Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (2)

Zanimljivu izjavu o biskupu Careviću dao je u Klanjcu, 10. lipnja 1993. Zvonko Knezić, bivši domobran, član udruge ”Hrvatski domobran”. Kožul navodi da je Knezić istakao da je biskup Carević došao rodbini (Carević inače nije imao rodbine u Vižovlju, osim ako se time indirektno daje priznanje da mu je domaćica bila ljubavnica i majka njegova djeteta – op. N. M.) u Vižovlje, općina Veliko Trgovišće.

Zatim ga citira: ”Hodao je služit sv. misu u crkvu na Strmec, 3 km udaljenu od mjesta stanovanja. Dne 19. 3. 1945. došla je posada iz Velikog Trgovišća u crkvu (Dakle vojnici. Čiji? Ustaški, njemački, domobranski? Partizanski nisu mogli biti, jer prije 8. V. 1945. i prolaska jedinica Jugoslavenske armije tim sektorom nitko nije mogao ustanoviti ustanove i garnizone NOV – op. N. M.), gdje je biskup obavljao obred, pa su odveli njega i više vjernika, među kojima je bio i danas živ Filko iz Polica. Bili su odvedeni u školu u Veliko Trgovišće na ispitivanje.

Prvi je bio pušten biskup. Potom Filko i drugi. Biskup se vratio rodbini u Vižovlje. Onamo dolazi Martin Kralj, partizanski terenac i traži jesti. On odvodi biskupa 3 km daleko, do mjesta Vadine, južno od crkve, tromeđa Luka-Domahovo-Klanjec. Na tom putu je jašio biskupa, pozvao seoskog barbira (veterinara) koji ga je morao uškopiti. Nakon toga mu je izbio zlatne zube, te iz tijela rezao kožu u obliku ‘žnirancov’. Kad je biskup izdahnuo, pokopao ga je. Uz put je bagremova šuma, pa je na mjestu ukopa posadio bagrem.”

Župnik spominje i neke glasine, da je to možda bilo ”grabežno umorstvo”, što je najnoviji pokušaj da se zločin umanji i prikaže drugačiji nego je u stvarnosti bio (pokazat će se da to nije točno – op. N. M.). Neki spominju da je biskup Carević bio kroz više dana mučen (i od V. T.), a tek onda ubijen

Nakon ovih opisa starih događaja, Kožul iznosi kratku inventuru postupaka i namjeravanih radnji oko rasvjetljavanja slučaja Carević iz 1990-ih godina:

”Tajnik Komisije Sabora Republike Hrvatske za ispitivanje ratnih i poratnih žrtava gospodin Boras javio je 1997. godine tajniku nadbiskupije dr. Stjepanu Kožulu da će se izvršiti ekshumacija biskupa Carevića. Tu mogućnost iznio je i župnik iz Luke Juraj Prelec u Nadbiskupskom tajništvu. On je spomenuo da će to biti u proljeće 1998. godine. Ta lokacija se slaže s nekim izvješćima tamošnjih ljudi, koji imaju neke informacije i žele da se to učini. Spominje imena Slavka Penezića, Stanislava Gorupca, te Stjepana Požarića iz Strmca, zaseok Treski. Za to se zauzima i pučki pravobranitelj Republike Hrvatske gospodin Ante Klarić.

Župnik spominje i neke glasine, da je to možda bilo ‘grabežno umorstvo’, što je najnoviji pokušaj da se zločin umanji i prikaže drugačiji nego je u stvarnosti bio (pokazat će se da to nije točno – op. N. M.). Neki spominju da je biskup Carević bio kroz više dana mučen (i od V. T.), a tek onda ubijen.

Posljednje svjedočanstvo dano u Nadbiskupskom tajništvu 7. rujna 1998. upozorava da bi ‘Slavko Kralj, koji danas živi u Vižovlju, a nekada je bio partizan’ – mogao ‘točno reći na kojem je mjestu u šumi Pošave (Pušava – op. N. M.) biskup Carević zakopan.’

Sigurno bi ekshumacija odgovorila na neka pitanja, iako se ona iz nepoznatih razloga stalno odgađa.

