Uzdisaj pape Franje: nema kraja krizama Crkve

Javni mediji su bar registrirali vijest iz Vatikana da je Papa prefektu Kongregaciju za vjeru kardinalu Gerhardu Mülleru kratko poručio da mu neće produžiti petogodišnji mandat. Glas Koncila i emisija ”Mir i dobro” HTV-a tu vijest ne drže dovoljno važnom da se bar osvrnu na nju? Ili smatraju da vjernike ne zanima vatikanska personalna politika ili vjeruju da ih Papine odluke nemaju što zanimati niti ih ima tko komentirati?

Razlog šutnje crkvenih medija je vjerojatno onaj potonji.

Kaptol generalno nije sklon odgovarati na pitanja javnosti i ne voli novinare koji se ”petljaju” u crkvena interna pitanja, pa zato s njima postupa kao roditelji iz pretprošlog stoljeća, koji djeci su volju prema drskim, indiskretnim pitanjima istjerivali ili šutnjom i okrenutim leđima ili ”protunapadom”.

No, degradacija 69-godišnjeg, sada već bivšeg prefekta Kongregacije za vjeru donekle je zaprepastila sve koji znaju tko je i kakav je taj dosadašnji čuvar pravovjerja: to nije tek rutinska personalna rošada, nego radikalan rez, hladan razlaz (takvim ga je vjerojatno doživio i sam kardinal Müller, te je sa stanovitom gorčinom primijetio kako Papa upravo na njemu kao prvom objektu demonstrira strože ophođenje s crkvenim propisima, koje je sam ”blagoslovio” i zatim prepustio (samo)volji svojih suradnika).

Kaptol generalno nije sklon odgovarati na pitanja javnosti i ne voli novinare koji se ”petljaju” u crkvena interna pitanja, pa zato s njima postupa kao roditelji iz pretprošlog stoljeća, koji djeci su volju prema drskim, indiskretnim pitanjima istjerivali ili šutnjom i okrenutim leđima ili ”protunapadom”

Diljem katoličke Europe se odlazak kardinala Mülleru popratio uzdisajima olakšanja: među katolicima kojima je kardinal oštro osporavao prijem sakramenata ako ne žive u uređenom i crkveno valjanom braku i među dušobrižnicima koji su se našli na žeravici kolebanja između dosljednog poštivanja nauka Crkve i svijesti da pastoralna skrb zahtijeva druge kvalitete od slijepog posluha.

Papa se otarasio savjetnika u pitanjima vjere – s kojima se od početka teško slagao; od početka ovoga pontifikata govorkalo se da ”kemija između argentinskog pape i konzervativnog Bavarca, koji već po svojoj robusnoj vanjštini odaje da se ne bori elegantno floretom, nego sjekirama, ”ne štima”.

Hans Küng, duhovit, ali ne i milosrdan sa svojim protivnicima i osporavateljima, govorio je čak ne baš s kršćanskom ljubavlju o njemu kao ”ograničenom hardlineru” (”Bornierter Scharfmacher”).

Küng je bio poznat po svojem oštrom jeziku: njegova autobiografija ”Izborena istina” budi sumnju da nije lišen samodopadnosti i (pre)velike samouvjerenosti.

Papinom nastojanju da Crkvi ”popravi” imidž i učini je ljudskijom, milosrdnijom i zato uvjerljivijom svjedokinjom evanđelja jamačno ide u prilog Müellerovo udaljavanje, pod uvjetom da novi prefekt – isusovac – primjenjuje stil po kojem su isusovci poznati i provjereni ”lovci na duše” – intelekt i istančano razumijevanje za dubine ljudske duše.

Te sposobnosti će novom prefektu i te kako trebati: tek što je vijest o Müllerovoj smjeni ”sjela”, Crkvu su sustigle nove nevolje, iznova oživljavane afere: zloporaba maloljetnika u crkvenim ustanovama (sada u Regensburgu, slavni dječački zbor koji je vodio brat pape emeritusa Benedikta XVI.), sudski postupak Australskog suda protiv kardinala Pella i ”vatikanski novac”.

Ovaj Papa očito ne kani zataškavati zlo unutar Crkve, štoviše, podržava temeljito rasvjetljavanje – otvaranje gnojnog prišta da bi iscurio gnoj, što omogućava zacjeljivanje rane, kako je Freudova škola psihoanalize protumačila katartički proces temeljitog i potpunog izvlačenje traumi na svjetlo dana u cilju liječenja

Ne može se isključiti sumnja da je Müllerov odlazak omogućio otvaranje novih pristupa konačnom pročišćavanju vatikanskih ”mrtvih kutaka” (u Vatikanu se može čuti da je sam Müller opstruirao Papine inicijative za reformu Kurije i njegovu komunikaciju sa žrtvama).

Svjetovni sudovi moraju po službenoj dužnosti goniti krivce za zloporabu i zlostavljanje maloljetnika – počinitelje i one koji su ”samo” znali, a da nisu ništa poduzeli.

Ovaj Papa očito ne kani zataškavati zlo unutar Crkve, štoviše, podržava temeljito rasvjetljavanje – otvaranje gnojnog prišta da bi iscurio gnoj, što omogućava zacjeljivanje rane, kako je Freudova škola psihoanalize protumačila katartički proces temeljitog i potpunog izvlačenje traumi na svjetlo dana u cilju liječenja.

Ni u psihoanalizi otvaranje duše bez zadrška ne vodi uvijek do izlječenja traume, već i do njenog udvostručenja: unutarnjim mukama pridružuje se i neugodno saznanje da okolina iznesene tajne koristi protiv ”pokornika” i napada ga oružjem koje je grešnik svojoj sredini sam dao u ruke.

Sudski postupci zbog zloporabe djece okreću se protiv Crkve: ”Vidite sada kakva je ona!” Nerazjašnjeno, odnosno ne objelodanjeno porijeklo ”vatikanskog novca” izaziva sumnju (”Vidi, vidi, odakle joj (Crkvi) taj novac!”) Samo Kaptol još uvijek vjeruje da treba samo čvrsto držati ruku na poklopcu lonca u kojem vrije pa lonac neće eksplodirati.

Ne bih se čudila bi kad papa Franjo sam sebe zapitao s dubokim, teškim uzdisajem: ”Zar se baš sve to mora sručiti meni na glavu?”

Ne može se isključiti sumnja da je Müllerov odlazak omogućio otvaranje novih pristupa konačnom pročišćavanju vatikanskih ”mrtvih kutaka” (u Vatikanu se može čuti da je sam Müller opstruirao Papine inicijative za reformu Kurije i njegovu komunikaciju sa žrtvama)

Zacijelo sasvim malen krug osoba žali zbog odlaska sadašnjeg prefekta Kongregacije za vjeru. Međunarodni pokret ”We are the Church” (proizlazi iz austrijsko-njemačke inicijative ”Wir sind Kirche”/”Mi smo Crkva” uvjeren je da će se s novim prefektom, poznatim po ”šlifu” i komunikativnosti, i Kongregacija postati ”otvorenijom, komunikativnijom, a prije svega kreativnijom”. Zapravo, nakon Müllera može Crkvi biti samo bolje.

Hans Küng je kardinalu Mülleru osporavao teološku kompetentnost – s donekle uvjerljivim argumentom da ”katolički hardlineri” proizlaze s fakulteta na kojima se suvremene biblijske znanosti i temeljito ovladanje historijsko-kritičkom metodom zapostavljaju i daje prednost tradicionalnoj ahistorijskoj dogmatici.

I Küng ukazuje na još jednu upadljivu značajku omalovažavanja historijske biblijske znanosti – na naglašeno marijanstvo kao jednu od središnjih tema teologije. Mora da je Küng imao pred očima teologiju u Zagrebu gdje je kardinal Müller u jesen 2016. godine primio počasni teološki doktorat “za iznimne doprinose teološkoj znanosti…., za neumoran i osobito plodonosan rad na najvišim dužnostima Svete Stolice, za nadahnuti pastoralni rad”, itd.

Ne moramo se baš u svemu složiti s ocjenama Hansa Künga, koji – kako rekoh – svoje neistomišljenike ne štedi – no doprinose teološkoj znanosti ili čak ”nadahnuti pastoralni rad” ne prepoznaju vjernici Müllerove prijašnje biskupije Regensburg.

Sudeći prema novinskom osvrtu novinara koji su prefekta Kongregacije za vjeru poznavali ili su silom prilika morali slušati njegove naredbe, oni smatraju da on njihov pastoralni rad nije nimalo nadahnjivao ili barem olakšao, nego naprotiv – da ih je prisiljavao na brojne kompromise s realnim životom.

Odahnut će i župnici koji su se u pogledu dozvola za pričešćivanja katolika unatoč crkveno nevaljanim brakovima nalazili između Scille Papine velikodušnosti i Haribde Müllerovog tvrdokornog odbijanja svake primisli na ”pričest za svakoga”.

Ovaj Papa očito ne kani zataškavati zlo unutar Crkve, štoviše, podržava temeljito rasvjetljavanje – otvaranje gnojnog prišta da bi iscurio gnoj, što omogućava zacjeljivanje rane, kako je Freudova škola psihoanalize protumačila katartički proces temeljitog i potpunog izvlačenje traumi na svjetlo dana u cilju liječenja

Sami vjernici, kojih se tiče pitanje valjanosti braka i – slijedom toga – dozvola ili zabrana sudjelovanja u sakramentalnom životu Crkve, ukoliko ih to pitanje zaista boli, naučili su postupati po vlastitom nahođenju, tj. po vlastitoj savjesti. Vrijeme prelazi preko dogmatskih prepreka i jednoga će dana djelovati ”normativna snaga činjenica”.

Papa Franjo je smjenom kardinala Müllera sebi vratio autoritet koji mu je smijenjeni prefekt iz dana u dan, što riječima što odlukama, osporavao.

U Vatikanu se govori da je Papa na početku svojega pontifikata svećenicima iz Južne Amerike preporučio da – prime li pismo Kongregacije za vjeru – to pismo uljudnu arhiviraju i nastave raditi po svome. ”Se non e vero, e ben’ trovato”.

Da će se sada stanje u Crkvi trajno smiriti i da će Papa od sada uživati neprikosnoveni autoritet, ne vjeruje očito ni on sam – svjestan je da je broj protivnika liberalnijeg kursa Crkve još uvijek prilično velik. No, ipak, signal je odaslan.

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora