Uz Svjetskoga dana molitve za mir

Prvi Svjetski dan molitve za mir 27. listopada 1986. organizirao je papa Ivan Pavao II. u Asizu (Assisi) u Italiji. Skupu je prisustvovalo 160 vjerskih poglavara koji su proveli dan zajedno u postu i molitvi. Predstavljali su 32 kršćanske vjerske organizacije i 11 drugih nekršćanskih svjetskih religija.

Bio je to izniman događaj, što su ga, što se tiče Katoličke Crkve, zacijelo pripremili enciklika pape Ivana XXIII. Pacem in terris (1963.) te, nadasve, Drugi vatikanski koncil, odnosno njegov dokument Nostra aetate, Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama, što ju je papa Pavao VI. objavio 28. listopada 1965.

Poslije Drugoga vatikanskog koncila vjerski se svjetovi više nisu mogli smatrati izoliranima i zaključanima iza visokih zidova radi zaštite od onih koji su drugačiji od njih samih. Sastanak u Asizu dao je ovom dijalogu jedinstven intenzitet jer mu je ponudio ”duh”, čiju je važnost naglasio papa Ivan Pavao II. ”Duhom Asiza” nazvao je volju žena i muškaraca ”osjetljivih na vjerske vrijednosti da pomognu drugima ponovno otkriti ukus i volju za zajedničkim hodom”.

Godine 1993. Ivan Pavao II. ponovno je pozvao vjerske vođe na zajedničku molitvu za okončanje rata u Bosni, a 2002., nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. za mobilizaciju religija protiv toga da budu razlozi sukoba u 21. stoljeću.

Papa Ivan Pavao II. bio je daleko ispred svoje Crkve u otvorenosti za dijalog. Njegova inicijativa viđena je kao povijesna prekretnica u stavu Katoličke Crkve prema drugim religijama, ali je znatno pridonijela i promjeni načina na koji druge religije gledaju na kršćanstvo.

Poslije Drugoga vatikanskog koncila vjerski se svjetovi više nisu mogli smatrati izoliranima i zaključanima iza visokih zidova radi zaštite od onih koji su drugačiji od njih samih. Sastanak u Asizu dao je ovom dijalogu jedinstven intenzitet jer mu je ponudio ”duh”, čiju je važnost naglasio papa Ivan Pavao II. ”Duhom Asiza” nazvao je volju žena i muškaraca ”osjetljivih na vjerske vrijednosti da pomognu drugima ponovno otkriti ukus i volju za zajedničkim hodom”

Svjetski dan molitve za mir imao je i izniman utjecaj na javno mnijenje daleko izvan katoličkog svijeta, postavši – makar tek kao fotografija vjerskih vođa s Papom – jednom od najvažnijih vjerskih ikona 20. stoljeća. Između ostalog i zato što susret nisu karakterizirali govori ili rasprave, pregovori ili dijalozi, nego zajednička molitva i molitvena šutnja.

Nasljednik i bivši pomoćnik pape Ivana Pavla II., papa Benedikt XVI., otputovao je 27. listopada 2011. u Asiz na ekumensku raspravu u spomen na susret 1986., ali nije bilo zajedničke molitve pripadnika različitih religija. Papa-teolog smatrao je da, iako su takvi skupovi plodonosni, ipak zajednička molitva može dati dojam da Katolička Crkva zanemaruje teološke razlike među različitim religijama. Vjerojatno je bio oprezan, među ostalim, i zbog postojeće nedostatne teološke artikulacije značenja dijaloga na koji se, međutim, u Crkvi rado pozivaju.

Pokušaja definiranja teologije različitosti ili religijskog pluralizma bilo je u Katoličkoj Crkvi, ali nisu došli do izražaja. Štoviše, neki teolozi su zbog samog pokušaja bili sankcionirani. Spomenimo francuskog teologa Claudea Geffréa (1926.-2017.). Onkraj straha Crkve za vlastiti monopol nad istinom, on je zaorao u srž kršćanstva kao religije drugosti, Kristove kenoze, dijaloga spasenja, solidarnosti s obespravljenima i dijaloga životom kritizirajući mimetički rivalitet s drugim religijama, nepoznavanje istinskoga kršćanstva i obranu imaginarija moći.

Međutim, važnost koja se pridaje međureligijskom dijalogu nije se smjela nasukati na puko izgovaranje dobrih riječi, nego je trebalo oživjeti pokret ”tražitelja Boga i mira”, kako je to rekao Andrea Riccardi, utemeljitelj zajednice Sant’Egidio (1968.). Ova laička kršćanska zajednica (dobila je ime po crkvi u kojoj se okuplja u Rimu), preuzela je, među ostalim svojim aktivnostima, i organiziranje susreta u ”duhu Asiza”. Danas je prisutna u 70 zemalja svijeta stvarajući mjesta susreta vjernika različitih vjera te stavljajući moć molitve i zazivanje mira na prvo mjesto.

 Svjetski dan molitve za mir zajednica Sant’Egidio organizirala je 1987. i 1988. u Rimu, 1989. u Varšavi, 1990. u Bariju, 1991. na Malti, 1992. u Bruxellesu, 1993. u Milanu, 1994. u Asizu, 1994. u Firenzi, 1995. u Jeruzalemu, 1996. u Padovi i Veneciji, 1997. u Bukureštu, 2000. u Lisabonu, 2002. u Palermu, 2004. u Milanu, 2006. u Washingtonu, 2007. u Napulju, 2008. na Cipru, 2009. u Krakovu, 2010. u Barceloni, 2011. u Münchenu, 2012. u Sarajevu, 2013. u Rimu, 2014. u Antwerpu, 2015. u Tirani, 2016. u Asizu, 2017. u Münsteru i Osnabrucku, 2018. u Bologni, 2019. u Madridu i 2020. u Rimu. Svaki od molitvenih susreta bio je organiziran oko određene teme vezane uz mjesto održavanja ili konteksta urgentnih svjetskih problema.

U trideset pet godina otkako je prošlo od začetka ”duha Asiza” mnogo toga se dogodilo u svijetu, u vjerskim zajednicama, ali i u načinu na koji se prakticira i ekumenizam i međureligijski dijalog.

Papa Franjo, koji je 2016. sudjelovao na međureligijskom susretu u Asizu, rekao je: ”Mi koji smo ovdje zajedno moleći za mir, vjerujemo i nadamo se da je bratski svijet moguć. Želimo da se muškarci i žene različitih religija mogu okupljati posvuda i promicati sklad, posebice tamo gdje postoji sukob. Naša ljudska budućnost sastoji se u zajedničkom životu. Iz tog razloga pozvani smo osloboditi se teških tereta nepovjerenja, fundamentalizma i mržnje. Vjernici bi trebali biti zanatlije mira u svojim molitvama Bogu i u svojim djelima za čovječanstvo! Kao vjerski vođe, dužni smo biti jaki mostovi dijaloga, kreativni posrednici mira”.

Od tada su se Papine intervencije u tom smjeru višestruko povećale: brojni prijateljski susreti s vjerskim vođama, posebice s ekumenskim patrijarhom Bartolomejom i nadbiskupom Canterburyja Justinom Welbyjem, enciklika Fratelli tutti (2020.)… Prisjetimo se, primjerice, susreta 2019. u Abu Dhabiju s Ahmadom Al-Tayyebom, velikim imamom Al Azhara, te potpisivanja Dokumenta o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot.

Pokušaja definiranja teologije različitosti ili religijskog pluralizma bilo je u Katoličkoj Crkvi, ali nisu došli do izražaja. Štoviše, neki teolozi su zbog samog pokušaja bili sankcionirani. Spomenimo francuskog teologa Claudea Geffréa (1926.-2017.). Onkraj straha Crkve za vlastiti monopol nad istinom, on je zaorao u srž kršćanstva kao religije drugosti, Kristove kenoze, dijaloga spasenja, solidarnosti s obespravljenima i dijaloga životom kritizirajući mimetički rivalitet s drugim religijama, nepoznavanje istinskoga kršćanstva i obranu imaginarija moći

U Dokumentu o ljudskom bratstvu papa Franjo i veliki imam Al-Azhar proglašavaju ”usvajanje kulture dijaloga, uzajamne suradnje i razumijevanja kao metode i standarda”. Pozvali su svjetske vođe ”da intenzivno rade na širenju kulture tolerancije i zajedničkog života u miru; da interveniraju što je prije moguće i zaustave prolijevanje nevine krvi i ratove, sukobe, propadanje okoliša te moralni i kulturni pad koji svijet trenutno doživljava”.

Izjavili su da ”terorizam ugrožava sigurnost ljudi, bilo na Istoku ili na Zapadu, Sjeveru ili Jugu, te širi paniku, teror i pesimizam” te da razloge za terorizam ne treba tražiti u samim religijama, nego u ”instrumentalizaciji religije, manipulacije netočnim interpretacijama vjerskih tekstova” te u ”politikama koje rezultiraju glađu, siromaštvom, nepravdom i ugnjetavanjem”. Zalažu se za traženje i ponovno otkrivanje ”ljudskog bratstva kao rješenja za ukidanje nasilja, diskriminacije i mržnje u ime religija”.

Poučeni povijesnim iskustvima, znamo da iza svakog sukoba ne stoje toliko neprijateljstva među narodima, koliko oni koji od mogućih neprijateljstava mogu imati koristi: a to su ponajprije – proizvođači oružja. Ratove, zapravo, ne vode narodi, nego sebični interesi nekolicine ljudi čija moć odlučuje o njihovim sudbinama. Ili, ako ćemo to reći na društveno-ekonomskoj razini, proizvođač ratova je – neoliberalni kapitalizam. U njegovu ropstvu homo sapiens doista sve više postaje homo brutalis ili homo indifferentus.

Unatoč pozivanju na vrijednosti koje svi dijelimo, i veliki imam Al Azhar i papa Franjo su zbog svoje inicijative najviše kritika doživjeli unutar vlastitih zajednica: veliki imam Al-Azhar među svojim muslimanima sunitima, među kojima on nije vođa većine, a papa Franjo u svojoj Katoličkoj Crkvi među katolicima koji sebe smatraju ”pravovjernima”.

Ovogodišnji Svjetski molitveni dan za mir održan je u Rimu 6. i 7. listopada. Brojni vjerski vođe i pojedinci koji se aktivno zalažu za dijalog i mir okupili su se oko teme ”Narodi braća, buduća Zemlja”. Prvi dan na forumima održavanima u konferencijskoj dvorani ”La Nuvola” na kojima su govorili o svojim iskustvima i viđenjima ljudskog bratstva i kulture skrbi.

Među izlagateljima valja spomenuti barem neke, čija je prisutnost bila koliko osobno svjedočanstvo, toliko i simbolička: ekumenski patrijarh Bartolomej I., nadbiskup Canterburyja Justin Welby, predsjednik Konferencije europskih rabina Pinchas Goldschmidt, zamjenik velikog imama Al-Azhara Mohamed Al-Duwaini, ministar tolerancije i suživota (UAE) Nahyan bin Mubarak Al Nahyan, ministrica unutarnjih poslova Italije Luciana Lamorgese, biskup i predsjednik Vijeća evangeličkih crkava Heinrich Bedford Strohm, patrijarh i katolikos svih Armenaca José Tolentino Mendonça, predsjednica Europskog hindu foruma Lakshmi Vyas, ministrica Ugabde Betty Oyella Bigombe, autor knjige ”Ne mrzim” čija je brojna obitelj mučke pobijena u Bosni i Hercegovini Zijo Ribić.

Susret je završio u rimskom Coloseumu molitvom i porukama pojedinih sudionika prethodnih foruma, kojima su se, među ostalima, pridružili papa Franjo i Angela Merkel, još neko vrijeme predsjednica njemačke vlade.

Izlaganja na forumima i završni govori u Coloseumu referirali su se na trenutnu situaciju u kojoj se naš svijet nalazi: nesmanjena kriza na Bliskom istoku, terorizam, globalna pitanja migracija, porast radikalizma i polarizacija, sve veći jaz između bogatih i siromašnih, kriza uzrokovana epidemijom i neravnomjernom raspodjelom cjepiva, ugrožavanje prava žena u Afganistanu, klimatske promjene, nebriga za druga živa bića.

Izlaganja na forumima i završni govori u Coloseumu referirali su se na trenutnu situaciju u kojoj se naš svijet nalazi: nesmanjena kriza na Bliskom istoku, terorizam, globalna pitanja migracija, porast radikalizma i polarizacija, sve veći jaz između bogatih i siromašnih, kriza uzrokovana epidemijom i neravnomjernom raspodjelom cjepiva, ugrožavanje prava žena u Afganistanu, klimatske promjene, nebriga za druga živa bića

Svjetske religije, kojima se često manipulira upravo kako bi se proizveli sukobi, imaju goleme, neiskorištene potencijale za proizvodnju aktivnoga mira, ali zanemarivane i često izdane. Do te mjere da nam se govor o bratskoj ljubavi i pravdi čini poput smiješne utopije.

Proglašavati međunarodne dane – ljudskog bratstva, planeta Zemlje, žrtava Šoe, ropstva, društvene nepravde – paradoksalno je: s jedne strane, činjenica da obilježavamo vrijednosti ljudskog življenja, znači da te vrijednosti nisu poštovane, a s druge strane, pitanje je: hoće li se obilježavanjem, potpisivanjem dokumenata, susretom ljudi na vodećim položajima a bez prave političke ili financijske moći, išta konkretno promijeniti?

No nadati se da već podsjećanje na vrijednosti do kojih bismo trebali držati i za njih se zalagati, zacijelo mijenja, makar i neznatno, svijest ljudi, pogotovu onih koji misle da se velike odluke donose bez njih, bez odgovornosti svakoga od nas. Granice koje dijele religije, narode i ljude prelaze pojedinci. Rijetko kada zajednice.

Mirotvorni glasovi su glasovi vapijućih u pustinji: ni dva svjetska rata, niti brojni sukobi i ratovi po kugli zemaljskoj nisu svoji bolnim iskustvima i posljedicama pridonijeli iskorjenjivanju nasilja. Štoviše nasilje je sve raširenije i koristi se sve sofisticiranijim i razornijim sredstvima.

Sjetimo se atomskog naoružanja, perfidnih bioloških, kemijskih i cyber ratova, novih oblika nasilja i anticivilizacijske proizvodnje, terorističkih napada koji se mogu pojaviti bilo gdje, bez najave i bez pravila. No gotovo opasnije i strašnije od zveckanja oružjem moćnika svijeta naš je pristanak na takav svijet.

Kako reče Martin Luther King: ”Kada bih znao da će svijet sutra propasti, danas bih zasadio drvce jabuke”. Ili drugim riječima: Valja njegovati aktivnu nadu, koliko god utopijski to izgledalo. Utopija prestaje biti nigdinom kad joj se usudimo dati mjesta čak i kada to naši suvjernici i sunarodnjaci ne čine. Dio te nade je ne pristajanje da imalo pridonosimo tmini. I ta je nada neopoziva.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora