Valjda smijem sanjati rijeke praštanja kako teku našim srcima

Početkom devedesetih, dok sam radila za talijansku tvrtku ”Isotechno” koja je uređivala interijer zagrebačkog hotela Sheraton, u Parmi sam upoznala dvojicu mladih kolega.

Iz jedne zezancije oko otpremnica i zaključavanja u podrum, shvatila sam da se zezaju na temu ratnih identiteta svojih djedova. Jedan je naime bio, iz germanskog Južnog Tirola (Alto Adige), a drugi iz talijanske autonomne pokrajine Trentino. Zanimalo me više o tome, obzirom na to da su se zezali potpuno opušteno i obojica se smijali, a iz razgovora je bilo očito da su im djedovi u Drugom svjetskom ratu bili na suprotnim stranama i da je jedan djed čak zarobio drugoga.

Bio je to početak upoznavanja sa složenom poviješću ovih dviju autonomnih pokrajina, čiji su ljudi uspjeli nadvladati sve povijesne i ratne traume, i svojom marljivošću i kulturom izgraditi nove, čvrste veze zajedništva.

Politika, kao i uvijek kroz povijest, nastoji zamutiti vodu između dvaju entiteta u regijama, kao što je to nakon izbora pokušao austrijski kancelar Sebastian Kurtz, nudeći govornicima njemačkog dvojno državljanstvo, no oni su to većinski odbili. Ti su ljudi svoju povijesnu lekciju naučili, i zajedništvo i zajednički prosperitet im je bitniji od politikanstva te danas ne daju političarima da im kroje sudbinu i utječu na njihove odnose.

Priča me svojedobno toliko zaintrigirala da sam boraveći u Italiji tražila preživjele svjedoke Drugog svjetskog rata kako bih čula njihove priče o odnosima za vrijeme Mussolinija, pa potpadanja pod Treći Reich nakon Mussolinijeve kapitulacije i na kraju, o građenju poslijeratnih mostova, suočavanju s ulogama koje su imali u ratu do današnjeg čvrstog zajedništva i prosperiteta obiju autonomnih pokrajina kroz prijateljstvo, rad, trud i marljivost.

Upoznala sam tako, prije dvadesetak godina, staru gospođu Gretu iz danas, zbog brane i hidrocentrale, potopljenog sela Curon. Novo selo sagrađeno im je, odmah poslije Drugog svjetskog rata, iznad jezera, na obroncima Dolomita. Pola zvonika stare župne crkve koji viri iz jezera vrlo je fotogeničan i instagramičan prizor, no turisti koji ga posjećuju, rijetko zagrebu dublje od činjenice da je selo potopljeno zbog hidrocentrale.

O njegovoj složenoj povijesti i složenosti identiteta regije u kojoj su odsjeli najčešće nemaju pojma, a i nije da pretjerano žude saznati. Zato smo tu mi, solo putnici i tragači koji putujemo sami i u biranom društvu da bismo ponajprije, upoznali sebe, pa onda lokalne stanovnike, njihove živote i običaje.

Trentino i Južni Tirol (Alto Adige), me intrigiraju dulje od četvrt stoljeća. Prošle sam zime pročitala knjigu Marca Balzana ”Resto qui” (”Ostajem ovdje”) koja mi je vratila u sjećanje sve ono što mi je gospođa Grete iz Curona prije dvadesetak godina ispričala.

Kroz priču o seoskoj učiteljici njemačkog Trini i njezinoj obitelji, Balzano nam donosi presjek svih događanja tijekom Drugog svjetskog rata u malom selu Curon, u današnjem Južnom Tirolu, čiji su stanovnici njemački govornici. Autor nas na početku romana u vrijeme Mussolinija, koji iako je bio fašist i Hitlerov saveznik, zabranjuje govor i poučavanje njemačkog jezika na javnom mjestu i u školama.

(Nekadašnja vladarica Južnog Tirola Maria di Gorizia, u 13. stoljeću predala ga je Habsburgovcima i kroz stotinjak godina talijansko je stanovništvo pod dinastijom Habsburg germanizirano, a naravno dijelom i pomiješano jer je kroz stoljeća bilo mnogo brakova između Austrijanaca i germaniziranih Talijana na tom području).

Učiteljica Trina, u dogovoru sa svećenikom Alfredom, počinje u podrumu župne crkve potajno poučavati djecu materinjem jeziku. Kako je stanovništvo u toj regiji izmiješano, za vrijeme Mussolinija, dolazi lako do prokazivanja od strane talijanskih susjeda, pogotovo onih koji su imali neki osobni interes oko imanja ili međe.

Kapitulacijom Italije, selo Curon i Južni Tirol postaju dio Trećeg Reicha, i sad ”na svoje” dolaze prokazivači s njemačke strane. Trina i njena obitelj nastoje u svemu tome zadržati mir i zajedništvo sa svim susjedima, ukazivati na to da kratkotrajna ratna korist ili osveta nisu vrijedni odnosa, jer će, kad sve završi, svi morati živjeti zajedno i gledati jedni druge u oči.

Naravno, u ratu niske strasti, osvetoljubivost i nacionalizam buče i kolo vode, pa u svemu tome, nije lako ljudima koji se opiru vjetrovima rata koji raspiruju netrpeljivost. Stanovnici sela nadaju se da Mussolinijevi planovi za izgradnju hidrocentrale i potapanje sela zbog brane i akumulacijskog jezera padaju u vodu, i tako i biva jer Hitler gubi rat.

No počinje masovna mobilizacija, strijeljanje onih koji bi se pokušali sakriti i izbjeći je pa mnogi ljudi odluče pješice, planinskim putem preko Alpa pobjeći u Švicarsku. U tome im pomaže svećenik Alfred jer zna roditelje jednog bogoslova koji žive u kolibi visoko u Alpama na putu prema granici i upućuje ih tamo na okrjepu i odmor da mogu nastaviti put.

Trina i njezin suprug odluče pobjeći da bi on izbjegao mobilizaciju jer ne žele imati posla s fašizmom i Hitlerovom vojskom, ni prisiljeni. Sin odluči ostati u selu, jer tetak i teta su još tu, i čuvati kuću, unatoč svim nagovorima. Do kraja rata Trina i suprug ostaju skriveni u Alpama, a okosnica izložbe je zapravo u alpskoj kućici.

Po povratku, nakon svršetka rata, Trina biva šokirana činjenicom da joj se sin dobrovoljno prijavio u Hitlerovu vojsku i bio na Istočnom frontu. Njegovo objašnjenje da je to učinio kako bi spasio oca jer je znao da nacisti love bjegunce, nije pomoglo. Rana u obiteljskim odnosima se otvorila i trebalo je dugo da zacijeli.

No knjiga završava potopljenim selom, Trinom kako gleda s brijega i odlučuje da će gledati uvijek samo naprijed i ne osvrtati se. I ne gledati susjede iskosa ni sa strane jer su u ratu imali neku ulogu koju ne razumije. Kaže, da je Bog htio da ostane zagledana u ono što je prošlo, napravio bi joj oči sa strane, da se okreću, kao ribi.

Ove zime, odlučila sam dovršiti istraživanja kompleksnih međuodnosa u tim dvjema talijanskim regijama, i još malo uživati u dugo građenom zajedništvu i marljivosti ljudi Trentina i Južnog Tirola.

Dogovorila sam se s mojom Kristinom, koja posljednjih šest godina živi u Velikoj Britaniji, da se nađemo u Veneciji, na željezničkom kolodvoru, i potom se zajedno uputimo u Bolzano, grad u kojem smo rezervirale smještaj u divnoj, tipično alpskoj Villi Anita.

Došla sam još učiti, iscjeljivati sebe od tridesetogodišnjeg ”bala vampira” i aveti svih ratova koje se stalno i pojavljuju u javnom diskursu, komentarima na društvenim mrežama i ispod tekstova na portalima, razgovarati s ljudima koji o ratnim identitetima svojih očeva, majki i djedova, i kad su bili na suprotnim stranama i prokazivali jedni druge, pričaju opušteno, uz kulturne pošalice. I koji više ne dopuštaju da im politika posije razdor u odnose koje su mukotrpno gradili iscjeljujuću i povijesne i ratne traume svojih predaka.

Zanimalo me kako su uspjeli, tko ih je na tom putu usmjeravao i poticao, jer očito je da nisu bili prepušteni sami sebi. U Trentu smo posjetile stalni postav izložbe o povijesti, kulturi i etnografskoj baštini trentinske regije, koja je smještena u tunel na staroj, bivšoj autocesti koja je iz Verone vodila na alpski prijelaz Brennen.

Okosnica izložbe je zapravo Festival alpinizma i njegov utjecaj na etnologiju, etnografiju, kulturu, gastronomiju i modu regije. Jedno cijelo poglavlje izložbe posvećeno je Trentincima u Drugom svjetskom ratu i njihovim ratnim identitetima. Tako se na fotografiji vide pripadnik kraljeve vojske, član pokreta otpora, partizan i mobilizirani SS-ovac. Ispod piše Trentinci, vojske, identiteti i politike sjećanja.

I brdo povijesnih dokumenata, koji govore o stanovnicima, poimence, koji su se našli u nekoj od tih ratnih uloga, o ratnim zbivanjima. Bila sam, potpuno u pravu kad sam, istražujući, stekla dojam da su kroz proces iscjeljenja sjećanja vođeni stručno. Od strane psihologa, etnologa, politologa specijalista za politike sjećanja i historičara.

Na trenutak samo, pokušala sam zamisliti jednu takvu izložbu, na primjer, u nekoj hrvatskoj regiji, hajmo zbog paralele reći sjeverozapadnoj. Sa svim obilježjima kulturnog identiteta i s posebnim odjeljkom za ratnu povijest. I na slici domobrana, partizana i ustašu, pa naposljetku pripadnika ZNG-a ili HOS-a jer sve su to bili stanovnici mog, kajkavskog kraja.

Pokušala sam zamisliti dvoranu u kojoj ljudi donose slike svojih djedova i baka iz Drugog svjetskog rata i diskutiraju opušteno, zezajući se, kako to čine Trentinci uz moderiranje historičara i politologa. Ne, nije mi pošlo za rukom.

Ali, na svom putu još sam malo porasla. I do kraja iscijelila. A takvoj, iscijeljenoj, valjda mi je dopušteno sanjati rijeke praštanja kako teku srcima hrvatskih ljudi. I državu koja se brine da usmjeri te tokove.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena
    •  Svi božićni egzili
    •  Zakon o odgoju i obrazovanju po bankarskom kroju
    •  Nasukavanje hrvatskog socijalnog broda
    •  Literati šlampavoga kroja
    •  Tko su stvarni ideolozi navijačkih ultras skupina?
    •  ''Prekomjerno granatiranje'' temom turizma

> Svi tekstovi ovog autora