Velika kultura ne ponižava

Ona stara latinska o muzama koje šute pred oružjem već odavno ne vrijedi. Osobito kad je u pitanju Rusija. Ne šuti umjetnost, a još manje šute ruski umjetnici. U svojoj politici i munjevitoj akciji pripojenja Krima Rusiji Putin je dobio javnu podršku impozantne liste ruskih umjetnika među kojima su osobito uočljivi svjetski poznati glazbenici na čelu s dirigentom Valerijem Gergijevim.

 

U Rusiji i u Putinovoj politici kultura je jednostavno važna državna stvar što su nedavno pokazale i ceremonije otvaranja i zatvaranja Zimskih olimpijskih igara u Sočiju. Bili su to spektakularni prikazi veličine doprinosa i udijela ruske kulture u svjetskoj duhovnoj baštini. Takve skupe državne demonstracije kulturne veličine uvijek su dobar povod za diskusiju o odnosu umjetnosti i političke propagande.

 

Međutim, u većini zapadnih medija za takve rasprave i analize uglavnom nema mjesta ni vremena. Zapad je Olimpijske igre u Sočiju olako i najčešće posprdno nazivao Putinovim igrama.

Ponos ruskom kulturom kako ga promiče dirigent Gergijev nikada ne služi poniženju onih  koji nisu Rusi. Premda po rođenju nije Rus nego Oset, Gergijev je jedan od najvećih i najponosnijih zagovornika i promicatelja velike ruske kulture u svijetu

 

Nikada više ljudi nije slušalo glazbu Sergeja Rahmanjinova, ali CNN je tih dana jedan od svojih udarnih termina za javljanja uživo iz Sočija iskoristio za dramatičan razgovor s američkim sportašem koji se zaglavio najprije u zahodu, a potom u liftu. No, zato je ruski glazbenik Denis Macujev, onaj koji je u Sočiju usred bajkovite scenografije i koreografije svirao Rahmanjinova, zaradio etiketu Putinovog pijanista i prije nego je potpisao otvoreno pismo podrške svom predsjedniku u vezi Ukrajine i Krima.

 

Dirigenta Valerija Gergijeva već i otprije zovu Putinovim dvorskim dirigentom, osobito nakon što je uoči posljednjih predsjedničkih izbora bio jedno od najpoznatijih imena na listi od pet stotina umjetnika i sportaša koji su dali podršku Putinovoj kampanji. A kad već Putina nazivaju carem, mora mu se priznati da u kulturi ima carske kriterije i da državni novac na kulturu također troši u carskom stilu.

 

Riječ je o doslovno o milijardama eura. Samo izgradnja novog kazališta u Sankt Peterburgu koje je izgrađeno tik do stare zgrade Marijinskog teatra koštalo je oko petsto milijuna eura. Na otvorenju Marijinskog II dirigirao je, naravno, dugogodišnji generalni direktor te institucije Valerij Gergijev, a Putin je sjedio okružen umjetničkom elitom do legendarne balerine Maje Pliseckaje i njenog supruga, jednog od najvećih živućih ruskih skladatelja Rodiona Ščedrina.

Budući da imam sreću i privilegiju prilično dobro poznavati Valerija Gergijeva, želim ispričati priču koju sam osobno doživio, priču koja govori upravo o granici između umjetnosti i propagande i o tome što jedan umjetnik može učiniti da i onda kad iskreno vjeruje i podržava neku politiku ipak ne proda dušu i svoju umjetnost

 

U srazu velikog i malog uvijek je dobro držati se pravdoljubivog i čovječnog instinkta zaštite slabijeg i strogosti prema velikom. Pod takvim svjetlom treba promatrati i svaki dosadašnji i budući potez Rusije na Krimu i u ostatku Ukrajine. Naravno, slabija strana zbog svog položaja nije lišena odgovornosti. A kada u politici i predstavljanju jedne velike sile kao što je Rusija u prvi plan, usporedo s ekonomskom snagom pa i oružjem, istupa kultura, treba biti osobito oprezan, pa i podozriv.

 

Jesu li se umjetnici poput pijanista Macujeva, violinista Spivakova, violista Bašmeta ili najvećeg među njima maestra Gergijeva prodali državi ma kakva bila njena politika?

 

Rezolutan i definitivan odgovor na takvo pitanje ne može se, naravno, dati u jednom novinarskom tekstu. Ali, budući da imam sreću i privilegiju prilično dobro poznavati Valerija Gergijeva, želim ispričati priču koju sam osobno doživio, priču koja govori upravo o granici između umjetnosti i propagande i o tome što jedan umjetnik može učiniti da i onda kad iskreno vjeruje i podržava neku politiku ipak ne proda dušu i svoju umjetnost.

 

Koliko je Valerij Gergijev velika i važna ne samo kulturna, nego i društveno-politička figura uvjerio sam se i 2003. godine kada je Sankt Peterburg 300. godišnjicu postojanja. Samo dan prije središnje spektakularne proslave, u kojoj je Marijinski teatar sa svojim baletom, operom i orkestrom pod vodstvom Gergijeva imao glavnu ulogu, veliki je dirigent svoj orkestar poveo u kulturno-političku ekspediciju u Kalinjingrad, glavni grad regije koja je nakon raspada Sovjetskog Saveza i osamostaljenja dijela njegovih bivših republika ostao fizički odvojen od matice poput klina između Poljske i Ukrajine na obali Baltika.

U Rusiji i u Putinovoj politici kultura je jednostavno važna državna stvar što su nedavno pokazale i ceremonije otvaranja i zatvaranja Zimskih olimpijskih igara u Sočiju. Bili su to spektakularni prikazi veličine doprinosa i udijela ruske kulture u svjetskoj duhovnoj baštini. Takve skupe državne demonstracije kulturne veličine uvijek su dobar povod za diskusiju o odnosu umjetnosti i političke propagande

 

Cilj je bio jasan: pokazati Kalinjingradu, nekadašnjem pruskom Königsbergu, da je politički i kulturno dio velike Majčice Rusije. Nakon razaranja u Drugom svjetskom ratu u kojem su naizmjence sudjelovale sve snage u tom je gradu od slavne povijesti netaknuta ostala tek katedrala s grobnicom Immanuela Kanta. Preostale Nijemce Staljin je nemilosrdno preselio u daleki Kazahstan.

 

U gradu bez koncertne dvorane za taj svečani koncert bila je uređena velika sportska dvorana. U prvom redu sjedila je čitava lokalna politička vrhuška s nekoliko generala i posebnim Putinovim izaslanikom. Guverner oblasti održao je prije koncerta vatreni govor o veličini ruske nacije i kulture. Program koncerta govorio je sam za sebe. Mogli bismo ga nazvati i nacionalističkim. U prvom planu bila je svečana uvertira “1812” koju je Petar Iljič Čajkovski skladao u spomen na veliku pobjedu Rusa nad Napoleonovom vojskom, a potom još borbenija skladba o staroj slavi i ruskim pobjedama: suita Aleksandar Njevski Sergeja Prokofjeva. Velika ruska glazba za Ruse u Kalinjingradu.

 

Nakon političara, Gergijev je također održao govor o velikoj ruskoj kulturi te duhovnom povezivanju ruskog Kalinjingrada s ruskim Sankt Peterburgom preko glazbe ruskih velikana Čajkovskog i Prokofjeva. Ali, na kraju govora maestro Gergijev je publici, a osobito onoj u prvom počasnom redu, priredio neočekivani šok najavljujući za početak koncerta točku koje nije bilo na programu.

Već i samo njemačko ime Kalinjingrada zazvučalo je poput groma usred dirigentovog govora na ruskom. U tom trenutku lica generala i političara su se sledila, a u publici je bilo lako prepoznati ono malo preostalih Nijemaca i njihovih potomaka. Niz njihova su lica potekle suze

 

Nakon svih velikih riječi o Rusiji i ruskoj kulturi koja je došla zagrliti rusku braću u Kalinjingradu, Gergijev je dodatno izrekao jedan dramatičan “ali” i završio ovako: “Ne smijemo zaboraviti da je ovdje, u Königsbergu, Richard Wagner skladao svoju prvu operu i zato ćemo koncert početi uvertirom tog djela, Wagnerove opere Rienzi”.

 

Već i samo njemačko ime Kalinjingrada zazvučalo je poput groma usred dirigentovog govora na ruskom. U tom trenutku lica generala i političara su se sledila, a u publici je bilo lako prepoznati ono malo preostalih Nijemaca i njihovih potomaka. Niz njihova su lica potekle suze.

 

Premda po rođenju nije Rus nego Oset, Gergijev je jedan od najvećih i najponosnijih zagovornika i promicatelja velike ruske kulture u svijetu. Ovaj njegov čin u Kalinjingradu bio je umjetnički i državnički i samo je jedna od gesta koje govore u prilog njegovoj umjetničkoj i ljudskoj veličini.

 

U njegovom poimanju i umjetničkom djelovanju velika kultura nikada, ali baš nikada ne smije poslužiti ponižavanju onih koji su u nekom trenutku i na nekom mjestu u manjini, onih koji su slabi i nezaštićeni. Za dušu umjetnosti i umjetnika nema važnijeg kriterija.

 

(Prenosimo iz Večernjega lista)

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora