Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (8)

Posljednji koji je tematizirao slučaj biskupa Carevića jeste književnik katoličke provenijencije i kulturni radnik iz Hrvatskoga zagorja Mirko Ivanjek (1950.), u knjizi ”Veliki petak 1945. – Biskup Josip Maria Carević” (2018.). U Prologu knjige autor najprije pojašnjuje: ”Ovo nije roman, ovo je istinita priča o biskupu Josipu Mariji Juliju Careviću”, a potom decidirano tvrdi: ”Zna se samo da su ga partizani ubili na Veliki petak, 18. travnja 1945.”

Mi smo već do sada mogli nedvojbeno utvrditi da se u slučaju biskupa Carevića pouzdano ne zna ništa, osim jedne jedine činjenice: da je nestao! Sve drugo su spekulacije zasnovane na iskazima i zapisima iz druge ili treće ruke te konstrukcijama koje sa stvarnošću nemaju puno veze. Što bi kazao akademik Krasić – ”nije dovoljno nešto tvrditi, nego to treba i nastojati potkrijepiti dokazima”.

U Ivanjkovoj knjizi postoji nekoliko momenata koje valja istaći, a o kojima ćemo usputno govoriti u nastavku teksta. (Umjetničku kritiku ove neobične knjige ovdje nećemo vršiti.)

Uz to, nakon kraćega vremena po ustoličenju, piše Ivanjek ”U Dubrovnik je stigla Carevićeva sestrična Ana s kćerkicom Ivanicom, sada već djevojčicom jedva nešto nižom od majke… Eto – rekoše veselo spletkari u prostorijama Srpskog načelstva u Dubrovniku… Došla žena s djetetom da potraži oca i da ga podsjeti na dužnosti!

Rekapitulirajmo što smo pronašli.

U jednoj poslanici Carević navodi da ga je 13. travnja 1929. ”slavno vladajući sv. Otac Papa Pijo XI., u sporazumu sa Njegovim Veličanstvom Kraljem imenovao dubrovačkim biskupom”. Došavši iz Splita u Dubrovnik Carević je nastavio s upornim radom na jačanju Katoličke akcije, karitativnim radom koji je očigledno bio podređen političkom angažmanu, te se istakao žestokim antisrpskim paskvilima u vrijeme prijepora oko konkordata između Sv. Stolice i Kraljevine Jugoslavije.

Uz sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića i krčkog biskupa Josipa Srebrnića bio je žestoki oponent koji svakako nije pomagao Svetoj Stolici u toj stvari.

Uz to, nakon kraćega vremena po ustoličenju, piše Ivanjek ”U Dubrovnik je stigla Carevićeva sestrična Ana s kćerkicom Ivanicom, sada već djevojčicom jedva nešto nižom od majke… Eto – rekoše veselo spletkari u prostorijama Srpskog načelstva u Dubrovniku… Došla žena s djetetom da potraži oca i da ga podsjeti na dužnosti!

Dubrovnik je počeo brujati izmišljenim pričama. Nikome nije bilo važno da je to biskupu došla siromašna udovica rođakinja. Većini je godilo imati zanimljiv trač koji su kao glavu maslačka raspuhivali masoni, orjunaši, komunisti, liberali, a napose katolički Jugoslaveni i pravoslavni Srbi. Našla se tu i pokoja posvećena duša. Učestali su i sukobi sa žandarmerijom i žbirima koji su neprestano bilježili svaku njegovu riječ u propovijedi i izokrenute servirali Beogradu, ali i samom Vatikanu, ne bi li ga ocrnili i učinili predmetom sprdnje u Dubrovniku.”

Vidjeli smo kako je don Mile Vidović opisao nastavak ove epizode iz Carevićeva života. Preostaju samo nagađanja kaže on, ali, koliko nam je poznato, nitko se nije potrudio nastaviti ispitivati ovu stvar da bi se došlo do stvarnih i istinitih činjenica. Naime, ”je li Carević dragovoljno podnio ostavku ili su njegovi protivnici iz Dubrovnika i Beograda našli suradnike u Rimu i uspjeli iznuditi njegovo prisilno umirovljenje”?

Danas već postoji dovoljno drugih izvora, osim vatikanskih, iz kojih se mogu naći odgovori na gornje pitanje. Isto tako i povijesna istraživanja međuraća, odnosi prve jugoslavenske države sa Svetom Stolicom, unutarnje prilike itd. daju obilje materijala.

Zaboravlja se, tobože, da je u to doba (1935-1940) ministar unutarnjih poslova u Stojadinovićevoj vladi (kad se odvijaju i neki događaji presudni za sudbinu dubrovačkog biskupa Carevića) bio Slovenac Anton Korošec (1872-1940), katolički svećenik, dugogodišnji predsjednik Slovenske narodne stranke (Hrvatska pučka stranka je njezin hrvatski pandan), a već tada inicijator protužidovskih uredaba.

Zaobilazi se činjenica da je tada tajni i specijalni pregovarač s Vatikanom o konkordatu po izboru samoga kralja Aleksandra bio diplomat Nikola Moscatello (1885-1961), savjetnik jugoslavenskog poslanstva pri Svetoj Stolici, inače katolički svećenik hvarske biskupije (indirektno apostrofiran kao Carevićev oponent u Vatikanu). Kao Carević, Stepinac i ini drugi, i Korošec, i Moscatello i ini drugi pripadnici su iste, Rimokatoličke crkve, i odani sljedbenici Pia XI i Pia XII! Vjera im je jedna, ali politike su im različite!

Jedino nedvojbeno u slučaju dubrovačkog biskupa Josipa Carevića jeste to, ponavljamo, da je nestao!

Ivanjek donosi u svojoj ”istinitoj priči” jedan dokument koji je, pored zapisa trgovišćanskog župnika Matije Horvata, veoma blizu vremenu i prostoru u kojem se zbiva Carevićev slučaj.

Ivanjek kaže: ”u kronici franjevačkog samostana u Klanjcu kroničar je kratko zabilježio: ‘Na Veliki četvrtak 18. travnja 1945. na večer odveden je preuzvišeni biskup Carević i nestalo ga je. On je stanovao u Vižovlju u kući kod svoje rođakinje i kroz 1 i pol godinu u Strmečkoj kapelici svaki dan imao misu, koji put providirao (posjet bolesnicima) i na sprovod išao, a narod mu je u naravi davao za mise. Imao je i krizmu na Strmcu i Velikom Trgovištu (tako stoji u knjizi – op. N. M.). Poslije te nezgode izdali su ustaše letak u kojem bacaju krivnju na vođe partizana u Klanječkom kotaru navađajući imena onih koji su bili u N.O.P. Ne zna se tko ga je odveo i gdje je pokopan. Često je koji župljanin ubijen iz puške i priklan od nepoznatog ubojice’.” (str. 161).

Koliko je ovaj zapis vjerodostojan, ne znamo jer nismo vidjeli original. No provjeravajući datum i crkveni blagdan, jer je u kontradikciji sa samim naslovom knjige, ustanovili smo (prema ”Kalendaru sv. Ante” i kalendaru ”Hrvatskog seljačkog ognjišta” za 1945., sve tiskano u NDH 1944.) da je Veliki četvrtak padao na 29. ožujka, a Uskrs je te godine bio 1. travnja. Zašto se u citiranom tekstu pojavljuje 18. travanj? Sumnjamo da fratar koji je tu bilješku zapisao nije znao kad je bio Veliki četvrtak.

Bit će prije da je Ivanjek pogrešno prepisao. A onda konfabulirao tako da je sve prebacio na Veliki petak, jer mu je to, kao, simbolično bilo jače i više odgovaralo.

Zaboravlja se, tobože, da je u to doba (1935-1940) ministar unutarnjih poslova u Stojadinovićevoj vladi (kad se odvijaju i neki događaji presudni za sudbinu dubrovačkog biskupa Carevića) bio Slovenac Anton Korošec (1872-1940), katolički svećenik, dugogodišnji predsjednik Slovenske narodne stranke (Hrvatska pučka stranka je njezin hrvatski pandan), a već tada inicijator protužidovskih uredaba

No, detalje, osobito detalje, treba provjeravati kad se romani pišu, a pogotovo je potrebno vršiti višekratne provjere kad se pišu ”istinite priče”.

Kad smo već kod nadnevka Carevićeva nestanka/pogibije u članku o njemu, koji se nalazi u ”Enciklopediji Hrvatskoga zagorja” a kojega je članka autor M. Ivanjek, stoji da je biskup umro 10. svibnja 1945! I neki drugi autori navode ovaj datum, bez ikakve potvrde, očito prepisujući. Zašto? Pa tako jednostavnije i uvjerljivije ovaj zločin pripisuju partizanima, novoj vlasti nakon ”preokreta”.

Međutim, sve se u ovoj priči mijenja nakon zapisa Josipa Kolesarića kojega ovdje prvi puta objelodanjujemo hrvatskoj javnosti.

Naime, već u bilješci onoga franjevca iz samostana u Klanjcu kaže se ”Poslije te nezgode izdali su ustaše letak u kojem bacaju krivnju na vođe partizana u Klanječkom kotaru navađajući imena onih koji su bili u N.O.P.” Jasno je i logično da će ustaše to poduzeti, iz promidžbenih razloga. Prebacivanje krivnje na partizane i navođenje nekih imena u tom letku (kojega nažalost nemamo), još uvijek ne znači da su biskupa oteli partizani a pogotovo ne znamo poimenično koji. Mogli su to zlodjelo, uostalom, počiniti sami ustaše, za odmazdu, zato što je biskup bio u dobrim odnosima s partizanima.

Rat je bio na kraju. Okupatorska i kvislinška vojska je u rasulu. Počinje bježanija, a vlast, ionako traljava, jedva da postoji. Bježeći, kvislinzi i okupatori, namjerno ubijaju biskupa da bi što više opteretili pobjednike i ocrnili ih pred narodom. Ubijali su bježeći i svoje, mnogo istaknutije pripadnike: Lorkovića i drugove u Lepoglavi. S druge strane, ubijali su zapravo svjedoke.

Da su ustaše nešto istraživale oko biskupova nestanka pokazuje i dopis Ministarstva oružanih snaga NDH Kaptolu (koji je dopis, u dobroj maniri sakrivanja dokaza, nestao!), kojega je trag pronašao Koretić. Sve se to još zbiva prije dolaska nove vlasti, prije 8. svibnja 1945. A i da je bilo koji dan poslije ne bi bilo razlike, jer se preustroj vlasti nije mogao dogoditi preko noći.

Kolesarićevi informatori tvrde da su ustaše i Gestapo pokušavali preko biskupa ući u trag partizanske ilegalne tiskare, odnosno ”Tehnike”, kako se tada govorilo. ”Tehnika” je započela radom skrivena u Ministarstvu domobranstva u Zagrebu 1941. godine. Štampani su leci, koji su odašiljani na teren, u Hrvatsko zagorje, u kovertama naslovljenim: ”Općinskom poglavarstvu Veliko Trgovišće, str. pov.” Leci su se izvlačili na geštetneru. U veljači 1942. ”Tehnika” seli u Zagorje.

Najprije je prebačena u Plusku, a zatim, nakon privremenog smještaja kod Slavka Lovrečića u Ravnicama, ”Tehnika” se preselila u jednu napuštenu kuću Mirka i Josipa Tišljara. Poslije još nekoliko seoba i zadržavanja kod Iveka Grozaja u Dubrovčanu, ”Tehnika” se za dulje vrijeme smjestila u kući Antuna Rožića u selu Požarkovcu kotar Klanjec. Tu je, u lipnju 1942, štampan prvi broj ”Glasa Hrvatskog zagorja”.

Urednici su bili Vlado Stopar i Franjo Tuđman. Jedan dio tekstova napisao je Tuđman. Tiskara nikad nije otkrivena, a ”Glas Hrvatskoga zagorja” nastavio je izlaziti i nakon oslobođenja sve do 1963. Dakako da je pojava ovakvih novina, koje šire duh otpora i partizanskoga pokreta u neposrednoj blizini Zagreba, bila trn u oku kvislinško-okupatorskih vlasti.

S puno vjerojatnosti se može pretpostaviti da je Vilko Heger, visokorangirani gestapovac u blizini samoga Stepinca, pojavu Carevića na Kaptolu uočio kao dobru priliku da preko njega uđe u trag ilegalnoj partizanskoj tiskari, ali bez uspjeha.

Ono što je osobito moglo ozlojediti stanovnike Vižovlja, Strmca i okoline mogli su biti događaji koji su u Kolesarićevu zapisu opisani kao ustaški pogrom na selo, likvidiranje i hapšenje muškaraca, fizičko maltretiranje žena, a sve zbog navodne biskupove dojave, što bi potvrđivalo njegovu špijunsku ulogu.

Kolesarićevi informatori tvrde da je posjedovao ustašku uniformu (vjerojatno i neki čin), da je pokušao intervenirati u Zagrebu u korist pohapšenih seljana, valjda da bi se pred svijetom iskupio, ali bez uspjeha.

Neki potomci partizana i danas pričaju o toj tragediji koja je pogodila njihovo selo, sumnjaju da je glavni vinovnik biskup, a to dokazuju i time da im je savjetovao da šalju pakete uhapšenima preko njega. No, jedan je mladić uspio nakon tri dana pobjeći i ispričao je da nikakvih paketa nije bilo. Svi su bili tučeni, izgladnjivani, a neki su ubijeni, dok je jedan mladić završio u logoru Dachau.

Jedini od uhapšenih koji je redovno dobivao hranu i nije bio maltretiran te je uskoro i pušten bio je mlađi muškarac koji je živio u istom domaćinstvu gdje i biskup. To je mogao biti samo Andrija Jambrešić, muž biskupove navodne kćeri Ivanice. Svi su se ti događaji zbili oko Božića 1944.

S puno vjerojatnosti se može pretpostaviti da je Vilko Heger, visokorangirani gestapovac u blizini samoga Stepinca, pojavu Carevića na Kaptolu uočio kao dobru priliku da preko njega uđe u trag ilegalnoj partizanskoj tiskari, ali bez uspjeha

Nadalje, informatori iz Kolesarićeva zapisa tvrde da je biskupa prije mučenja i likvidacije preslušao ”politički komesar Tuđman”.

Nedvojbeno je da se misli na Franju Tuđmana.

Međutim, želimo li biti objektivni moramo ustvrditi da s ovim tvrdnjama nešto nije u redu. Naime, u razdoblju od ožujka do svibnja 1945., u kojem se pretpostavlja da je Carević nestao, Franjo Tuđman ne samo da nije politički komesar, nego je u nemilosti i smijenjen, a na koncu više i nije u Hrvatskoj jer je u veljači 1945. otišao u oslobođeni Beograd na novu dužnost, u Personalnu upravu Vrhovnog štaba NOV, sa zadatkom pronalaženja kadrova za novoustrojenu kontraobavještajnu službu Odjel za zaštitu naroda – Ozna.

Dakle, ako je bilo nekog preslušavanja biskupa Carevića u to doba u kući Tuđmanovih onda ga nije preslušao Franjo Tuđman. To ne znači da biskupa nije mogao preslušati neki drugi Tuđman, otac Stjepan, rođak Valek itd. Ako je Carevića ipak u rodnoj kući preslušao Franjo Tuđman onda je to moralo biti prije veljače 1945., odnosno Tuđmanova odlaska u Beograd.

Uostalom, neki informatori i neke indicije govore da je Carević hapšen i likvidiran na samom početku 1945. Kako bilo da bilo, stalno je iz ove tvrdnje da je biskup Carević preslušavan u rodnoj kući Franje Tuđmana, koja i danas stoji u Velikom Trgovišću i u njoj je Spomen-muzej prvom hrvatskom predsjedniku!

(Nastavlja se)

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (9)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (7)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (6)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (5)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (4)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (3)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (2)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (1)
    •  Ante Tomić bez znanja

> Svi tekstovi ovog autora