ručak. Mnogi su zbog toga krenuli u školu jer obitelji jedu samo dva do tri puta tjedno”, govore osječki supružnici.

U zadnje četiri godine, osim što je uloženo u stojeve za strukovnu školu, izgrađena je prva zgrada tehničke škole s 11 učionica na površini od 800 četvornih metara, popratna infrastruktura, veliki podzemni i nadzemni tankovi za prikupljanje kišnice jer u selu nema vode. Izgrađena je i kuća za učitelje koji nisu iz sela, s devet soba, a također internat za učenike koji se besplatno školuju, ukupno njih 150.

U zadnje četiri godine, osim što je uloženo u stojeve za strukovnu školu, izgrađena je prva zgrada tehničke škole s 11 učionica na površini od 800 četvornih metara, popratna infrastruktura, veliki podzemni i nadzemni tankovi za prikupljanje kišnice jer u selu nema vode. Izgrađena je i kuća za učitelje koji nisu iz sela, s devet soba, a također internat za učenike koji se besplatno školuju, ukupno njih 150

”Školovanje se inače plaća 300 eura godišnje, što je godišnja nadnica. Nakon osnovne škole od 6 godina, oni su praktički na ulici”, objašnjava Maja Sajler. Interes je velik pa se kapaciteti nastoje proširiti. U izgradnji je druga zgrada tehničke škole, površinom kao i prva.

”Trenutno, strukovnu i tehničku školu pohađa 467 učenika i svi imaju svaki dan topli obrok, plus 100 obroka u osnovnoj školi za najsiromašnije učenike., Osnovna škola je državna, obroci se plaćaju 35 kuna mjesečno, samo 40 obitelji je to moglo platiti. Kad se više ne bude moralo ulagati u izgradnju, preusmjerit ćemo sredstva za više toplih obroka i druge potrepštine”, kažu Maja i Željko.

Njihova srca zarobila je Afrika. Prije tri godine osnovali su i Udrugu naziva Srce za Afriku, koja jasno govori o njihovom životnom opredjeljenju. Preko udruge prikupljaju donacije, prodaju suvenire, odnosno rukotvorine djece i mještana iz afričkog sela.

”Fascinirala nas je senzibilnost naših ljudi za ljude i djecu na sasvim drugom kraju svijeta. Bez obzira na krizu i tešku situaciju u Hrvatskoj, ljudi i dalje kupuju, doniraju, žele pomoći”, kaže Maja.

Iako su do sada radili samo njih dvoje uz pomoć članova obitelji, u projekt su se uključile i neke druge udruge, klubovi, fakulteti koji doniraju i potpomažu njihove akcije koje provode tijekom cijele godine, a o blagdanskim danima u Africi kažu:

”Božić u Africi je također vrijeme okupljanja obitelji, prilikom čega je i nešto bogatiji obrok. To je možda i jedini dan u godini kada se jede meso, bar u malo bolje situiranim obiteljima. Nema šopinga, božićnih poklona, a od ukrasa jedino list banana koji se postavlja ispred kuće. No, ono što imaju ne samo za Božić, nego tijekom cijele godine je osmijeh na licu, a to vrijedi više od svih poklona i ukrasa”

”Božić u Africi je također vrijeme okupljanja obitelji, prilikom čega je i nešto bogatiji obrok. To je možda i jedini dan u godini kada se jede meso, bar u malo bolje situiranim obiteljima. Nema šopinga, božićnih poklona, a od ukrasa jedino list banana koji se postavlja ispred kuće. No, ono što imaju ne samo za Božić, nego tijekom cijele godine je osmijeh na licu, a to vrijedi više od svih poklona i ukrasa”, kažu supružnici Garmaz-Sajler.

Na svoj humanitarni put ove su godine poveli i malenog Grgu. Tamo ga je fra Ivica krstio, a od seoskih učitelja je dobio na poklon ovcu.

”To je velika čast. Većina ljudi si tamo nikad za života ne može priuštiti ovcu, a evo, oni su skupili novac i kupili je za Grgu. Njihova su srca toliko puna ljubavi, kao i naša za njih, a tu ljubav prenijet ćemo na našeg sina kojem se već sada, tako malenom, sviđa Afrika”, kažu Maja i Željko.

(Prenosimo s tportala).

Još tekstova ovog autora:


> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1