Vjerujemo da će izaći na vidjelo još mnogi detalji da će biti vraćena čast biskupu Careviću, koji je bio ubijen iz mržnje na vjeru i Crkvu.”

Svi kasniji izvori i svjedočenja ostaju u okvirima ove Kožulove storije, ali se razlikuju po nekom detalju.

Mladi bogoslov Branko Koretić, kasnije župnik župe Ivanić-Grad, napisao je 2000. diplomski rad pod naslovom ”Grob Josipa Marije Carevića”. Ovom prilikom izražavam mu zahvalnost što mi je dozvolio uvid u svoj rad.

Osnovni motiv bogoslova Koretića bio je: ”Jedno od osnovnih ljudskih prava jest pravo na vlastiti grob”, a zatim spoznaja ”da je biskup Carević bio prisilno odveden od petorice mjesnih komunista, putem bio okrutno zlostavljan, mučen i na kraju pogubljen na najstrašniji način. Pokopan je u šumi Pušave na području župe Luka”.

Mladi bogoslov Branko Koretić, kasnije župnik župe Ivanić-Grad, napisao je 2000. diplomski rad pod naslovom ”Grob Josipa Marije Carevića”. Ovom prilikom izražavam mu zahvalnost što mi je dozvolio uvid u svoj rad

U priču o biskupu Careviću Koretić je unio nekoliko novih elemenata.

No prije toga recimo da i Koretić, kao i S. Kožul, naglašava da je umirovljeni/smijenjeni biskup Carević, po dolasku u Zagreb, povremeno obilazio pojedina mjesta vršeći određenu svećeničku službu. Tako spominje da je u ”srpnju 1941. god. boravio u župi Peteranec, posvetivši glavni oltar u župnoj crkvi”.

Potražili smo da li u onodobnom tisku postoji neki trag tih biskupovih posjeta, i pronašli da ”Koprivnički Hrvat”, glasilo grada Koprivnice i okolice, u broju od 26. VII. 1941. na 2. stranici donosi izvještaj pod naslovom ”Svečana posveta oltara župne crkve u Peterancu”. U njemu između ostaloga stoji: ”Posvetu, koja je trajala preko tri sa­ta, obavio je preuzvišeni gospodin biskup dubrovački Dr. Carević uz asistenciju od 19 svećenika iz okolice. Presbiter asistens bio je presvijetli gospodin apostolski protonotar Stjepan Pavunić.

Posveti, odnosno pontifikalnoj misi prisustvovali su osim mnoštva vjernika iz Peteranca i okolice Doglavnik Andrija Betlehem, kotarski predstojnik Franjo Keglević te predstavnici ustaškog logora Koprivnica na čelu sa logornikom ustaš­kim zastavnikom Stjepanom Pizetom.

Prigodom pontifikalne mise održao je preuzvišeni gospodin biskup Dr Carević zanosnu dirljivu propovijed, koju je za­vršio apelom na vjernike, da svaki na svom mjestu savjesno vrši svoju dužnost prema našoj domovini Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”.

Poznavajući predratno djelovanje Carevićevo u Velikom križarskom bratstvu jasno je na čijoj su strani biskupove političke simpatije.

No vratimo se Koretiću. Ponavljajući već spominjane detalje o biskupovu dolasku u župu V. Trgovišće, odnosno selo Vižovlje, Koretić tvrdi da je tu ostao ”sve do svoje mučeničke smrti 23. ožujka 1945.”

Zatim da su vjerskim obredima prisustvovale i ”partizanske postrojbe, koje su uzveličavale slavlja, dovodeći svoju limenu glazbu”. O partizanima Koretić piše: ”U to vrijeme partizanske postrojbe nisu još bile potpuno zadojene komunističkim ateizmom, pa su u toj župi vojnici partizani primali sakramente ispovijedi i pričesti, susretali su se s biskupom Carevićem, poštovali ga i od njega tražili da vodi sprovode poginulih partizana i služi mise zadušnice”.

”U to vrijeme partizanske postrojbe nisu još bile potpuno zadojene komunističkim ateizmom, pa su u toj župi vojnici partizani primali sakramente ispovijedi i pričesti, susretali su se s biskupom Carevićem, poštovali ga i od njega tražili da vodi sprovode poginulih partizana i služi mise zadušnice”

Od izvora iz kojih crpi ove i neke druge podatke osobito je važna ”Kronika vlč. Matije Horvata iz 1944.”, tadašnjega župnika u Velikom Trgovišću. Kronika je zapravo osobni dnevnik vlč. Horvata. Rukopis se, kako izvještava Koretić, čuva ”u arhivu župe Velikoga Trgovišća”. Koretić je jedini autor koji se poziva na ovaj dragocjeni i vjerojatno najvjerodostojniji izvor o događajima koje pratimo. Pokušali smo dobiti dozvolu današnjega župnika za uvid u taj dokument, ali to nije bilo moguće zbog preuređenja i radova koji se vrše u župnom stanu.

Nadalje, slijedeći informacije iz Spomenice župe V. Trgovišće, Koretić piše: ”Koncem rata, tj. 23. ožujka 1945. dogodio se obrat u odnosima između partizana i biskupa Carevića. U Spomenici župe Velikoga Trgovišča te godine je zabilježeno: ”Na dan Sedam žalosti Blažene Djevice Marije odveden je biskup dr. J. Carević iz Vižovlja po nepoznatoj vojsci. Ne zna se za njegovu sudbinu.”

U istoj Spomenici, nastavlja Koretić, pod nadnevkom ”25. lipnja 1948. godine zabilježeno je, da te godine neće biti u župi svete krizme, jer ju je godine 1944. biskup Carević podijelio u dva navrata, i kao dodatak naznačeno je da su ga 1945. god. zarobili partizani i da mu se nakon toga zagubio trag”. Ovu očiglednu kontradikciju Koretić ne komentira.

Kako je izgledalo spomenuto krizmanje 1944. Koretić navodi: ”Kronika vlč. Matije Horvata iz 1944. god., pod naslovom Firma u Vel. Trgovišću, navodi se da je preuzvišeni Carević podijelio potvrdu 29. lipnja uz asistenciju župnika iz sv. Križa, Krapinskih Toplica, kapelana iz Zaboka i iz Krapinskih Toplica te penzioniranoga župnika iz Krapinskih Toplica Čavleka; i naslovom Firma na Strmcu gdje se navodi da je biskup Carević 2. srpnja 1944. god. dijelio sv. potvrdu na Strmcu. Bilo je 120 firmanika iz 5 župa. Vjernici su dolazili iz okolnih sela Župe Klanjec, Kraljevec, Luka, Vel. Erpenja i Vel. Trgovišće. To je bila prva krizma na Strmcu. Iza krizme je bila partizanska zabava s točenjem i plesom pod lipom na trgu. Nakon firme bio je objed u biskupa Carevića u kući Andrije Jambrešića”.

Na upite biskupa splitskog Bonefačića i dubrovačkog Butorca o Carevićevu nestanku, o čemu je govorio i Kožul, Koretić citira i donosi faksimilirane ”otpise Nadbiskupskoga Duhovnog Stola od 1945. god. upućenih spomenutim biskupima; u arhivu Nadbiskupskoga Duhovnog Stola pod brojevima 6038/45. i 6039/45.” u kojima stoji da je ”Nadbiskupski Duhovni Stol 12. kolovoza 1945. god. izvijestio oba biskupa da ne postoje nikakve sigurne vijesti o biskupovoj smrti, ali da se pronosi glas, i uporno podržava, da je navodno dok je išao na šetnju u župi Veliko Trgovišće nestao, bio ubijen i da je na njemu izvršeno grabežno umorstvo”.

Dakle, teza o ”grabežnom umorstvu” nije tendenciozna i propagandistička izmišljotina onih koji su htjeli prikriti prave motive i zaštititi počinitelje, kako sugerira Kožul.

Na temelju osobnoga iskustva, proučavajući na terenu ovaj slučaj u svibnju 1999. te na osnovu zapisa iz spominjane Kronike vlč. Horvata, Koretić daje jednu značajnu opasku: ”Moje iskustvo na tome području, prigodom istraživanja o mučenju, ubojstvu i grobu biskupa Carevića upućuje na to: da su župljani s kojima sam razgovarao dobrohotni i govorljivi, ali čim sam spomenuo ime biskupa Carevića odjedanput su postali oprezni i neobično šutljivi. Tako da od njih nisam uspio dobiti niti jednu značajnu obavijest. Čini se da su takvo iskustvo imali i svi koji su prije mene htjeli nešto doznati o tome slučaju. Stoga se sve [spoznaje] o smrti biskupa Carevića temelje na pripovijedanjima koja su doznali susjedni svećenici od povjerljivih osoba, koja ne moraju biti točna, budući da nisu potvrđena odgovarajućim dokazima.”

Meni je u razgovoru vlč. Koretić još dodao da je osim na zid šutnje naišao i na prijetnje, izbušene gume na njegovu autu i sl.

”Nadbiskupski Duhovni Stol 12. kolovoza 1945. god. izvijestio oba biskupa da ne postoje nikakve sigurne vijesti o biskupovoj smrti, ali da se pronosi glas, i uporno podržava, da je navodno dok je išao na šetnju u župi Veliko Trgovišće nestao, bio ubijen i da je na njemu izvršeno grabežno umorstvo”

Kao priloge svome diplomskome radu Koretić je uvrstio i sjećanja dvojice starijih svećenika, nekadašnjih župnika na istraživanom području. Rudolf Komerički naslijedio je Matiju Horvata nakon njegova umirovljenja na mjestu upravitelja župe V. Trgovišće. S njim je Koretić obavio razgovor 26. V. 1999. Svoje spoznaje vlč. Komerički crpio je iz usmenih priopćenja nekih župljana i iz Kronike vlč. Horvata. Veći dio opisa i podataka identičan je onima u tekstu koji je u svojoj knjizi objavio S. Kožul. No u nekim pojedinostima svjedočenja se razilaze:

”Ti naši ljudi, Zagorci” – govori Komerički – ”bili su skloni partizanima. Tu je upoznao i Nikolu Korabeka. S njim je posebno bio povezan. Iako su mu sinovi bili u partizanima on je mogao s njim povjerljivo razgovarati.

Interesantno je to da je Carević, kad su ga oteli i vodili da ga likvidiraju, prorekao toj petorici koja su ga mučila kakvom će smrću završiti. Znate da ljudi, kad izmišljaju, puno toga još dodaju. Međutim, ja sam se uvjerio da neke stvari nisu bile izmišljene, odnosno ta navodna proročanstva, jer su još trojica, koja su ga mučila, bila živa kad sam ja došao tu na župu. I točno su tako završili kako sam ja već prije čuo pripovijedati tu od ljudi, koji su rekli da je on za te ljude to i to prorekao.

Ovi Zagorci koji su tu, bili su za partizane ali ne i za komuniste; u ono vrijeme se tu u Zagorju vjerovalo da to još nisu komunisti jer su se ondašnji komunisti znali kamuflirati. Komunisti su ljude uspjeli uvjeriti da se oni bore za slobodu Hrvatske, zato su im ljudi vjerovali, i zato je po svoj prilici Carević bio naivan jer je on isto tako prihvatio to mišljenje i zato se nije partizana bojao.

Na pitanje o razlogu ubojstva Komerički odgovara: ”A razlog, teško je reći. Svi svećenici su u ono vrijeme bili u opasnosti, pogotovo biskupi. Posebno je bilo čudno kako to da biskup, pa i dandanas je svećenicima isto čudno, zašto je došao u Vižovlje, u selo, i tu je živio kao običan svećenik… Pravi razlog poradi čega je o[n] tu ostao ne bi[h] znao reći. To što neki misle da je ubijen radi grabeža i pljačke, vjerojatno nije točno jer, kako ljudi kažu, on je tu živio vrlo skromno i siromašno.”

(Nastavlja se)

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (9)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (8)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (7)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (6)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (5)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (4)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (3)
    •  Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (1)
    •  Ante Tomić bez znanja

> Svi tekstovi ovog autora