autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Ukorijenjenost

AUTOR: Jadranka Brnčić / 17.06.2014.

Čovjek je na stanovit način prognan u svijet, a njegova čežnja za Bogom njegov je božanski zavičaj. Budući da je Bog nepoznat i nespoznatljiv, čežnja se ne može vezati ni uz kakav objekt te duša mora kušati prazninu u kojoj za utrošenu energiju naknade nema. Taj proces je nenaravan i bolan za čovjeka te je on neprestance iskušavan da svoju čežnju za Bogom usmjeri na kakav zemaljski objekt: društvo, religiju, Crkvu. Pružajući iluziju da su važnije od pojedinca, te institucije često postaju predmetom čovjekove idolatrije.

Ukoliko čovjek odbija tu idolatriju i voljan je ostati u proturječnosti u koju ga stavlja njegova dvojna narav, naći će da su sva zemaljska stvorenja i objekti mogu biti posrednici između njega i Boga koga čezne. Time progonstvo postaje ispunjenjem, pa sav naravni svijet može čovjeku govoriti o njegovu nadnaravnu zavičaju. Ljepota svijeta je govor Božji i dokaz da je otjelovljenje božanskoga moguće. Posredništvo svoj vrhunac doseže u Kristu čija je patnja trajan kozmički proces pomirenja svijeta i univerzuma s njegovim Stvoriteljem.

Kršćani, uz časne iznimke dakako, nisu pripravni umrijeti za Krista u rovovima vlastita života. Ali umiju biti pripravni umrijeti u rovovima ovozemaljskih moćnika. Možda zato jer je lakše umrijeti za ono što je moćno nego za ono što je nemoćno: sudjelovanje u moći opija, a sudjelovanje u nemoći razgolićuje. Kao jedinu božansku moć Bog daje kršćanima znak božanske nemoći – križ. Prihvatiti križ znači odreći se predodžbe o Bogu kao mjestu apsolutnoga znanja…

Kršćani, uz časne iznimke dakako, nisu pripravni umrijeti za Krista u rovovima vlastita života. Ali umiju biti pripravni umrijeti u rovovima ovozemaljskih moćnika. Možda zato jer je lakše umrijeti za ono što je moćno nego za ono što je nemoćno: sudjelovanje u moći opija, a sudjelovanje u nemoći razgolićuje. Kao jedinu božansku moć Bog daje kršćanima znak božanske nemoći – križ. Prihvatiti križ znači odreći se predodžbe o Bogu kao mjestu apsolutnoga znanja, znači prihvatiti znati tek jednu stvar o Bogu – a ta je da je Bog bio prisutan u raspetom Kristu te da se s njim posve poistovjetio. Bog uze križ. Takvo je značenje kristološkoga himna u Fil 2,7-8: ‘‘.. sam sebe isprazni…“.

Božja nemoć viče kroz Isusovo raspeće, vapi kroza sva raspeća kroza sva vremena i iz svakog čovjeka žrtve nepravedne moći. U svakom tom čovjeku nudi nam se Bog. Sam nemoćan, on nam pomaže da prihvatimo ljudsku nemoć kao odgovornost kojom se može očitovati moć njegove ljubavi. Srce njegove svemoći.

Nije dovoljno pomiriti hermeneutiku koja dokida stare idole i hermeneutiku koja restituira kerigmu, nego valja zaći još dublje, sve do sloja u kojem je dugom obilaznicom moguće ponovno povezati religiju i vjeru posredstvom ateizma, o kakvom piše i Dietrich Bonhoeffer. Tako je Job do svoje ponovno pronađene vjere došao upravo dijalektikom ateizma, ali je prethodno morao nadići narcizam vlastite želje i vlastita straha te ući u carstvo značenja u kojem više nije riječi o njemu samom, nego o ljudskom biću kao takvom. Dubina bića očituje se u zaboravu vlastitih želja i interesa. Ili: u radikalnom prepoznavanju vlastitih želja i interesa u predanosti Bogu koji ne pruža nikakva jamstva. Ni o sebi.

Religija ne bi smjela pretendirati da u društvu zauzima neko drugo mjesto osim onoga koje odgovara nadnaravnoj ljubavi u ljudskoj duši i zauzimanju za dobro svih ljudi. Suosjećanje s drugim pokretač je društvenog angažmana, ono je mjesto interakcije vjere i djelovanja, djelovanja kakvo proizlazi iz živog osjećaja jedinstva s cijelim čovječanstvom.

Religija ne bi smjela pretendirati da u društvu zauzima neko drugo mjesto osim onoga koje odgovara nadnaravnoj ljubavi u ljudskoj duši i zauzimanju za dobro svih ljudi. Suosjećanje s drugim pokretač je društvenog angažmana, ono je mjesto interakcije vjere i djelovanja, djelovanja kakvo proizlazi iz živog osjećaja jedinstva s cijelim čovječanstvom

Budući da tvorimo jedno tijelo, bol ma kojega od njegovih udova i nas boli. Odnositi se prema komu kao prema objektu svetogrđe je prema onome što čovjek u sebi sadrži sveto. Ljubav prema drugome nije upućena subjektu koji postaje predmetom naših ‘‘dobrih djela“, nego mnogo više. Ljubav je obraćanje osobe osobi, pozornost koju poklanjamo drugome jednostavno ga pitajući, pripravni do kraja čuti odgovor: ‘‘Što je tvoja muka, brate/sestro?“

Volja Božja čovjeku se očituje kao proturječna: svatko podnosi nepravdu koju mu nanose drugi a sam ne bi smio nanositi ni najmanju nepravdu drugome. Ljubav prema pravednosti razgolićuje čovjeka pred njim samim u njegovoj nepravednosti. To prihvatiti znači ući u Kraljevstvo Božje, a to odbiti znači pristati na nesreću svijeta. Zlo je tek znak naše udaljenosti od Boga i nužno je jer kroz prihvaćanje boli koju nam zadaje, ljubimo Boga i po toj ljubavi smanjujemo udaljenost koja nas dijeli od Njega.

Filozofski cjelovitu i zaokruženu misao, kakva, dakako, nije zatvoren sustav, Simone Weil izlaže u knjizi Ukorijenjenost koju je danonoćno pisala posljednje godine svojega života u Londonu kao svojevrstan testament za poslijeratnu Francusku. Knjiga je posvećena problemu pravednosti na tragovima Platonove Države, integrira Kantovu političku filozofiju te razvija filozofijsku antropologiju conditio humana obrćući odnos prava, dužnosti i potreba. Implicitno pitanje koje postavlja jest: što je omogućilo Hitlera?

Još je ranih 30-ih upozoravala na njega i na posljedice koje će donijeti poslušnost njegovoj vlasti smatrajući ga ‘‘utjelovljenjem organizirana masakra, ukidanjem svake slobode i svake kulture“. Hitler nije anomalija, čudovište ili dijaboličko čudo, nego logička, koherentna i neizbježna posljedica povijesti Zapada. Ne može ga se razumjeti bez moderne tehnike i egzistencije milijuna iskorijenjenih ljudi. Ono što je iskrivljeno, krivo u našem čitanju povijesnih događaja, prema Simone, jest sama naša koncepcija povijesti na kojoj se ta čitanja temelje.

Budući da tvorimo jedno tijelo, bol ma kojega od njegovih udova i nas boli. Odnositi se prema komu kao prema objektu svetogrđe je prema onome što čovjek u sebi sadrži sveto. Ljubav prema drugome nije upućena subjektu koji postaje predmetom naših ‘‘dobrih djela“, nego mnogo više. Ljubav je obraćanje osobe osobi, pozornost koju poklanjamo drugome jednostavno ga pitajući, pripravni do kraja čuti odgovor: ‘‘Što je tvoja muka, brate/sestro?“

Mi, naime, pamtimo povijesne događaje prema tragovima što ih ostavljaju moćni i jaki. Čak i ako im se ne divimo, njih pamtimo i već ih samim tim pretvaramo u idole. Pamtimo, primjerice, Rimsko Carstvo ali ne i Kartaginsko, pamtimo okupatore, ali mnogo manje okupirane. Simone smatra da smo idolatriju moći naslijedili upravo od Rimljana. Hitler je naprosto samo znao iskoristiti tu idolatriju i u nju upisati vlastito napredovanje prema vlasti. Prvo što bi, dakle, prema Simone trebalo mijenjati jest naša koncepcija povijesti, i to je tvrdila tridesetak godina prije nego što su ju pojedini historiografi i povjesničari počeli artikulirati kao nouvelle histoire (novu historiju).

Bolest od koje boluje naša civilizacija Simone zove iskorjenjenjem, što ga definira kao gubitak dodira s kozmosom i s vlastitom prošlošću. Bezzavičajnost, rekli bismo, osjećaj da nigdje niste doista doma, ali ne u smislu identifikacije s nekom društvenom skupinom, nego s vlastitim korijenima u ovom svijetu. Takvu iskorijenjenost ponajviše bolno osjećaju radnici iz sekunde u sekundu podložni zahtjevima rentabilnosti i u strahu od nezaposlenosti, seljaci koji nisu vlasnici vlastite zemlje i rade za profit ‘‘anonimnih društava“, kolonizirani narodi u čijim školama se još uči povijest kolonizatora, dominacija ekonomije, vladavina novca i profita. Eto, to su mjesta nesreće!

