Uskrs je teže komercijalizirati i banalizirati od Božića

Kapitalizam i Uskrs

Fascinantna moć suvremenog neoliberalnog kapitalizma očituje se prije svega u njegovoj sposobnosti da sve usisa u sebe i potom od svega načini svoj gradivni element – tržišnu robu, pa čak i samo tržište.

To se zbiva ne samo s vjerskim blagdanima nego i sa samim religijama, pa je vrlo intrigantno promišljati u kojoj je mjeri kapitalistička logika nazočna u religijama, a koliko religijska logika u kapitalizmu. Nije li i sam kapitalizam u svojoj srži, uz sve ostalo, i religijski fenomen?

No čini se da je dinamika Božića, premda su ta dva blagdana usko povezana, drugačija od dinamike Uskrsa, koju je neusporedivo teže komercijalizirati i banalizirati, jer je Uskrs zakriljen nimalo idiličnom pričom o Isusovoj muci.

Savez političke i religijske elite u smaknuću nevinog pravednika koji je na svakom koraku raskrinkavao njihovu korumpiranost čineći dobro, političko-religijska manipulacija gomilom koja u zanosu vazda bira ne aristokrate duha nego barabe, izdaja najbližih prijatelja u ozračju linča, nepojmljiva nijemost Boga pred brutalnošću i bahatošću Isusovih egzekutora, pitanje smisla ljudske patnje i naposljetku pitanje smisla ovakve ljudske egzistencije i postojanja ovakvog svijeta uopće…

Sve su to arhetipske slike, općeljudska pitanja utkana u priču o Isusovoj muci, grebeni o koje se nerijetko razbijaju strategije kapitalističke komercijalizacije i banalizacije, ali istodobno i oštrice koje ostaju zabodene u ljudsko srce čak i onda kad i ako povjeruje u to da je Isus u uskrsno praskozorje čudesno izbavljen iz neumoljivog stiska smrti.

Naprosto, Uskrs, nerastavljiv od Isusove muke, ne bi se smio izobličiti u pobožnjački sedativ protiv neuklonjive paradoksalnosti ljudskog života koji naš pogled jeftino odvraća od zemlje prema nebu, u sakralnu ovjeru pokornog trpljenja nepravde.

Naprotiv, Uskrs je poruka nade, nade bez garancija osim povjerenja u Isusa, u Isusova Boga i njegov način života, da je smisleno pobuniti se protiv nepravde i oprijeti se zlu čak i u onom najmračnijem trenutku noći kad se zna učiniti da se zlo zanavijek dokopalo svevlašća i da je svaki daljnji otpor uzaludan!

Uskrs je vrelo vjerničke, dapače ljudske obveze da pružajući otpor zlu danomice skidamo bližnje s križeva društvenopolitičkog i religijskog licemjerja i nepravde u društvu u kojem živimo, a ne da pobožnjački obigravamo oko križeva po crkvama!

Dakle, Uskrs, zakriljen Isusovom mukom, podsjeća nas da se istinska vjera neizostavno očituje i u revolucionarnim gestama solidarnosti i ljudskosti, pogotovu usred društva ogrezlog u neljudskost, u prevratničkim gestama solidarnosti i ljudskosti izniklim iz spoznaje da se Božje dostojanstvo brani isključivo obranom dostojanstva potlačenih i isključenih, pa i po cijenu gubitka socijalnog prestiža i povlastica, pa čak i samog života.

Zbog toga istinska vjera i jest izuzetno rijetka za razliku od pomodarske, paradne vjere u kojoj se sve više guši naše društvo.

Kao i u slučaju Isusa, jamac istinske vjere, bilo čije i bilo koje, nikad nije društvena moć nego isključivo rane zadobivene u bespoštednom raskrinkavanju struktura, mehanizama i aktera nepravde!

Apostol Toma, nepravedno nazvan ”Nevjernim”, bio je u pravu što je u uskrslog Isusa povjerovao tek onda kad je dotaknuo Isusove rane. Naprosto, vjerovati nekom tko govori o Bogu, a na sebi ne nosi rane zadobivene u borbi protiv nepravde ne samo da je naivno nego je i pogubno. 

Mladenačko prisjećanje  

Iznimno bremenit porukama, Uskrs je, zajedno s Isusovom mukom, bogat i simbolima koji preduskrsnu i uskrsnu liturgiju čine najsvečanijom i najraskošnijom.

A u mom sjećanju posebno mjesto zauzima tradicija čuvanja Kristovog groba koja se njeguje i u mom vareškom zavičaju i u kojoj sam i sam kao osnovnoškolac sudjelovao s neopisivom radošću i čašću. O čemu je riječ?

U crkvi se, obično pokraj oltara, načini Isusovo grobno mjesto kraj kojeg naizmjence, po 15-ak minuta, danonoćno stražare probrani mladići u odori rimskih vojnika s uvjerljivim replikama mačeva, kaciga i kopalja od časa Isusove smrti do časa Isusova uskrsnuća.

Pozornost su naročito plijenile smjene straže, ali je bez bilo kakve dileme najupečatljiviji trenutak bio kad se stražari strovale na zemlju u času kad se nakon višednevne šutnje prvi put oglase crkvena zvona objavljujući da je Isus ustao od mrtvih.

Provokacija praznog groba  

Pitanje o tome kako je moguće i zbog čega Bog dopušta da se zbivaju ne samo nepravde nego i katastrofe poput holokausta ili Hirošime, to je najteže pitanje za religijsku svijest uopće ako želi biti misleća i odgovorna.

To pitanje dokraja radikaliziraju upravo Isusove posljednje riječi s križa: ”Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Prigušiti taj krik, kao i krik bilo kojeg patnika, smicalicama teološkog uma je ne samo čin nevjere nego i čin nasilja.

Biti vjernik ili vjernica, to znači, uza sva teološka promišljanja, živjeti bez konačnog odgovora na to krajnje mučno pitanje, na koje u konačnici može odgovoriti isključivo sam Bog, ali i u neprestanoj solidarnosti s patnicima.

Zbog toga će Posljednji sud neizostavno biti dijaloški proces, proces tijekom kojeg će Bog propitivati svoja stvorenja, ali istodobno i proces tijekom kojeg će stvorenja svog Stvoritelja sučeliti s krajnje neugodnim pitanjima.

No uvjeren sam da nam pomalo drugačije horizonte vjerničkog i ljudskog zrenja može naznačiti scena Isusovog praznog groba.

Možda uopće nije ključno teološko pitanje postoji li Bog. Možda uopće nije tako bitno kamo je uzašao uskrsli Isus. Možda je ključno samo jedno jedino pitanje! Tko je od nas spreman stupiti na Isusovo upražnjeno mjesto?

Tko je od nas spreman odvažno, uz sve rizike i domišljato poput Isusa činiti revolucionarne geste solidarnosti i ljudskosti u svojoj Galileji, u svom društvenopolitičkom kontekstu, da bi se i tamo gdje živimo mogao danomice događati Bog, da bi se i tamo gdje živimo danomice moglo ponavljati čudo Uskrsa – da bi se i u našem okruženju mogli raskidati okovi nepravde, iscjeljivati ljudski odnosi, graditi mostovi povjerenja, riječju povezivati potrgane niti univerzalnog ljudskog bratstva i sestrinstva.

Uostalom, što ako ključno teološke pitanje nije pitanje postoji li ili ne postoji Bog, dakle ne pitanje ”Božje egzistencije” nego pitanje ”Božje inzistencije”, ne pitanje vjerujemo li ili ne u Božje postojanje nego činimo li ili ne činimo ono u čemu sam Bog ustrajava, a to je, uz ljubav, prije svega činjenje pravde, napor da čudo Uskrsa ne bude priča iz prošlosti nego čudo koje se kontinuirano zbiva u tkivu našeg društva.

Naposljetku, što ako stoljećima krivo shvaćamo Božju svemoć, ako je božanska svemoć, jer radikalno poštuje ljudsku slobodu, ”slaba” svemoć u obličju božanskog poziva upućenog svakom čovjeku da odvažno stupi na Isusovo upražnjeno mjesto i postane božanski suradnik, božanska suradnica u božanskom nastojanju da humanizira ovaj svijet, da ga, baš kao i Isusovo izmučeno tijelo, preobrazi u svijet lišen nepravednosti, suza i propadljivosti.

Žensko lice Uskrsa  

Vrelo kršćanstva je vjera jedne židovske žene, Marije koja je slobodno prihvatila Božji poziv upućen po Gabrijelu i rodila Isusa, baš kao što je i izvorište islama opet vjera jedne žene, Hatidže, koja je pomogla Poslaniku islama da povjeruje u objavu koju je primio.

Zavirimo li u same početke kršćanstva – slično je i u slučaju islama – ne bismo puno ili čak nimalo pogriješili kad bismo rekli da je to umnogome izvorno bio ženski pokret. Premda je to u ono doba bilo društveno neprihvatljivo, štoviše skandalozno, Isusa neprestano, od Galileje pa sve do Jeruzalema, kao učenice prate i žene.

Da se naslutiti da su žene bile fascinirane Bogom o kojem je zborio Isus, baš kao i samim Isusom, prije svega jer su taj Bog i taj Isus bili lišeni onoga što danas nazivamo toksičnom muškošću.

Naprosto, u pogledu Isusova Boga, u pogledu samog Isusa, lišenog bilo kakve pritajene ili otvorene potrebe za dominacijom, podčinjavanjem i kontrolom, žene su pronalazile neokrnjeno priznanje svog ljudskog dostojanstva, bezgraničan prostor slobode da u potpunosti bivaju i postaju ženama.

Listajući izvještaje o Isusovom životu, iz scene u scenu, postaje sve razvidnije ne samo da su Isusove učenice, ali i žene općenito, brže shvaćale nego i zdušnije prihvaćale Isusov nauk od njegovih učenika što ih naposljetku i jest učinilo vjernijim i odvažnijim.

Taj skandalozan raskorak u vjeri Isusovih učenica i učenika kulminira upravo tijekom Isusove muke kad pod Isusovim križem, izuzmemo li Ivana, suštu opreku toksičnoj muškosti, ostaju samo učenice.

I upravo će jedna od njih, Marija Magdalena, postati prva glasnica uskrsnuća zbog čega će je Pracrkva nazvati ”apostolicom apostola”.

I onda počinje jedna od najdramatičnijih i istodobno najzlokobnijih priča u povijesti kršćanstva, ravna najuzbudljivijem kriminalističkom romanu, priča o tome na koji je način u prvim stoljećima kršćanstva dobrano poništena revolucija koju je Isus pokrenuo svojim načinom odnošenja prema ženama.

Budući da je u prvim stoljećima kršćanstva upravo Marija Magdalena, kao ”apostolica apostola”, bila jedno od ključnih uporišta ženskog polaganja prava na ravnopravnost u Crkvi i slijedom toga bitno uporište ženskog polaganja prava na crkveno liderstvo, muškarci na pozicijama crkvene moći činili su sve ne samo da umanje važnost Marije Magdalene nego i da je što više diskreditiraju, podmećući joj čak i to da je nekoć bila bludnica.

Koga zanimaju beskrupulozne teološke strategije diskreditacije Marije Magdalene, ali i usud njezinog lika u filmskoj umjetnosti, tome od srca preporučujem izvrsnu knjigu ”Marija Magdalena: Od Isusove učenice do filmske bludnice – Teološko-kulturalna analiza” Jadranke Rebeke Anić i Irene Sever Globan.

A ako bismo danas govorili o poželjnom Uskrsu u religijskim institucijama – u diskriminaciji žena sve su religije izuzetno srodne, ali za njima, da se ne zavaravamo, kroz povijest ne zaostaju nimalo ni različiti svjetovni akteri i strukture – dakle, ako bi se danas dogodilo čudo Uskrsa u samoj Crkvi, taj bi se Uskrs, taj prevratnički obrat iz smrti u život, ogledao zacijelo i u tome da Crkva ponizno prizna krivnju za višestoljetnu crkvenu povijest diskriminacije žena i odmah potom u neodgodivom pripuštanju žena svim liderskim pozicijama i ulogama koje su – doduše, nikad bez borbe – potpuno ravnopravno s muškarcima obavljale ne samo u Pracrkvi nego i kao učenice oko samog Isusa. 

Čemu uopće religije? 

Religije su vjerojatno jedan od najambivalentnijih fenomena u ljudskom svijetu. Ne poričući da su religije i odgovorne i suodgovorne za mnoga zla kroz ljudsku povijest, ne bismo smjeli zaboraviti da religijama izravno ili posredno dugujemo mnoga ključna civilizacijska dostignuća u svim oblastima ljudskog života.

Etička baština čovječanstva kakvom raspolažemo teško bi bila zamisliva bez religija. Uostalom, sekularni koncept nedodirljivog ljudskog dostojanstva nije ništa doli sekulariziran koncept židovsko-kršćanskog diskursa o tome da smo svi jednakovrijedna Božja djeca odnosno islamskog diskursa o tome da smo svi jednakovrijedni namjesnici ili namjesnice Božje na zemlji.

Štoviše, i kad se ljudski napredak odvijao u borbi protiv etabliranih religijskih institucija, nerijetko se čak i tad odvijao nadahnut religijskim učenjima, vrijednostima i resursima.

Neki će čak ustvrditi da je demokracija sekularizirana verzija kršćanstva, a demokratska trodioba vlasti sekularni prijevod kršćanskog učenja o Trojstvu.

Zbog toga je uvijek bitno precizirati što mislimo kad kažemo religije – jesu li to etablirane religijske institucije, obredi, duhovnost, učenja, simboli, mistični pokreti, o kojoj struji u pojedinoj religiji govorimo, o kojem kulturnom podneblju, jer nije isti islam u Njemačkoj i Saudijskoj Arabiji, jer nije isto katoličanstvo u Njemačkoj i Poljskoj…

Riječju, religije su, dijeleći paradoksalnost ljudskog bića, sposobne potaknuti i na najstravičnija zla i na najnesebičniju dobrotu, ali se danas svakako nalaze pred nikad hitnijim izazovom svog vlastitog Uskrsa – da konačno na nedvosmislen i složan način postanu najsnažniji pokretač humanizacije, a ne dehumanizacije suvremenog svijeta.

Da je korak u tom smjeru moguć, nadu nam u naše vrijeme naročito pruža papa Franjo.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
    •  Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
    •  Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
    •  Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
    •  Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
    •  Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day
    •  Brodolom civilizacije i mudrost Simone Weil
    •  Dorothee Sölle: Vjera i politika
    •  Nije se mirila s nepravdom u svijetu: Elizabeta Skobtsova
    •  Mistika otpora Thomasa Mertona

> Svi tekstovi ovog autora