autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Upute za razdor sokolovima

AUTOR: Branimir Pofuk / 04.11.2014.

Jedno je kada tu pjesmu urlaju nedozreli klinci na stadionima. Uvijek pomislim kako pojma nemaju o čemu pjevaju i poželim im da u tom blaženom neznanju zauvijek i ostanu. Nažalost, dobar dio našeg društva potiče ih i podržava u tom junačenju, između ostalog i famom o tome kako su Domovinski rat i stvaranje neovisne hrvatske države započeli upravo jednom stadionskom tučnjavom.

 

”Oj, hrvatska mati, nemoj tugovati. Zovi, samo zovi, svi će sokolovi za te život dati!”

 

Dakle, jedno je kad o davanju života pjevaju klinci na tribinama. Ali, drugo je kada tu pjesmu pjevaju zreli ljudi koji su preživjeli rat, muškarci i žene u iznošenim vojnim odorama, mnogi od njih u invalidskim kolicima. U stavu mirno odslušao je tu pjesmu ovih dana pod šatorom u Savskoj i hrvatski skladatelj i predsjednik Ivo Josipović.

Ne samo pjesme, nego sve što se događa pred Ministarstvom branitelja ovih dana pokazuje koliko je hrvatsko društvo otišlo ukrivo. Od samog početka braniteljskog prosvjeda ponajmanje se radilo o onim stvarnim, zakonskim i materijalnim pravima i problemima hrvatskih branitelja koje ova država još uvijek nije u cijelosti riješila. Tamo se radi o tužnim i razočaranim ljudima izobličenima nesrećom, bolestima, osjećajem poniženosti i uvrijeđenosti

 

U tom opjevanom spoju domovine i majke nešto je temeljno pogrešno: jadna li je i tužna ta mati kojoj njena djeca, njeni sokolovi, ljubav i odanost uvijek iznova mogu dokazati samo spremnošću na smrt, vlastitu i tuđu.

 

Ne samo pjesme, nego sve što se događa pred Ministarstvom branitelja ovih dana pokazuje koliko je hrvatsko društvo otišlo ukrivo. Od samog početka braniteljskog prosvjeda ponajmanje se radilo o onim stvarnim, zakonskim i materijalnim pravima i problemima hrvatskih branitelja koje ova država još uvijek nije u cijelosti riješila. Tamo se radi o tužnim i razočaranim ljudima izobličenima nesrećom, bolestima, osjećajem poniženosti i uvrijeđenosti.

 

Dok god se pod tim šatorom nalazi ijedan čovjek koji se zaista tako osjeća, a to se može saznati samo u stotinama pojedinačnih razgovora, bešćutno je sumnjati u autentičnost njihove frustracije. Uostalom, sve više hrvatskih građana ima sve manje razloga za zadovoljstvo i sreću. Ali, svojom svakodnevnom borbom, radom, brigom za bližnje i nastojanjem da oplemene vlastito okruženje većina tih ljudi pokušava spasiti i očuvati ovu zemlju kao mjesto prikladno za uživanje u ovom jednom jedinom životu koji imamo na zemlji.

 

Kad se stvari tako sagledaju, zar ne bi među svima nama trebali biti najsretniji i najzadovoljniji upravo oni koji su taj svoj jedan jedini život sačuvali i živu glavu pronijeli kroz rat, tu najveću i najstrašniju pogibelj i katastrofu koja može zadesiti bilo koji naraštaj bilo kojeg naroda? Bez obzira na izgubljene udove i zdravlje koje su mnogi od njih žrtvovali, zar ne bi životna radost morala biti jača od svih teškoća? A što je s pobjedničkim ponosom, a gdje je snaga vjere s kojom se većina njih poistovjećuje?

 

Čini se da kod ljudi koji logoruju na asfaltu u Savskoj ulici svega toga uglavnom nema. ”Zovi, samo zovi, svi će sokolovi…” tamo odjekuje kao očajnička želja razočaranih ratnika da se vrate u doba kad su se osjećali najživljima, najsnažnijima, najvažnijima, najvoljenijima i najboljima, u vrijeme Domovinskog rata kada su mnogi od njih sve to doista i bili. Ali, dvadesetak godina kasnije većina također zna da je njihov rat uglavnom nekom drugom bio brat. Baš se zato oni prvi moraju zapitati tko će ovaj put profitirati od ”bitke u Savskoj”?

Zar ne bi među svima nama trebali biti najsretniji i najzadovoljniji upravo oni koji su taj svoj jedan jedini život sačuvali i živu glavu pronijeli kroz rat, tu najveću i najstrašniju pogibelj i katastrofu koja može zadesiti bilo koji naraštaj bilo kojeg naroda? Bez obzira na izgubljene udove i zdravlje koje su mnogi od njih žrtvovali, zar ne bi životna radost morala biti jača od svih teškoća? A što je s pobjedničkim ponosom, a gdje je snaga vjere s kojom se većina njih poistovjećuje?

 

Svakim danom proteklog tjedna poruke i zahtjevi predstavnika branitelja postajali su sve nerealniji i sve nesuvisliji. Oni svoj braniteljski status i svoje ratne rane nisu zaradili vitlajući perom ili jezikom, pa ne moraju ni danas biti vični riječima. Ali to što nema nikog mudrijeg da priskoči kada treba artikulirati zajednički stav, prijedlog ili zahtjev znači da takve ljude ili sami branitelji ne žele u svojoj blizini ili ih takvi ljudi danas, zbog nekog razloga, u širokom luku obilaze.

 

Umjesto ozbiljnih razgovora o ozbiljnim problemima u prvom su planu emocije kojima je najlakše manipulirati. Već prvih dana jedan od upitanih prosvjednika zavapio je kako se danas u Hrvatskoj najveće neprijatelje želi napraviti od njih branitelja i od Katoličke crkve. To je plod svih onih propovijedi o vječno progonjenim ”pravim” Hrvatima koji su još uvijek žrtve, gubitnici i mučenici.

 

Zar je moljenje krunice jedini odgovor koji Kaptol sada može dati na njihova pitanja i probleme? I to nakon što se čovjek, rastrojen od bolesti i jada, pred šatorom u Savskoj polio benzinom i zapalio baš dok se molila krunica.

 

Jedan od onih koji su mu pritekli u pomoć pred televizijskim je kamerama ispričao i ovaj strašni detalj te nesreće: prije nego što će se zapaliti branitelj je, onom bocom iz koje se polijevao benzinom, iznad svoje glave, kao da sam sebe krsti, napravio znak križa.

 

Na osobnim i kolektivnim nesrećama i neliječenim ranama sada rastu plodovi sustavno i smišljeno sijanoga gnjeva. Tko to još, skupa s Crkvom, već godinama čitavom narodu puni glavu o jarmu protuhrvatske, protunarodne, prosrpske i projugoslavenske, a uz sve to i bezbožničke vlasti komunista i njihove djece? Ispred svih Tomislav Karamarko.

Već prvih dana jedan od upitanih prosvjednika zavapio je kako se danas u Hrvatskoj najveće neprijatelje želi napraviti od njih branitelja i od Katoličke crkve. To je plod svih onih propovijedi o vječno progonjenim ”pravim” Hrvatima koji su još uvijek žrtve, gubitnici i mučenici

 

Branitelji u Savskoj i ona većina suboraca i građana koji ih izdaleka promatraju morat će se sami suočiti s pitanjem kakvu to viziju svoje idealne Hrvatske, za koju su se borili i ginuli, ovih dana predstavljaju i prikazuju. Tragična smrt Nevenke Topalušić to pitanje samo čini još dramatičnijim.

 

Tko bi više imao i trunku poštovanja prema institucijama države čiji bi vrh došao o bilo čemu ozbiljnom razgovarati pod šator? Na taj ”okrugli stol” Josipović, Leko i Milanović nisu se mogli, niti su se smjeli odazvati, između ostalog i zato što bi na one tri stolice izgledali kao pred gerilskim prijekim sudom koji procjenjuje i prosuđuje ne njihova djela, čak ne ni misli, nego količinu i kvalitetu domoljublja.

 

Tretman ratnih veterana za svaku je državu jedno od najdelikatnijih, najsloženijih i najtežih pitanja. Tu su na ispitu mnoge struke i stručne službe, a istovremeno zrelost i čovječnost čitavog društva. Nijedna se vlast, pa ni ova, ne može pohvaliti izvrsnim ocjenama na tom ispitu. Ali dostojanstvo, ugled i čast branitelja u društvu ovisi i o njima samima.

 

Jedini koji od njihovog prosvjeda mogu napraviti političko ruglo i tragičnu farsu upravo su sami branitelji. Nakon Predsjednikovog posjeta njihovom šatoru predstavnici branitelja iz Savske počeli su Josipovića javno prozivati i predbacivati mu što nije ostavljao dojam razdraganog čovjeka dok su mu oni pjevali ”Lijepu našu”. I to je vrlo prosto i licemjerno manipuliranje emocijama, jer nije u Savskoj nitko pjevao da bi Josipovića razdragao. Bilo je to više poput pjevanja u lice neprijatelju, jer je sasvim sigurno i na Josipovića mislio onaj tko je nad ulaz u prosvjednički šator objesio bojovničku parolu: ”1991. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena”.

 

Tako prozirna metoda: paranoično tvrdiš da te svi mrze, a svoj šator okitiš okvirom za mržnju i uputom za razdor. Ja sam uvjeren da hrvatski branitelji znaju i mogu bolje od toga.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Još tekstova ovog autora:

     Andrej Plenković i HNK Zagreb
     Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
     Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
     "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
     Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
     Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
     Utrka milijardera u svemiru
     Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
     Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
     Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1