Kada je riječi o ljudskim pravima, najčešće se rasprave vode oko odnosa dužnosti i prava kao da su oni u proporcionalnom odnosu. Dužnost je, po Simoni, jedna jedina i tiče se osoba: ljudskoj osobi kao takvoj dugujemo poštovanje. Prava se tiču skupina koje vrše tu temeljnu dužnost i mogu se razlikovati od skupine do skupine. Dužnost i prava međusobno se ne uvjetuju: dužnost je bezuvjetna, a prava se definiraju s obzirom na ljudske potrebe, odnosno na njima se temelje. Međutim, ljudske potrebe rijetko su bile predmet promišljanja u političkoj filozofiji, a još manje sastavni dio razumijevanja općega dobra. Ponajveća ljudska potreba, potreba inteligencije, potreba je za istinom, shvaćenom ponajprije kao nesrazmjer između riječi i djela te sredstava i cilja.

Ukoliko tijelo ima potrebe što ih valja zadovoljiti radi preživljavanja (hrana, higijena, stanovanje), postoje i ‘‘potrebe duše“. A među prvim potrebama jest potreba pripadanja nekom kolektivitetu, što ga se ne smije identificirati s religijskim, nacionalnim i inim identitetom.

Traženje nadnaravnoga, dakako, ne ide bez traženja pravednih odnosa u ovom svijetu kakvi se uspostavljaju vršeći temeljnu dužnost i usklađujući prava s ljudskim potrebama. No, da bi pravedni odnosi mogli biti uspostavljeni, želja za njima treba operirati u području nadnaravnoga. Ako je red splet društvenih odnosa tkanih tako da nitko nije prisiljen kršiti jedne obaveze kako bi ispunio druge, tkanje će pucati kad ljudi na vlasti ne poštuju svoje obveze, a obični građani više neće moći zadovoljiti svoje osnovne potrebe

Pripadati kakvoj obitelji, zavičaju, župi, sindikatu, radnom kolektivu znači pripadati vlastitoj pred-povijesti i biti njezin nastavak i posrednik budućnosti. Svako ljudsko biće ima potrebu za vlastitim korijenima u različitim društvenim sredinama (obiteljskoj, obrazovnoj, radnoj, zavičajnoj, vjerničkoj, klupskoj) od kojih prima građu za vlastit moralni, duhovan i intelektualan život. Tako shvaćena povijest nas, prema Simone, konstituira, nadahnjuje i omogućuje nam živjeti kao odgovorne osobe.

Dakako, ni od kakva kolektiva ne valja praviti idol jer ni jedan nije samom sebi svrha. Svaki kolektiv – društvo, Crkva, nacija – koji se želi nametnuti kao svrha, ‘‘ždere ljudske duše“. O tome nam svjedoči povijest. Međutim, ti entiteti tek su posrednici (metakse) u službi ispunjenja ljudske sudbine kakvo transcendira svaki kolektivitet i svaku ‘‘zemaljsku zbilju“. Ništa od ovoga svijeta ne može ispuniti ljudsko srce – kaže Simone. Naše blago nije od ovoga svijeta, pa ga tu i nije tražiti.

Pokrete našega tijela i naših misli vode zakoni ovoga svijeta, no djelovanje nadnaravnoga u našoj duši potaknuto je skrovitom prisutnošću transcendentalnoga Dobra. ‘‘Nadnaravno ono je što je u odnosu na Boga mudrost, u odnosu na kozmos poslušnost, u odnosu na ljudsku ljubav ljepota, u odnosu na inteligenciju ravnoteža nužnih odnosa, u odnosu na naše tijelo snaga“ – piše Simone Weil.

Traženje nadnaravnoga, dakako, ne ide bez traženja pravednih odnosa u ovom svijetu kakvi se uspostavljaju vršeći temeljnu dužnost i usklađujući prava s ljudskim potrebama. No, da bi pravedni odnosi mogli biti uspostavljeni, želja za njima treba operirati u području nadnaravnoga. Ako je red splet društvenih odnosa tkanih tako da nitko nije prisiljen kršiti jedne obaveze kako bi ispunio druge, tkanje će pucati kad ljudi na vlasti ne poštuju svoje obveze, a obični građani više neće moći zadovoljiti svoje osnovne potrebe.

No, revolucija u kakvoj se ruše zgrade, uništava javna imovina i napadaju ljudi, jalova je i jest će svoju djecu, ukoliko nije vođena nadnaravnim. A ishodišna pretpostavka svake u ljudskim potrebama ukorijenjene duhovnosti, jest kultura suosjećanja, odnosno kultura života kadra prihvatiti smrt vlastitoga ega eda bi život nadišao sam sebe.

Još tekstova ovog autora:

     Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
     Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
     S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
     Želim li da se svijet promijeni?
     Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
     Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
     Susret s Irinom iz Mariupolja
     Bio nam dobar Prelazak!
     Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
     Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1